Nedavno je u Dubrovniku održan znanstveni skup na kojem je predstavljen strateški okvir za zaštitu mentalnog zdravlja sve do 2030. godine. Među ostalim, istaknuto je da su mobilni timovi izuzetno važni u čitavoj priči. Ti timovi, sastavljeni od stručnjaka različitih područja, pomagale bi osobi u kriznim trenucima, a mogli bi i dolaziti pacijentu kod kuće gdje se osjeća zaštićen. Praksa mobilnih timova zaživjela je u Hrvatskoj 2017. godine na području Zagreba, Karlovca i Slavonskog Broda, a još puno prije u razvijenim zapadnim zemljama. U Dubrovniku postoji na volonterskoj bazi od strane udruge Lukjernica, ali nažalost, još uvijek nije pokrenuto ništa službeno.

Jedni od članova mobilnih timova su i stručnjaci po iskustvu, takozvani peer workeri, koji su i sami prolazili kroz psihičke teškoće i već znaju kako se nositi s njima u kriznim situacijama. Razna znanstvena istraživanja pokazuju da pacijenti s mentalnim problemima najbolje reagiraju upravo na osobe s istim ili sličnim poteškoćama, jer ih one najbolje razumiju. Stoga je uloga peer workera u mobilnom timu od neprocjenjive važnosti, a udruga Lukjernica okupila je ekipu koja je prošla edukaciju i spremni su za rad kao stručnjaci po iskustvu jednom kada ova praksa u Dubrovniku napokon službeno zaživi. Nadamo se da će to biti u što kraćem roku, a ovisi, jasno, o Gradu Dubrovniku i Županiji dubrovačko-neretvanskoj, točnije rečeno financijskim sredstvima.

Stres, okidač za poremećaje

Dubrovački dnevnik prvi je medij za koji su svježe educirani peer workeri pristali govoriti, naravno pod uvjetom anonimnosti, jer je, nažalost, stigma psihičkih bolesnika u Gradu još uvijek velika. Riječ je o trima djevojkama, a za potrebe teksta zvat ćemo ih Mare, Kate i Pere.

Mare je mlada, zaposlena djevojka koja je prve teškoće počela osjećati još u osnovnoj školi. Okidač za pojavljivanje prvih znakova depresije i anksioznosti bila je rastava roditelja.

-Ovi poremećaji se razvijaju kombinacijom dvaju faktora. Genetike i vanjske stresne situacije, odnosno neke veće ili manje traume, koja potakne bolest da se krene razvijat. Vanjski stresni okidač za pokretanje bolesti može biti rastava, otkaz, smrt bliske osobe, preseljenje, sudski proces… Moderni život koji je poprilično brz, a samim tim i stresan, ali ujedno i dosta individualan, bez puno kvalitetnih druženja i kontakata, također pridonosi jačanju depresije i anksioznosti, zato bolest napada sve više ljudi, a korona će sve dodatno razbuktati – počinje svoju priču Mare koja se na početku nije javljala nikakvoj zdravstvenoj ustanovi, nego je odgovore na svoja pitanja pokušavala pronaći na internetu.

-Kada mi se sve to počelo događati nisam uopće bila informirana, niti sam išta znala, ni kome se trebam javit, ni je li postoji ikakva udruga, nego sam sama guglala i pokušavala sebi pomoći. Na kraju sam slučajno, nakon preporuke, prvo došla do psihoterapeuta, pa potom do psihijatra. Iz moga iskustva mogu kazati da mi je puno više pomagala psihoterapija, nego lijekovi. Lijekovi mogu biti od pomoći na početku, kao jedna vrsta štake na koju se čovjek može osloniti kada je najteže, ali dugoročno je puno važniji rad na sebi nego uzimanje antidepresiva. Treba promijeniti pogled na samog sebe, ne gledati se u negativnom svjetlu i stalno kritizirati. Perfekcionizam je isto gadna stvar koje se treba riješiti. Mučila me je i socijalna anksioznost, ali tijekom vremena, malo po malo, bivalo mi je bolje i počela sam se otvarati prema ljudima. Puno su mi na tom putu pomogle i grupe podrške koje organizira Lukjernica i pričanje s ljudima koji te razumiju. Na kraju krajeva zbog toga sam i odlučila biti peer worker – priča nam Mare koja je puno komunicirala i s najboljom prijateljicom koja ima slične poteškoće, pa su godinama jedna drugoj potpora na putu oporavka.

