Uoči treće dramske premijere na 77. Dubrovačkim ljetnim igrama, na Lokrumu je održan razgovor s umjetnicima.
Okosnica drame “Žena s mora“ norveškog književnika Henrika Ibsena jest pitanje “može li ljubav postojati bez slobode”. Istodobno se u najsuptilnijoj i psihološki najintimnijoj Ibsenovoj drami nameću i pitanja osobnih izbora te unutarnjih previranja u srži kojih je i pitanje koliko ljubav ograničava slobodu? Treća ovoljetna premijera Igara u izvedbi Festivalskog dramskog ansambla zakazana je za 20.kolovoza, a premda to ne izgovaraju, dojam je kako svi glumci i članovi ansambla predvođeni redateljem Ivanom Plazibatom i dramaturginjom Petrom Pogorevc strepe od nepredvidljivog ljetnog vremena koje na svakom otoku, pa i mitski čarobnom Lokrumu ima posebne čari i postavlja izazove.
Pogorevc i Plazibat su i adaptirali tekst ove drame koja se nerijetko širom svijeta izvodi u komornom obliku, a najbliži suradnici redatelja su scenografkinja Zdravka Ivandija Kirigin, kostimografkinja Petra Pavičić, oblikovateljica svjetla Vesna Kolarec, skladatelj Hrvoje Nikšić te inspicijentica: Stella Švacov Miletić i lektorica Ines Carović. Govoreći o radu na predstavi Plazibat podsjeća da su prvo mjesec dana radili u Zagrebu, a ali je dolazak na otok gdje imaju tisuću kvadrata za rad dao slobodu, a posebno su ih inspirirale noći na Lokrumu.
„Ibsen je radio za ono vrijeme suvremenu priču inspiriranu nordijskom mitologijom i mitovima o morskim stvorenjima koji su shape shifteri i mijenjaju oblik te poprimaju ljudsko obličje, ali nose fatalizam i neku zlo i tjeskobu. Drama je iz njegove kasne simbolističke faze, bila je simbol destruktivnosti i onog iracionalnog u čovjeku koje ga tjera destrukciji. No, mi smo zapravo htjeli nekako priču približiti u 21.stoljeću, ali da ostane Ibsen, sve njegove priče, karakteri i situacije, ali smo malo osuvremenili sudbine ljudi. Radnju iz fjorda prenijeli smo na Mediteran. Inzistirali smo da se predstava zbiva sad i ovdje a ne u fjordu, da ljudi žive na otoku i pored mora koje je za glavnu junakinju je izvor čežnje, nadanja i sreće. No, pitanje slobode je i danas jednako aktualno kao tada, uvijek nas uokviruju u nekakve okvire i kako god danas mislili da imamo svu slobodu, možda se osjećamo sputano više nego ikad. Govore nam da imamo svu slobodu života ali znamo ali se zbog socijalnog i ekonomskog okruženja ljudi osjećaju prilično ograničeno“, ističe redatelj koji par dana uoči premijere kaže da su “srećom, vrijedno radili, predstava je čvrsta, ali ne postoji dovršena predstava".
"Zna se samo datum premijer,e a meni je bitna održivost predstave i da ima svoj život. Izvedbe ne možemo kontrolirati jer će možda svako večer biti drugačije vrijeme, ali smo spremni za te izazove", rekao je.
Dramaturginja Petra Pogorevc dolazi iz Gradskog kazališta u Ljubljani, a za izbor Lokruma kaže da je najveća razlika Ibsenova i njihova teksta u tome da su vrijeme i lokacija premješteni.
“U suvremenom smo vremenu i na Mediteranu umjesto na Sjevernom moru. Dobivši ovu lokaciju uzeli smo u obzir okolnosti, stvari i bića koja tu postoje, te u predstavi nastupaju i paunovi! Otok u našem tekstu čak i nije Lokrum, nego bilo koji otok Mediterana suočen s realnošću turizma, klimatskih promjena i svih problema likova u našoj adaptaciji. Intervenirali smo najviše kod Ibsenu sporednih likova. To su uglavnom mladi ljudi koji kod Ibsena nemaju baš veliku ulogu, a mi smo im stvorili backup stories: pozadine, priče i sudbine koje su inspirirane Ibsenom, a zapravo su nanovo napisane. Poštovali smo stavove Ibsena i pitanja koja postavlja, ali smo ih pokušavali promišljati kroz suvremeno vrijeme i drugi kontekst. Non-stop smo se pitali tko su ovi ljudi danas, čime se bave jer je svijet nastavio dalje te postoje razine realnosti koje nisu postojale u njegovo vrijeme. Istovremeno smo se i pitali kako bi danas završio ljubavni trokut u drami? Jer, nije se puno riješilo po pitanju prava i slobode žena, u mnogo čemu bi mogli biti napredniji nego jesmo. Ipak, vrijeme se promijenilo i zakonski žena više nije ovisna o supruga na način kao nekada. Kad danas Vangel da Elidi slobodu, to može zvučati figurativno a prije je to bila činjenica jer žena nije mogla tek tako napustiti muža ili nezavisno nastupati u društvu. Zakonski su bile ograničene. Sve to nam je bio izazov jer smo stalno lovili balans između priče s kraja 19. stoljeća i današnjeg vremena kojeg ćemo u cjelini sagledati tek u nekoj budućnosti. Ali, predstava zvuči dosta suvremenije a Ibsenu se nije puno oduzelo“.
