Posljednjih tjedana Dubrovnik se često spominje u kontekstu droge. Naslovi govore o gradu prepunom kokaina, a sve je potaknuto izjavom gradonačelnika da se ovdje ‘ta droga troši na kamione', što je rasplamsalo javnu raspravu. Dok jedni tvrde da je riječ o pretjerivanju, drugi upozoravaju da problem ipak postoji, možda ne u razmjerima o kojima se govori, ali dovoljno ozbiljan da ne može biti prešućen. 

U moru glasina, statistika i izjava, lako se zaboravi da se iza svake priče o drogi krije čovjek. Nije to uvijek kriminalac ili propalica, nego često netko koga bismo mogli sresti svakog dana - naš kolega, susjed, prijatelj. Upravo takav je i sugovornik ove ispovijesti: mladić iz Dubrovnika, danas u svojim tridesetima, koji je kao student kroz zabavu dotaknuo svijet amfetamina i godinama poslije skliznuo u ovisnost. 

 U GRADU NEMA KAMIONA DROGE 

Njegova priča nije senzacija ni statistika nego svjedočanstvo o borbi, o iskušenju, padu i, na kraju, izlasku iz pakla ovisnosti. Iskreno i anonimno, ispričao je kako je droga ušla u njegov život, koliko ga je promijenila i što znači ponovno pronaći sebe. Danas je 'čist' točno godinu dana. 

„Droge u gradu ima dosta i to raznih vrsta. No iskreno, uvijek je bio problem za nabaviti, tako da nema nikakvih kamiona droge. Mislili smo kako će se s otvorenjem Pelješkog mosta to promijeniti, ali dok sam se ja time bavio, za sve što sam htio nabaviti, morao sam se dobro pomučiti i tražiti iz više ruka. Ali ovisnici se uvijek snađu... Kasnije, kada je izgrađen Pelješki most, počelo je više toga dolaziti u grad, ali ne baš u nekim enormnim količinama kako su se neki nadali“, govori mladi ovisnik čiji su podaci poznati redakciji. 

Komentirao je cijene i tko i zašto konzumira drogu u gradu pa istaknuo – nadrogiranih ljudi ima posvuda oko nas.  

„Kao što su cijene stanova i svega drugog u gradu porasle, tako su i cijene droge skočile. I ranije je to bilo skupo, dok su bile kune, ali danas se toga mnogi rado sjećaju. Sad je cijena 'petice' (op. a. pet grama) speeda 70-80 eura, a kokain je bio sto eura za gram. Ja nisam baš volio kokain, ali možda zato što nisam bio pretjerano bogat. Takve su bile cijene dok sam se ja time bavio. Što se tiče toga tko uzima drogu, mogu reći kako je konzumiraju sve skupine – od srednjoškolaca do uglednih liječnika, profesora... To znam jer s nekima sam i ja 'mazao' (op. a. konzumirao drogu). Evo primjerice u wc-u ovog kafića, u poslovnom dijelu grada, iznad vodokotlića, gdje je mali zidić, uvijek ćete vidjeti tragove ili mrvice. Ja to pogledam jer sam bio u tom svijetu pa znam što i kako se radi. Netko tko nikad nije konzumirao drogu i ne obraća pozornost. Neki ljudi drogu konzumiraju iz razonode, a neki koji dosta rade, primjerice konobari tijekom sezone, uzimaju drogu da bi izdržali smjene na poslu. To je postao stil života koji je prilično opušten i podrazumijeva se. Ponekad bismo otišli samo na kavu pa bih sreo nekog iz tog svijeta i onda bismo otišli to uzeti. Nadrogiranih ljudi ima posvuda oko nas. I ja sam na poslu više puta bio pod utjecajem droge. To se ne primijeti, jer čovjek može biti funkcionalan i pod utjecajem droge. Takvi ljudi nisu nužno klošari bez zuba koji se raspadaju po putu i bodu u venu. To su često jako fini, ugledni ljudi koji sjede po finim restoranima i piju kavu, žive na visokoj nozi. Mnogi od konzumenata su i članovi vladajuće stranke, nećemo se zavaravati. Neki ljudi nose markirane torbice, a evo neki uvijek sa sobom imaju nešto 'za namazat'“, kazao je. 

KONZUMIRA SE POSVUDA 

Govori kako su njegove veze najčešće dolazile iz grada u susjednoj državi.  