Kate ima sličnu priču, s tim da je nju depresija puno više pritisnula nego anksioznost. I njoj su se prvi simptomi počeli pojavljivati već u osnovnoj školi, a okidač, naravno kao i uvijek, stresna situacija.

Tata je klasični Balkanac

-Godinama nakon što su mi se prvi simptomi pojavili nisam imala pojma što mi je – započinje Kate - pokušavala sam se boriti kako sam god znala i umjela, ali stanje mi se sve više pogoršavalo. Kao dijete u osnovnoj školi išla sam kod liječnika, ali oni su samo govorili da sam hipersenzibilna i da mi nije ništa. Tek kada sam upisala fakultet u sklopu jednom kolegija, točnije u priručniku, vidjela sam napisane sve F dijagnoze i shvatila da bolujem od depresije. Nažalost prolazile su godine u tonjenju, a ja sam se sve više povlačila, tako sam u srednjoj školi imala samo jednog prijatelja, jer je i on sam prolazio kroz slične stvari.

Upadala je sve dublje u depresiju i postajala sve nefunkcionalnija, čak joj je i najobičnija osobna higijena bila sve teža za obavljati.

-Jako je teško objasniti depresiju nekome tko ju nije okusio. Mozak hoće, ali tijelo neće. Osjećaš se kao živi mrtvac, to je možda najbolji opis. Prolaze godine, tratiš ih i nemaš nikakva postignuća, to ti samo još više otežava čitav proces oporavka – objašnjava Kate.

Nažalost, često oboljele od depresije ne razumije ni vlastita obitelj.

-Majka mi je velika potpora i bliska sam s njom. Motivira me i gura naprijed, ali otac je klasični Balkanac. Kada me uhvati depresivna epizoda on mi govori da mi nije ništa, nego da sam lijena. Jednostavno ne razumije i još me dublje zakopava. Ako me ne shvaća, neka me barem pusti na miru i ne otežava situaciju - iskrena je Kate koja se osim s depresijom suočavala i s anksioznošću, točnije napadima panike.

-Ni napadi panike se ne mogu objasniti nekome tko ih nije imao. Čovjeku se čini kao da ima srčani udar. Nešto bizarno. Svjestan si svega i znaš da to nije istina, ali tvoj mozak radi kontra tebe. Čini ti se da ćeš poludjeti od navale straha. Ipak, depresija mi je puno gora od anksioznosti – prepričava užasne osjećaje.

Liječnici je slali u Međugorje

No, uspjela se podići s dna.

-Važno se pomiriti s bolešću i naučiti živjeti s njom. Nije nimalo lako, a posebno ne u maloj i zatucanoj sredini poput Dubrovnika gdje je psihička bolest još uvijek teška stigma. Nikad nisam bila hospitalizirana zbog bolesti, a mogu tek onda misliti kako bi me gledali u Gradu. To je najveći problem na putu oporavka, nemaš s kime podijeliti kroz što prolaziš, jer te ljudi ne shvaćaju i osuđuju te, često i unutar obitelji. Nažalost, brojne osobe koje se smatraju stručnjacima nemaju pojma. Meni su liječnici znali govoriti da se molim Bogu, pa da će mi biti dobro. Čak su mi preporučivali da odem u Međugorje. Na kraju mi je najviše pomogla vizualizacija same sebe da sam dobro. Idem prema tom cilju, znam da će biti uspona i padova, ali moram nastaviti gurati. Lukjernica mi je također puno pomogla, svi razgovori i grupe podrške, pa sam se zato i prijavila za peer workera – govori nam Kate.

Pitamo ju je li uzimala lijekove i što misli o njima?

-Sedativi su dobri, mogu pomoći u suzbijanju anksioznosti, ali ne smije ih se uzimati (pre)često, jer su adiktivni. Antidepresivi mi nisu bili dobri, imaju dosta nuspojava, primjerice u potpunosti anuliraju libido. Možda ih se mogu kratkoročno uzimati, ali dugoročno mislim da za mene nisu dobri – zaključuje Kate.

