test

VIKTORIJA KNEŽEVIĆ NAPISALA JE PRIČU 'Pisala sam je iz očaja i nemoći gledajući što nam se sve događa'

Autor: dubrovackidnevnik.hr Autori fotografija: A.Č.
Dubrovačka odvjetnica Viktorija Knežević napisala je priču na svom blogu.

"Ima već neko vrijeme da sam napisala ovu priču o sucu koji završava iza rešetaka.

To jedina fikcija na mom blogu, svi drugi tekstovi su čista stvarnost, a ovaj je što bi Nives Celzijus rekla fikcija s elementima stvarnosti.

Pisala sam je iz očaja i nemoći gledajući što nam se sve dogadja...

Sve ovo što javnost vidi ovih dana oko uhićenja sudaca i stečajnih upravitelja, mi odvjetnici ili na vlastitoj koži znamo ili bar naslućujemo." - napisala je Knežević.

"Sjeća se prvog dana na ovom mjestu, svog dolaska na osnovi odluke suca istrage i trenutka kad su ga predali pritvorskom nadzorniku. Teška metalna vrata glavnog ulaza su pogodila okvir, trenutak tišine koji je za tim uslijedio  koliko god bio jeziv, ujedno mu je donio i olakšanje. Gotovo je barem za danas. Posljednjih 48 sati proveo je u košmaru sa policijom, odvjetnicima, novinarima …. sa cijelom tom svitom koja je predvidiva koliko i postava na vjenčanjima i sprovodima, likovi se mijenjaju, ali uloge ostaju iste.

Sve je počelo u četvrtak u 7.00 sati. Kada ti netko pokuca u 7.00 na vrata znaš da je to policija, to nije dobri susjed koji traži kocku šećera, nego oni kojima zakon nalaže da pretres ne mogu početi prije točno 7 sati ujutro. Prvo su  mu dali nalog da pročita, a odmah potom uslijedio je njegov poziv odvjetniku.  Odvjetnik je obećao da će doći kroz pola sata i dao mu kratke upute da potraži dva svjedoka u susjedstvu ili da pozove nekoga od povjerenja. Vjerojatno i odvjetnici  znaju kad je poziv u to doba da to znači dobar „ulov“ i da se trebaju javiti.

Zelić je sakrio ruke koje su se vidljivo počele tresti u rukave kućnog mantila, ispod je pidžama. Bio je raščupan, neobrijan i potpuno zbunjen. Pozvao je dvojicu policajaca koji su u civilu i izgledaju mu kao glavni da uđu u dnevni boravak i sjednu dok čekaju odvjetnika i svjedoke. Ostali policajci su,  u uniformama i naoružani, ostali pred vratima, a vrata su širom otvorena. Ponudio  im je ovlaš kavu, sok, čaj, oni su to na isti način odbili.

Stan je mali i luksuzan, blještav, na svakom koraku su mramor, koža, ispolirane plohe, moderan namještaj, umjetničke slike velikih formata koje kao da vrište „vidi me, vidi me“.

Nakon desetak minuta je u dnevni boravak ušla Zelićeva supruga, kako je spazila  policiju na vratima tako je problijedila i ukočila se. Zelić joj prilazi, objašnjava da nije to ništa, samo pretres, rutinska stvar, neka pogreška, kaže joj da je odvjetnik na putu i da će se sve uskoro razjasniti, da se ne brine. Ona ide prema kuhinji kao hipnotizirana, onako u šlafruku, još raščupana, pita policajce koji sjede u boravku žele li kavu ili čaj, oni odbijaju. Uzela je šalicu i stavila je u minijaturnu verziju automata za kavu koji se nalazio na šanku, aparat je nakon kratkog zujanja izbacio svoj sadržaj. Uzela je šalicu i primakla je sebi, šalica joj ispada i kava sa krhotinama leti na sve strane po bijelim pločicama, njenim papučama, pidžami, šlafruku, zidu. Sagnula se brzo i pokušala rukom pokupiti krhotine, čuo se kratki jauk, krhotina joj se zabila u prst, instinktivno ga je stavila u usta i počela plakati prvo prigušeno, gutajući suze, a onda sve jače i jače, trese se i pada na pod. Zelić joj prilazi, pokušava je podići, govori joj nešto nerazgovijetno, ona plaće i ne da se odvojiti od poda. Policajci odvraćaju pogled od njih, gledaju na sat. Potom se čuje  komešanje na hodniku ispred stana,  netko dolazi.

– Dobro jutro! Glasno ih pozdravi odvjetnik Miroš. Nakratko zastane kad je ugledao Zeliće na podu malo iznenađen. Oni se prenu čim su ga spazili, ustaju, popravljaju odjeću, žena briše suze.  Zelić mu prilazi i rukuju se. Dug je to stisak, izgleda kao da se Zelić drži za njega tim stiskom da ne padne na pod. Miroš je bivši policajac, danas jedan od najboljih krivičnih odvjetnika u državi, krupan, markantan, prosijed, dubokog glasa, nagrezlog od pušenja govori Zeliću; Ne brini se, sjednite, ja preuzimam.