Plazibat je podijelio uloge na način da ulogu Ellide Wangel tumači Nina Violić, doktor Wangel je Franjo Dijak, Bolette je Nikolina Prkačin, Hilde Tea Harčević,Lyngstrand je Adrian Pezdirc, Arnholm Rakan Rushaidat a Stranac Jure Henigman.
Nina Violić o izazovima svoga lika kaže kako se tekst nije puno radio, a “u Hrvatskoj čak nije ni preveden kako spada, ali je nevjerojatno da su svi veliki svjetski redatelji koje obožavamo, i pratimo nekad radili “Ženu s mora“ i zanimljivo, uvijek je gledali kao komornu dramu jer se bavi psihologijom žene. Tu je Ibsen u odnosu na sve svoje drame možda najdalje otišao u psihu žene i zato je tu dramu bilo teško postavljati. Meni je najveći izazov bio napraviti tu ulogu, da bude potpuno prepoznatljiva kao žena kojoj je u današnjem vremenu jako teško i u braku je kao zatvorena u kavezu. S druge strane, Lokrum je donio nešto strašno prirodno i čudesno jer je potpuno suludo okupati se, obući i biti bez ikakve šminke: u prvoj sceni dolazim s mora nakon što se stvarno bacim u more i potom čekam da uđem na scenu. To je jedinstveni moment u životu i ne znam hoću li ga moći ponoviti. Mi se u predstavi nismo bavili politikom, nego više s problemom intime koji je na koncu i društveni problem.
Razne su inhibicije i razni načini zbog kojih žena ne pristane na kavez te pristane biti u nekom braku gdje je potpuno izgubila svoj identitet. Naravno je i za to odgovorno društvo, ali se nismo s tim bavili ako mislite na sustav u kojem žena bez muževog pristanka uopće nije imala pravo glasa niti otići iz odnosa, nego smo se više bavili pitanjem što kad imaš tu mogućnost, a ti pristaješ ostati u kavezu, što mislim da je danas jako prisutno. I to se apsolutno reflektira na društvo, samo kod nas u predstavi nije polazište društveni problem nego intima iz koje nema izlaza. Kad u toj situaciji krene drama- nema izlaza! Ona si je zatvorila sva vrata nekih radosti i uživanja u životu i potpuno je u nekoj vrsti depresije i u situaciji u kojoj više ne znate tko je. To je teška uloga, ali je voli, Predstava čak nije nešto jako naporna: teška je, ali smo prije par dana već sve napravili i u stvari lako teče i lijepo ide, ali je psihički jako iscrpljujuća.
Na upit koliko je njegova uloga klasična, a koliko suvremena Rakan Rushaidat kaže da je tekst osuvremenjen i dosta prilagođen u ovom vremenu u kojem živimo: “Nismo robovali Ibsenovu originalu. Moj lik osim što je psihijatar, ima start-up tvrtku za medicinsku tehnologiju preko mobilnih aplikacija. Naravno, to nisu stvari iz 19. stoljeća, ali smo s tim sitnim stvarima tekst osuvremenili. No, okosnica uloge je to da je on obiteljski prijatelj koji povezuje radnju s nekim informacijama iz prošlosti.. To i odnosi su ostali isti. Tema ovog komada je prije sigurno bila provokativnija: bio je skandal i nešto nezamislivo da žena ono doba napušta obitelj. No, samo pitanje slobode i biranja kako će tko živjeti svoj život jest vječno pitanje koje zapravo ne ovisi o stoljeću u kojem živimo. Mislim da je stoga ovaj komad i odabran, pitanje slobode je vječno i mislim da će uvijek biti atraktivno.
Ravnateljica dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara Senka Bulić priznaje da obožava suvremena čitanja klasika s nekakvim današnjim trenutkom u smislu polemike, aktuelnosti te društvene, osobne i bilo kakve političnosti. Pri izboru redatelja priliku daje onima izvan mainstreama. Ističe da je Zdravka Ivandija Kirigin napravila fantastičnu intervenciju u prostoru Lokruma: “Svi tematiziramo iste probleme, ali su veliki majstori to davno prije fantastično napisali. imamo različite estetike suvremene autore, suvremena adaptacije, tako da ću se držati u budući toga jer je to moja estetika, moj život i tako promišljam teatar. To je recept koji prolazi jer sam fascinirana publikom koja pravi veliku atmosferu na našem festivalu jer razumiju, jer polemiziraju, pričaju… Nekima se to sviđa, nekima ne, ali stalno je nekakav živi razgovor. Volim uzbudljivo kazalište, ne volim dosadno i prašnjavo“.