„To je grad s kojim Dubrovnik nema nikakvu službenu komunikaciju i suradnju zbog ratnih okolnosti, ali evo put droge praktički savršeno funkcionira. Kada se političar tako brinu zbog droge u gradu, onda bi trebali surađivati s njima po pitanju borbe s preprodajom i prijenosom droge“, smatra on. 

Najviše se konzumira, ističe on, u klubovima i općenito na noćnim zabavama, bez obzira na tip izaska ili vrstu glazbe.  

„Jednostavno toga ima u svim kafićima i u klubovima – nebitno sviraju li cajke ili techno, rock i slično. Najteže je nabaviti marihuanu, iako se to ne bi reklo. Mislim da je to preprodavačima neisplativo jer razmišljaju da kada se već bave tim poslom, onda i oni gledaju kako bolje zaraditi pa onda kokain koji je izvor dobre zarade“, govori. 

Detaljno je opisao trenutačno stanje u gradu – crno na bijelo. 

No, to i nije toliko važna tema za priču, koliko je važno govoriti o borbi protiv ovisnosti i putu koji jedna prosječna, mlada osoba prođe. Ljudi moraju znati koliko je droga loša i kako ostavlja posljedice, uništava zdravlje, posao, obitelj. 

Mladić s kojim smo razgovarali našao se u problemu jer je jednostavno pretjerao s konzumiranjem droga.  

„Prvo mi je to bilo zabavno, jer kada si pod utjecajem toga, ti si lud, simpatičan, nosi te, provodiš se, upoznaješ raznorazne ljude... Ja sam krenuo s drogama kao student u Zagrebu. Bio je to dinamičan period kada sam na after zabavama upoznavao glumce, profesore, producente, a bilo je tu i puno žena što mi se svidjelo, kao i različitih ljudi. Na tim druženjima, ponekad bi se razvila prijateljstva ili veze. Droga je svima bila zajednička spona“, izjavio je. 

Prisjetio se možda prijelomnog trenutka - to je bio turistički boravak u Berlinu tijekom studija. Tamo je proveo deset dana. Droga je, govori on, jako dostupna, praktički uobičajeni ritual - kao što je kod nas sjesti na kavu, kod njih je 'sjesti na crtu'! Na ulici ti nude sve što poželiš.  

„Rekao bih da su tamo kamioni droge. U Berlinu sam probao party droge – speed, kokain, ecstasy i LSD. Nisam nikad konzumirao heroin, to mi je bilo odbojno“, kazao je. 

U GRADU NEMA SADRŽAJA, A S DROGOM JE ZABAVNO 

Nakon povratka u Zagreb, tijekom par mjeseci brzo je ušao u krugove gdje se droga brzo i lako nabavlja.  

„To je bila dobra zabava – uzmeš jedan ecstasy i cijelu noć piješ vodu, odeš u wc pa ti uvijek netko nešto ponudi... Tako je sve bilo vrlo opušteno. Samo sam jednom u tom svom lagodnom studentskom životu doživio raciju. U početku nisam puno toga konzumirao i nisam uzimao svaki dan. Uvijek sam nekako imao strah od toga da ne pretjeram, sve do jednom – kada sam prestao imati taj strah. Imao sam nekoliko nezgodnih situacija, primjerice jednom sam završio na infuziji. Ne bih rekao da sam bio puno pametniji nakon toga“, govori on. 

Nakon studija vratio se doma u Dubrovnik gdje je počeo raditi, imao je dobar posao, svaki dan je bio među ljudima i sve je pristojno funkcioniralo. No, ne zadugo.  

„Malo sam se smirio jer takva je atmosfera u gradu, jednostavno moraš promijeniti stil života. Ali tijekom nekog vremena sam se ponovno okrenuo drogama. Glupo je reći i to nije glavni razlog, ali u gradu mi je bilo dosadno, nema sadržaja, posebice zimi. Kada je čovjek pod utjecajem droge, nekako se sam sa sobom može zabaviti. To je malo tužno, ali je tako. U jednom periodu nisam htio izlaziti ako nemam droge, bilo mi je sve dosadno. Bilo je dobro, dok je sve bilo dobro“, prisjeća se trenutaka kada su zapravo krenuli problemi. 

Uz izlaske, počeo je i doma sam sa sobom konzumirati drogu.  

