Ko ovo more platit? Ovu našu bogomdanu klimu? 

Koliko ste samo puta čuli ovu konstataciju? Sigurno više i od legendarne babine 'Sinko moj, ništa ne jedeš'. I baš kao što je laž da sinak babin ništa ne jede, a vaga ispod njega puca pod kilogramima, još je veći mit da Hrvatska i Dalmacija imaju bogomdanu klimu. Ustvari, to je daleko najveća hrvatska laž – veća i od one da će ti Bosna reći sve, odakle ti prezime - a u koju je povjerovalo 99 posto Hrvata. 

Još su svježe traume od ove zime kada je kiša padala pedesetak dana zaredom. Gljivice na zidu moje banje ugnjilile su se od silne vlage. Onda je par dana svanulo sunce, ali kratkog vijeka, jer su krenule škure bure. Potom se vratila kiša, pa ponovno malo sunce, pa bura. Sad nas čitavo proljeće očekuje konstantna promjena vremena. Čak i kada je sunce, tu je većinu vremena vjetar. Uglavnom, rijetki su baš lijepi bonaca dani kroz godinu. Čak i ljeti, u periodu između sredine šestog i sredine osmog mjeseca, zna biti naporno zbog visoke vlage u zraku kada nas zadese toplotni udari. 

Najgora moguća mediteranska klima 

Da skratim priču, Dalmacija ima najgoru moguću mediteransku klimu. Od Tel Aviva pa sve do Andaluzije, da u bilo koje doba godine upišete ime grada na aplikaciji yr.no, bit će vam jasno kako svi oni imaju znatno bogomdaniju klimu od nas. Čak i ljeti kada živa u Malagi pokazuje 35 stupnjeva osjet vrućine je manji nego kod nas jer nema vlage. Ne samo da cijeli Mediteran ima bolju klimu od Dalmacije nego i dobar dio svijeta. Kalifornija, zapad Australije, Valparaiso u Čileu, Kanarski otoci, sjeverozapad Meksika… Svi oni uživaju u vječnom proljeću bez bure, maestrala i šugavog šiloka. 

Pa ipak Hrvati su i dalje uvjereni da ih je Bog nagradio najboljom klimom. 

Zašto ja ovo uopće pišem i kakvu novinarsku važnost za širu javnost imaju moja trabunjanja o vremenskim uvjetima? Imaju itekako. Stari loši Joseph Goebbels izjavio je: „Ako dovoljno često ponavljate laž, ljudi će u nju povjerovati, i čak ćete sami u nju povjerovati“. Upravo ovo vidimo na našoj klimi. Desetljećima se ponavlja laž kako imamo fenomenalnu klimu, pa su na kraju svi u nju povjerovali. 

Ljudski mozak zaista je čudan organ. Nije mu za vjerovati. Zalijepi se za neku floskulu i ponavlja je kao baba. „Sinko moj, nemoj odmah vani nakon feniranja kose“. Babini savjeti su benigni, ali što kad ljudi (po)vjeruju opasnim osobama? Onda se dogodi izbor Donalda Trumpa. Zalijepe se za njegove floskule, i eto rata s Iranom i nove ekonomske krize. Ista stvar je i s Vladimirom Putinom, i Xijem, i svima ostalima. Jednom izrečena laž je laž, stoput izrečena laž postaje istina. 

Kamioni voze umrle od korone u Bergamu. Nitko živ osobno nije vidio „kako kamioni Bergamom žure, voze mrtve svako po' ure“, ali nakon par objava na društvenim mrežama o šleperima mrtvaca u Lombardiji ljudi su odmah povjerovali u laž koja je uz brojne druge neprovjerene informacije naposljetku dovela do lockdowna i ogromne svjetske, ne samo gospodarske krize. Nitko se nije zapitao kako je moguće da nema nijedne izjave vozača kamiona o mrtvacima koje voze. Ono, udara li mu takva rabota na psihu, kako se osjeća s hrpom leševa u stražnjem dijelu vozila? Takva neka pitanja kojima obično Andrija Jarak u vanrednim okolnostima zasipa sugovornika. 

Obrambeni rat u šesnaestercu druge države 

Ili ono kada te narcisoidne osobe uvjere da se obrambeni rat vodi u drugoj državi. To je najluđi mogući oksimoron, kao da primjerice kažete da se nogometna momčad brani u šesnaestercu protivnika. Ali, ponoviš to nekoliko puta, a blesavi mozak dalje ne zapitkuje. Postane mu normalna slika u glavi da se Nesta i Cannavaro nalaze pokraj suparničkog golmana. 

Čitava povijest čovječanstva satkana je od (stoput ponovljene) laži. Mi smo bolji od njih. Robovi su manje vrijedni. Crnci su manje vrijedni. Druge religije. Nacije. Svakodnevno se ponavljaju laži koje postaju istina. Pada kiša pedesetak dana zaredom, a čim svane sunce, netko izlane: 

-Ko ovo more platit? 

Ne čudi zaista što je svijet kaotično mjesto puno predrasuda i floskula koje ubijaju bližnje. Sjetite se toga kada vam sljedeći put na pamet padne kako imamo bogomdanu klimu, a trećina godine je kiša, trećina godina nešto puše, i tek je trećina godine lijepa. Više je to, naravno, od sjevernih i zapadnih europskih zemalja, ali puno manje od ostalih mediteranskih lokacija. Jednom izgovorena laž je laž, stoput izgovorena laž je istina, rekao je stari zločesti Joseph Goebbels. 

No, to o Goebbelsovoj stoput ponovljenoj laži koja postaje istina je također laž. Nacistički ministar propagande nikad to nije rekao. Ali stoput ponovljena laž – kako to uostalom i sama formula kazuje - postala je Goebbelsov citat. Odakle onda dolazi ova izreka? Ona je prvi put zapisana još 1869. u knjizi The Crown of Life autorice Ise Blagden. 

-Ako se laž objavljuje dovoljno često, ona postaje kvazi-istina, a ako se takva istina dovoljno često ponavlja, postaje vjerovanje, dogma, i ljudi će umrijeti za nju – napisala je dobra stara Isa. 

A sad kad napokon znamo istinu o citatu, da opet nekoliko puta ponovimo kako ovo o laži nije napisala Isa, nego od Pamele Anderson sisa, ili neka druga fisa, na kraju bi došli do – kopčate? - nove 'istine'!  

Ili kao što bi rekao naš narod: 

‘Ko na tvrdoj istini svoju klimu piše, tom ne može kiša floskule da izbriše!