Pere pak boluje od bipolarnog poremećaja, pa nju lijekovi drže u ravnoteži posebno stabilizatori poput litija. I nju je bolest napala u mladosti po istom onom ustaljenom obrascu. Velika trauma, odnosno stres bio je okidač za nastanak bolesti.

Lukjernica svima pomaže

-Prošla sam dvije, tri hospitalizacije prije nego su mi postavili dijagnozu i dali pravi omjer lijekova. Vratila sam se normalnom životu iz kojeg me znaju izbaciti stresne situacije koje uvijek puno teže padaju osobama koje su sklone ovim poremećajima. Ipak lijekovi, uključujući stabilizatore, drže me u ravnoteži da ne skliznem dublje u depresiju ili maniju. Sada već znam što su mi okidači za depresiju ili maniju, pa se držim podalje od njih, a ako mi se već počne događati, isto sada cijeli taj proces puno brže prepoznam, pa se samim tim lakše vraćam u ravnotežu – ističe Pere.

Lukjernica, u čije prostorije godinama dolazi, puno joj pomaže.

-Ovdje je dobro društvo, može se razgovarati o svemu, svi imaju puno razumijevanja. Jako je važno da te netko shvaća, zato sam se i prijavila za edukaciju peer workera. Još prije sam u Zagrebu slušala predavanje nizozemskih stručnjaka o toj temi i kako to kod njih funkcionira, pa sam se jako zainteresirala. Nedugo iza toga organizirale su se radionice i edukacije za buduće peer workere i ja sam se prijavila. I dalje se razvijamo i učimo, u kontaktu smo s brojnim sličnim udrugama iz Hrvatske i razmjenjujemo iskustva na tjednoj bazi. Posebno moram istaknuti Ludrugu iz Zagreba čiji su nam savjeti od neprocjenjive važnosti – zaključuje Pere.

Sve su one više puta ponovile koliko je važan razgovor s nekom osobom koja razumije o čemu se radi. Upravo zato možemo biti jako sretni što u Dubrovniku imamo peer workere koji su spremni za rad. Nadamo se da će nadležne institucije prepoznati važnost mobilnih timova, te da će oni u našoj županiji postati jedan od najvažniji alata u zaštiti mentalnog zdravlja. Upravo bi mobilni timovi itekako mogli skratiti vrijeme oporavka i omogućiti pacijentu da godinama ne luta unutar začaranog kruga iz kojega mu se čini da nema izlaska. A peer workeri služe upravo tome – da mu kažu da su i sami jednom bili na dnu, ali da je moguće opet ustati – a kada mu to naglasi netko tko je sam prošao taj pakao, bit će mu puno veći motiv i bolja potpora na putu oporavka od brojnih doktora koji znaju kako stvari funkcioniraju u teoriji, ali ne i u praksi. Još je i dobro ako imaju bilo kakvo teorijsko znanje umjesto da oboljelu osobu šalju u Međugorje.

Maro Marušić

SVI STE POZVANI U LUKJERNICU NA GRUPE PODRŠKE

Grupe potpore održavaju se petkom u prostorijama udruge Lukjernica. Svima u Dubrovniku i okolici koji boluju od mentalnih poteškoća, a do sada se nisu javili u udrugu, mogu to napraviti bilo kad. Tamo ih očekuju članovi sa sličnim problemima koji će ih najbolje razumjeti, a u teškim trenucima najvažnije je izbaciti iz sebe ono što te muči i imati nekoga kraj sebe tko te razumije. E-mail Lukjernice je lukjernica@hotmail.com, a broj telefona 020/331-115.

VAŽNE STAVKE NA PUTU OPORAVKA

Osim izbjegavanja stresnih situacija, pitali smo djevojke što je još jako važno na putu oporavka.

-Vrlo važni su fizička aktivnost, pravilna prehrana i boravak u prirodi. Sve to zanemarimo i mislimo da ne pomaže u liječenju psihičkih poteškoća, ali dugoročno itekako daje rezultate. Osim toga, vrlo je važan i socijalni kontakt posebno s ljudima koji su empatični prema stanju oboljelog – kazali su nam prvi dubrovački stručnjaci po iskustvu.