U biti, povod za priču o pekari Kisić bila je priča koju smo čuli, a koja glasi da je Zvonimir Kisić odbio milijun maraka za recept za svoje pekarske proizvode. Vlaho govori da ne zna za tu priču, što je tako svrstava u domenu urbane legende, no ujedno bila je to prilika za naći se s Vlahom te ipak napisati priču o kruhu. Na kraju priča je to i politički obojena, na što je sam Vlaho upozorio prije nego smo se dotakli problema njegovog oca s ondašnjim komunističkim režimom.

O POČECIMA

No, počnimo s kruhom.

- Svakako, dio kolektivne memorije Grada jest pekara mog oca koja se nalazila u kući u Gružu, koja je u  vlasništvu moje familije, moje none Meri Orepić. Inače, Orepići, točnije Petar Orepić je imao pekaru na Jezuitima, gdje je sad Prirodoslovni muzej Dubrovnik. Tu je bila velika pekara Forno Rolland, koja je bila u toj kući sve do 1980.-ih godina, kad je Zavod za obnovu Dubrovnik odlučio srušiti tu zidanu peć.  A Ivo Kisić je bio vlasnik tvornice tjestenine  galeta i leda na izvoru Omble. Dolaskom  Drugog svjetskog rata došli su Talijani i naredili da pekara peče kruh za potrebe vojske - izjavio je.

-  Oba dvojica su kasnije bili osuđeni kao kolaboracionisti. Petar Orepić je oslobođen, a moj djed Ivo Kisić nije i bio je u Lepoglavi godinu i pol dana. A tamo je bio i moj otac, ali zbog izdržavanja druge kazne. Radio je na osiguranju magazina hrane kad su došli partizani i zbog nekoliko limenki hrane on i još dvojica su bili osuđeni na smrt strijeljanjem. Zauzimanjem obitelji je izbjegao tu smrt strijeljanjem, ali nadoknadio je to stažom od 18 mjeseci u Lepoglavi - kaže.

Nakon izlaska iz Lepoglave, njegov otac je radio u Vodovodu kao činovnik, a 1950.-ih odlučio je sa svojom suprugom početi s proizvodnjom tjestenine i korneta za sladolede u kući u kojoj se nalazila pekara u Gružu. 

- Radio je s mojom majkom i sa  svojtom, tada si bio sretan ako si mogao uposliti koga svoga da novci ostanu u obitelji. Nije im se posao isplatio i odlučio je napraviti pekaru, pošao je u Rijeku budući da je pronašao oglas da se prodavala pekara, bila je zidana peć i trebalo je razidati i sastaviti je iznova. Pošao je po nju s teretnim brodom,  sve komade šamota je obilježio kredom, onda je na pola puta zalila kiša, svu kredu izbrisala sa šamata. Njega to nije zaustavilo, on je napravio pekaru u Gružu koncem 1950. - rekao je.

NAJPOZNATIJI SU BILI PRSTIĆI

Vrlo brzo, Dubrovnikom se počela širiti priča o sjajnom kruhu u Kisića.

- Pročulo se to. Ljudi su bili zadovoljni. Čuo sam da je najdulji red bio od pekare do crkve sv. Križa. Nisam vidio, ne znam, ali rekla mi je osoba koja je vidjela. Mi smo radili i nismo mogli provjeravati koliki je red. Kruna godina u nas je bio Uskrs. Onda su se radile pinice. Mi smo pinice radili uz Uskrs, sad se one mogu kupiti tijekom cijele godine, ali kad je nešto stalno dostupno to valjda doprinosi i tome da se 40 posto hrane u svijetu baca.  Svakako najpoznatiji su bili prstići, to je bilo specifično pecivo koje nije bilo niti slatko, niti slano. A imali smo i satelite. To su bile godine kad je satelit bila svaka druga riječ, tako je nastao i taj naziv. A to je bio ustvari uvećani prstić - precizirao je.

Pitamo ga za tajnu.

- Nema je. Moj otac se u receptima nije služio tajnama, sve je tu bilo onako bazično. Pazio je na kvalitetu namirnica pa je za pinicu kupovao domaća jaja kako bi  imala što bolji okus i da bi imala onu žutu boju. Pazio je i da nema aditiva. Danas  kruh traje danima, ali to nije to. Moj otac nije stavljao aditive u kruh, a bilo mu je važno i da sugrađanima cijenom bude dostupan - navodi.

Zvonimir Kisić preminuo je 1995. godine.

- Nastavio sam godinu i pol dana raditi, pa smo kratko dali pekaru u najam, zato što je ta osoba imala poslovnu priliku s vojskom u Kuparima. Taj kruh se radio po receptima te osobe, a  kad se povukla vojska to se nije isplatilo. Više nisam pekaru davao u najam. Iz sentimentalnih razloga. No, planiram je ponovo aktivirati, ta kuća i posjed su sad u zapuštenom stanju, ali tako je, kako je. Ne može se puno ulagati, a za biti kreditno validan moraš ispunjavati uvjete koje ja ne ispunjavam, a nisam politički podoban da mogu dobivati neke pogodne kredite - dodao je Vlaho Kisić.

