Srpanj 1978.: U najljepšem gradu Jadrana, reklo bi se, i policija je najgostoljubivija...

O tome kako je danas u Dubrovniku (a na osnovu onoga što smo boraveći ovdje vidjeli, sigurno nije kao prije deset godina), razgovarali smo sa sekretarom Sekretarijata unutrašnjih poslova Petrom Bilođerićem i pomoćnikom komandira Dragom Šimcom.

"Nije kao što je bilo nekada", kažu Bilođerić i Šimac. "Malo je mirnije, rasteretio se stari grad. Mladi turisti, koji su ponekad pravili probleme dubrovačkom turizmu, povukli su se na periferiju. Bila je to i intencija našeg urbanističkog plana. Svi objekti s bučnom muzikom sada su na periferiji grada, Babinom kuku, i drugim mjestima."

Poznati ste kao policija koja čuva red i mir u jednom od naših najživljih turističkih gradova. Imali ste dosta problema, ali ih nikada niste rješavali nekim bučnim intervencijama, koje bi dobile i odgovarajući publicitet. Kako ste u tome uspjeli?

"Nismo mi baš toliko mirni kao što biste nas htjeli predstaviti. Nemojte to ni napisati, jer će onda svi oni besprizorni duž jadranske obale pohrliti ka dubrovačkoj 'blagoj policiji'. Znamo mi, itekako, biti oštri, ali moramo biti i fleksibilni. Mi u principu živimo od turizma, pa moramo svjesno, misleći na sve građane Dubrovnika, žrtvovati ponešto od svog mira.

Eto, naprimjer, prije desetak godina k nama su bili navalili svjetski i jugoslavenski hipiji. Nisu to bili neki za rušenje raspoloženi dječaci i djevojčice. Bila je to prilično mirna grupa mladih ljudi koji, po našem mišljenju, nisu znali što će sa sobom, pa smo ih mi pustili da po cijeli dan leže na tim skalinama i da se peku na suncu.

Intervenirali bismo samo ukoliko su zaista prekršili neki od zakonskih propisa, a ta naša intervencija nije se sastojala od batina, nego od ljubaznog pozdravljanja s njima i - otpremanja iz Dubrovnika."

"Bilo je slučajeva", prisjeća se zamjenik komandira, "da neki turisti napadnu našeg policajca na dužnosti. Prije dvije godine jedna grupa pijanih Talijana, njih jedanaest, počela se fizički obračunavati s jednim našim policajcem. 

I onda se na djelu vidjelo ono što nema ni jedna policija na svijetu - koliko je uz nas svaki građanin. Da nije bilo građana, naš bi drug očito izvukao deblji kraj, ali, zahvaljujući građanima, deblji kraj je izvukla grupa obijesnih Talijana."

"Meni se jednom osobno dogodilo", nastavlja Šimac, "da mi je jedna žena od osamdeset godina javila da je netko provalio u radnju preko puta njene kuće. Povezali smo njen telefon s našom radiostanicom i ona nam je svo vrijeme govorila kuda se provalnik kreće - bilo nam je lako uhapsiti ga."

"A bilo je bogami i takvih primjera", umiješa se u riječ sekretar Bilođerić, "kad naši organi javne sigurnosti, poslije nekoliko dana, na nekom od dubrovačkih stubišta nađu iznemoglog i od gladi iznurenog čovjeka, pa onda, ne znajući kud će i što će s njim, skupe između sebe dobrovoljni prilog, kupe mu nešto jesti i kartu za prvi autobus, brod ili vlak.

Opet, da se vratim na ono od prije, nije baš lijepo o tome govoriti, jer se bojim da će svi oni koji se nemaju čime vratiti s mora doći u Dubrovnik, da bi im to osigurala dubrovačka policija.

Nismo mi samo na udaru raznih ljudi i turističkih grupa tijekom ljeta. Događa nam se to često i zimi, a onda imamo najviše problema baš s mladima iz naše zemlje. 

Dobije neko dijete iz Beograda, Zagreba, Skoplja, Maribora ili Kolašina jedinicu iz nekog predmeta, padne na nekom ispitu, pa u onoj svojoj nerazumnosti pokupi prvo što mu dođe pod ruku, ne javi se roditeljima - i pravac Dubrovnik. 

Dođe ovamo i, kako to mladi kažu, gluvari dva-tri dana, dok ga glad ne utjera i u greške. 

Onda mi takvu djecu odvedemo u jedan Dom koji nam služi kao prihvatilište, smjestimo ih tamo, damo im da jedu i da spavaju, a onda se damo u potragu za njihovim roditeljima, koji na kraju dođu po njih i, u najvećem broju slučajeva, plate njihovo uzdržavanje."

Tekst: S. J. (Reporter, 1978.)