„Bilo je prihvatljivo dok je to bila vikend zabava s ekipom, ali u jednom trenutku to je počelo izgledati otužno. Događalo mi se da bih povukao crtu i čistio stan. Bio sam u fazi da mi se ništa ne da raditi, ako nešto ne uzmem. Prijatelji koji su mi dolazili u stan znali su u kojem sam stanju – ako je čisto - drogiran sam, ako je nered – nisam ništa konzumirao“, govori on. 

NIJE BILO PROBLEMA SVE DO JEDNOM 

Tada je shvatio da možda ima ozbiljan problem. 

„Nikad to nisam doživljavao kao ovisnost i sebe nisam htio nazvati ovisnikom jer sam na konzumaciju droge gledao kao na zabavu. Kad spomeneš riječ ovisnost onda zamisliš ljude s iglom u ruci, kako su najčešće prikazani u filmovima. Ljudi s kojima sam se ja družio i konzumirao drogu nisu tako izgledali - svi su imali dobre poslove, obitelji, pa čak i djecu. Nisam imao doživljaj da je to nešto opasno. Sve dok te jedan dan 'ne zakuca'. U mom slučaju, ono što me 'zakucalo' je bilo to što sam prestao raditi, jer sam postao jako neodgovoran i loš u svom poslu. Jednom me kolegica nazvala i pitala zašto nisam došao na posao, a ja sam bio uvjeren da je nedjelja, iako je bila sredina tjedna. Iskreno, kada sam prestao raditi nisam se okupao više od mjesec dana, samo sam ležao u gomili smeća“, govori. 

Sve to skrivao je od obitelji. Kako nam kaže, oni nisu imali dodira s drogom pa ništa nisu ni primjećivali. 

„Ispred njih sam više puta bio pod utjecajem droge i jako sam dobro funkcionirao u tom vrtlogu. Kada sam shvatio da nemam kontrolu, onda mi je puno toga prošlo kroz glavu, ali u jedno sam bio siguran – želim se iščupati iz toga iz tog pakla. Prijatelji i prijateljice su me jednog dana dočekali s idejom što sa mnom, ali ja sam ih preduhitrio. Rekao sam kako znam da sam u problemu te da sam već donio odluku da nešto trebam napraviti. Prije nego što sam potražio pomoć, obavio sam razgovor sa svojim roditeljima i sve sam im priznao. Bili su očajni, razočarani i ljuti. Jedno vrijeme sam se izolirao od svega, bilo me je sram, a i nisam se htio izlagati opciji da me netko ponudi s nečim jer nisam znao kako ću se ponašati. Jednostavno sam rekao – ako se želim izliječiti, ne smijem ići tamo gdje mogu doći u doticaj s konzumacijom droge“, govori nam svoju hrabru odluku. 

Istraživao je na internetu o svom problemu i tražio rješenje. Naposljetku se odlučio prijaviti na odvikavanje. 

„Htio sam se prijaviti u komunu, ali googlajući sam shvatio da je najbliži i relativno najbrži način da se obratim Odjelu za mentalno zdravlje pri Zavodu za javno zdravstvo DNŽ, jer se oni jedini u županiji i gradu bave problemom ovisnosti. Javio sam se na savjetovanje u Odjel za mentalno zdravlje tako što sam nazvao, dogovorio i čekao termin mjesec i pol dana. Imao sam sreće jer je netko odustao pa sam ja došao malo ranije na red. Koliko sam shvatio, samo jedna doktorica radi na problemu borbe protiv ovisnosti u gradu, doktorica Irena Primorac Bošnjak. Jedva sam čekao prvi susret s njom jer sam od srca išao s idejom da se 'očistim'. Prije svakog susreta potrebno je obaviti testiranje da se provjeri ima li droge u tijelu i ja sam svaki put bio negativan. Susretao sam ljude koji su išli iz nekih drugih razloga pa su mi objasnili metode kako prevariti sustav, no ja to nisam htio. Potrebno je imati volju, svatko mora sam odlučiti, a ne imati za cilj zadovoljiti norme i pravila koja netko traži. Kod doktorice sam išao cijelu zimu, svako mjesec i pol. Bio sam otvoren jer sam znao da je to jedini put da dođemo do konkretnog rješenja. Zapravo nema rješenja, to je splet životnih okolnosti koji te dovedu do ovisnosti“, opisuje on. 

PODRŠKA I GRIŽNJA SAVJESTI 

Danas je 'čist', prošlo je točno godinu dana od početka njegove borbe, od kada je odbacio drogu.  