Vlaho Kisić je otkrio kako mu je otac htio otvoriti butigu za prodaju svog kruha u povijesnoj jezgri.

- Kupio je prostor gdje se nalazio Ana bar, taj prostor je uredio kao prodavaonicu kruha, ali mu tadašnje službe koje su davale dozvolu to nisu dozvolile i to zbog visine od par centimetara. Nakon toga je u tom prostoru moja majka Anćica otvorila Ana Bar koji je bio omiljeno mjesto. - podsjetio se Vlaho Kisić.

Kako smo već napisali, Kisić napominje kako ne zna za anegdotu s Francuzima koji su davali bogatstvo za recepte, ali ispričao je jednu drugu zanimljivost.

- Šezdesetih godina se otvarala Budućnost, robna kuća koja se nalazila u Gružu. Oni su isto imali pekaru i htjeli su poslati svoj proizvod Titu u Beograd. To je išlo avionom. Ali, imali su neki problem. Sad ne znam kakav. Ne znam je li to bio tehnički ili ljudski faktor, ali tako su bili primorani poslati prstiće mog oca. Tako su mi rekli - riječi su Vlaha Kisića.

NAKON ANGAŽMANA UZ FESTU SV. VLAHA POČELI MU OTKAZIVATI NARUDŽBE

I to bi bila priča o kruhu. No, otvorili smo i priču o političkom progonu njegovog oca.

- Sve je počeo iza 1972. godine. Moj otac je bio festanjuo, festanjuli su jedan pomorac, drugi obrtnik, dakle oni koji su izgradili ovaj Grad. Mislim da nam je to i inače jedina izvjesna sudbina... No, uglavnom osim što je bio festanjuo, bio je i organizator proslave 1000 godina Feste sv. Vlaha. Financirao je dokumentarni film te proslave koji se može pogledati u Biskupskoj palači. Vrlo brzo, njemu su počele butige otkazivati po Gradu, nije mu bilo jasno kako i zašto, ali rekli su mu da su tu konotacije političke.

Par godina iza te feste moj otac sa nekolicinom sugrađana je počeo aktivno radit na Republici Svetog Vlaha. Radili su to on i još nekoliko ljudi u Gradu. Republika Svetog Vlaha bi trebala bit u granicama Dubrovačke Republike. Nakon toga mislim 1977. su krenuli sa Memorandumom Ujedinjenim Narodima tražeći suverenost koja nam povijesno pripada. U nekim od tih letaka je bila zastrašujuća prognoza rata i pljačke koje smo svjedočili 90-tih godina. A to je bila jedna od svrha uspostave Republike Svetog Vlaha, dakle spriječiti okupaciju, rat i pljačku koja se dogodila 90-tih. 

MOJ OTAC JE PRKOSIO KAO MALO TKO 

Poslije toga je zatvoren. 

- Odležao je u Staroj Gradišci godinu dana, par mjeseci je bio u Karmenu. A našli su mu i još nešto. On je za Božić radio Lukove. To je kršćanski običaj da se od tijesta napravi luk s križem u sredini u kojeg se stavlja svijeća koja gori za vrijeme blagovanja. To nema veze sa slovom "u". Za Božić je u pekaru ušla UDBA, i rekli su da je to ustaški element. On je te lukove i prije toga prodavao. Kao što je i za pravoslavni Božić radio posebnu pogaču. No, sad je to bio problem. Ništa mi nije bilo jasno. Pretresi kuće i pekare te hapšenja od strane UDBA-e, otac mi ide u zatvor, a nije kriminalac već pošteno radi i stvara. Posjećivali smo ga u Staroj Gradišci, teško mi je to palo. Iza zatvora je također imao posljedice u poslu, a mnogi sugrađan su se prestali javljati. Digli su mu pozdrav. Je li to politika, vjera, nebitno je. Tako je to uz čast izuzecima s našim ljudima, strašljivi su. Nikad nisam odgajan da su pripadnici neke vjere ili nacije ovakvi ili onakvi, otac i majka me tome nisu učili osim poštovanja prema svakom. Jednako je pristupao svemu i svakome. Nažalost, njemu nisu tako pristupali - govori Kisić.

- Ne znam kako opisati sve to što je on izdržavao, način na koji je izdržao. Prkosio. Kao malo tko u novijoj povijesti Grada. Koliko je samo energije i života žrtvovao da ostane tu i nastavi tradiciju predaka. To što je on uz svoju pekaru ostao u kolektivnoj memoriji Dubrovnika ustvari je njegov spomenik. Zaslužio je to zbog ljubavi prema Gradu, koju je prenio i na mene. Zato mi je teško gledati i u što se Grad pretvara, ali sve se mijenja. To je jedina konstanta pa se nadajmo da će biti bolje sutra - zaključio je Vlaho Kisić.