Taj trenutak je Zeliću izgledao kao kraj, a bio je tek početak tog dana.

Uslijedio je pretres, odnijeli su svaki papir koji su našli u kući,  računala, mobitele, cd-ove i memory stickove, novac, dragocjenosti, popisali slike. Trajalo je više od 3 sata dok su njih dvanaestoro sve pregledali i izuzeli što su trebali.

Odvjetnik Miroš je odložio mobitel u poseban ormarić prije ulaska u prostoriju za razgovor sa zatvorenicima. Odlaganje mobitela  je dio sigurnosne procedure jer se zatvorenicima osim slobode na različite načine ograničavaju i kontakti sa vanjskim svjetom.

Zatvorska zgrada kao da je iz austrijskog vremena, solidna je to gradnja, debeli zidovi, visoki stopovi, masivna kamena obloga. Ali slabo održavanje i protok vremena, učinili su da sve izgleda kao zaostala scena iz posljeratnog jugoslavenskog filma. Prostorija za razgovor je površine ovećeg ureda, na podu tamno smeđe pločice, zidovi do pola obojani žutom bojom, a u ostatku prljavo bijeli, na stropu loša neonska rasvjeta. Prostorija je podijeljena drvenom pregradom sa prozorima na kojima su rupice, poput pregrade kojom su portirske kućice odijeljene od ostatka svijeta. Sve je prilagođeno da bi se zatvorenik i njegov posjetitelj mogli vidjeti i čuti, ali da ne mogu izmijeniti ništa drugo poput mobitela, novca ili bilo koje stvari čiji je unos u zatvor zabranjen.  Sa svake strane pregrade je mali stolić i stolica,  koliko je potrebno da se osigura minimum pristojne komunikacije. Prostorija ima dva ulaza jedan na koji ulazi zatvorenik iz užeg zatvorskog kruga i drugi na koji iz slobodnog svijeta ulazi njegov posjetitelj. Jedina razlika između posjeta odvjetnika i svih drugih je što kod posjeta odvjetnika u prostoriji ne smije biti prisutan zatvorski čuvar kako bi mogli slobodno razgovarati bez straha da će nešto od izrečenog biti upotrijebljeno protiv zatvorenika. Zapravo jedini prostor intime koji zatvorenici imaju za vrijeme boravka u zatvoru je njihov razgovor sa odvjetnikom.

Miroš je sjeo i zauzeo svoju poziciju dok čeka da Zelića dovedu sa odjela. Zatvori se kao i bolnice podijeljeni na odjele. Muškarci moraju biti odvojeni od žena, a pritvorenici od zatvorenika. Pritvorenici su oni koji tek čekaju suđenje ili im je u tijeku, a zatvorenici oni koji već izdržavaju pravomoćno određenu kaznu.

Odvjetnik Miroš je čest gost Bilica sa ove strane pregrade, a i mnogih drugih zatvora. Obično dođe jedan dan u tjednu i obavi sve razgovore koji su potrebni sa njegovim klijentima. Rutina je to za njega. Sve osim mirisa. Dok čeka Zelića razmišlja kako svi ti zatvori imaju užasan vonj. To je nešto između pokvarenog pečenog mesa i ustajalog znoja. Iako su prostorije vidljivo čiste sve je prožeto tim užeglim vonjem. Je li uzrok tome loše održavanje zgrada, slabi uvjeti za osobnu higijenu zatvorenika koji se smiju tuširati sam jednom tjedno ili je to zapravo vonja onoga od čega nas ti zidovi odvajaju?

Vrata sa unutrašnjeg zatvorsko kruga su se otključala, čuvar ih otvara, Zelić je zastao na ulazu, čuvar mu skida lisice i daje znak rukom da može ući. Zelić ulazi, lice mu je ispijeno, bore na čelu i oko očiju su duboko urezane, izgleda stariji 10 godina od onoga suca Zelića što ga je Miroš onomad sreo na sudu. Teška željezna vrata ovog zdanja kada se zatvore za čovjekom mijenjaju sve: prioritete, lični opis, odnose, cijeli svijet koji je do tada postojao. Prije nego što je sjeo, kratko je protrljao oba zapešća, na mjestu gdje su do tada bile lisice. Česta je to gesta zatvorenika, da li ih zaista ne mjestu gdje su se našle lisice  boli pa na taj način ublažavaju nelagodu ili je to način da potvrde da su opet slobodni, tko zna.

Ostatak priče pročitajte OVDJE.

Popularni Članci