„Imao sam podršku obitelji koju ne znam kako sam zaslužio, a tu su bili i brojni prijatelji. Osim toga, imao sam veliku grižnju savjesti i to me je 'jelo'. Bilo mi je žao zbog svega što su mi roditelji pružili, uložili u mene, a ja im ovako vraćam i sve sam 'prokockao' iz glupe zabave i nezrelosti. To je bio glavni razlog zbog kojeg sam ostao na zemlji, s velikom željom da izađem iz tog svijeta. Mislim da je najveći problem bio u tome što nikad nisam imao straha, i to me odvelo tamo gdje sam bio. Moj drugi problem je bio taj što nisam znao reći 'ne', kada bi me ponudili drogu. Najbliže mome 'ne' bilo je – 'može malo kasnije'“, analizira on. 

Ni danas nije došao do zaključka zašto je postao ovisnik. 

„Moja mama bi rekla da je iz obijesti, doktorica iz nezrelosti… Ja ne znam koji je razlog i još ga nisam pronašao. Problem je što nekako čovjek uđe u balon koji je realno super. Pa zamislite da dođete na neko mjesto gdje ljudi plešu, vole se, smiju se, zabavljaju… To je divno. Ali nitko tada ne misli o efektima koji dođu poslije toga. Imao sam u Zagrebu nekoliko poznanika koji su umrli od droge. Sve to čovjeka potrese, ali nisam primijetio da je netko, pa uključujući i mene, prestao konzumirati drogu zbog tih tragedija. Čovjek mora sam odlučiti i osjetiti neki klik“, smatra on. 

Prošao je kroz težak period, a tijekom borbe s ovisnošću imao je brojne izazove. 

„Kad je prestao s konzumacijom amfetamina, mjesecima sam pronalazio po ruksacima, džepovima, kaputima, jaknama, raznorazne komadiće za koje nisam ni znao da ih imam. To je dokaz kako sam bio  u potpunom rasulu. Ponašao sam spas u tome da mi život nije u tolikoj mjeri propao i da se stvari mogu popraviti. Na tom putu nije bilo lako… Ne volim o tome pričati otvoreno jer nije lako reći – evo ja sam se drogirao deset godina, izgubio posao, bio sam nesposoban za život i sve ostalo. Teško je to izgovoriti, ali je potrebno. Ne možeš popraviti nešto, ako nisi iskren prema sebi. Moram se pohvaliti kako sam ovog ljeta bio u prigodama gdje su ljudi konzumirali drogu i nisam imao želju za tim. Samo sam sebi rekao da ne želim ništa uzimati“, bio je odlučan. 

JEDINA OPCIJA JE HZJZ 

Savjetovao je svima koji konzumiraju droge da pomoć potraže na Odjelu za mentalno zdravlje i budu hrabri. 

„Psihijatrica Primorac Bošnjak je ugodna i ulijeva povjerenje. No, bojim se ako netko ima teži problem, tu mu se neće moći pomoći. Oni koji su zagriženi ovisnici i nestabilni, teško da se mogu nositi s takvim tempom jer se dugo čeka na red. Doktorica jednom mjesečno napravi test na droge i razgovara s ovisnikom, ali to nije dovoljno. Oni koji imaju teške ovisnosti ne mogu se sami izboriti. Komuna je jedini izbor za njih, ne vidim lakši put. Dok netko, koji je u ozbiljnim problemima, dođe na red u Zavod za javno zdravstvo, može umrijeti. Većina ljudi koja konzumira droge, njih 80 posto, misli da nema problem s time, a ovih 20 posto koji su osvijestili da imaju problem, moraju se sami boriti“, kazao je.  

On smatra kako na tom području borbe Dubrovniku trebaju 'kamioni' doktora.  

„Jedini način da se smanji problem ovisnosti i konzumacije droga je veći broj liječnika psihijatara koji se bave tim problemom u gradu i županiji. Vidim neku dobru namjeru gradonačelnika Mata Frankovića koji je otvorio ovu temu, ali je to krivi put. Nije se ništa napravilo nego svi o tome pričaju, a ja i dalje vidim samo jednu doktoricu koja ne može raditi 24 sata dnevno. Problem se rješava u tom smjeru, a ne dizanjem prašine s govornice“, zaključio je za Dubrovački dnevnik mladić iz Dubrovnika koji se iščupao iz pakla droge.