Ovu je nagradu predložio bivši dubrovački gradonačelnik i Langov bliski prijatelj i suradnik, Andro Vlahušić koji je i sam sudjelovao u organizaciji Konvoja i civilnog života grada u ratno doba. Vlahušić danas za Dubrovački dnevnik govori kako je presretan što je njegov prijedlog prihvaćen jednoglasno.

„Kada je počeo napad na Konavle i Dubrovnik 1991. godine, mi gubimo teritorij malo po malo. Srbi dolaze na Ivanicu, Žarkovicu, iznad Srđa ali ne do Tvrđave... U gradu se vidi da vojska ne može pomoći i u Dubrovniku i Zagrebu se stvara atmosfera 'što možemo napraviti?'. Jedna velika skupina ljudi u Zagrebu se organizira i počinje se pripremati Konvoj Libertas, a pismo pišu Slobodan Lang i Nedjeljko Fabrio. Konvoj dolazi u Dubrovnik zahvaljujući svim ljudima, a posebno predsjedniku Stjepanu Mesiću jer bez njega brod ne bi bio pušten u grad“, govori Vlahušić koji je tada radio u uredu ratnog gradonačelnika Poljanića pa je već ujutro s njim došao na brod.

„Slobodan tada ostaje kod mene doma, jer smo mi od 1984. godine kao jedna familija, on je moj mentor i živimo zajedno. Ideja da se Konvoj organizira je na neki način moja, javno sam pozivao na to. Slobodan i ja smo napravili ured Konvoja. On počinje objavljivati kolumne u Slobodnoj Dalmaciji svaki drugi treći dan, zvala se Dnevnik Libertas. Najvažnija stvar je što je taj Ured pružao nadu. Konvoj je došao, onda su svi otišli, ali je ostala naša ekipa, nas četvero koji tada počinjemo govoriti i raditi na osnutku Ureda na Stradunu. U grad su tad dolazili glumci, slikari, pisci... Grad živi toliko kreativno da je to danas teško i zamisliti. U dva mjeseca je Dubrovnik imao najveći broj izložbi, foruma intelektualaca i tako dalje. Znali smo da je svaki pojedinac, svaki čovjek bitan za grad“, govori Vlahušić i dodaje kako je osim toga Lang osnivao i odbore Crvenog križa u Mokošici, Zatonu, Cavtatu, a 6. prosinca je i sudjelovao u gašenju Grada.

„Iz Dubrovnika je najsnažnije govorio da treba pomoći gradu, to je nevjerojatan oblik stvaralaštva. Ljudi koji su bili na prvoj liniji vidjeli su da to nije grad koji nema život. Odlazio je i na Srđ u studenom, na svako je mjesto dolazio kao čovjek. Popisali smo tada sve izbjeglice, prognanike i dali im humanitarnu pomoć što je i danas nevjerojatno. Nojku Marinoviću smo bili ljepilo koje povezuje gradske institucije“, navodi.

Nakon svega, postavlja pitanje zašto je nagrada došla tek sada, nakon 35 godina, ali na to pitanje daje i odgovor.

„General Nojko Marinović do 2010. godine nije dobio nagradu Grada Dubrovnika jer su to bila politička i parapolitička vremena kada je dominirala stranka s političkim nazorima u kojima se pita Zagreb što misli. Kad sam bio gradonačelnik, dati Slobodanu nagradu bilo bi kao da je dajem samom sebi. Pitao sam ga i želi li nagradu, rekao mi je tada da mu je nagrada 91. i moja pozicija“, govori Vlahušić.

Ipak, kada je Slobodan Lang preminuo i prošlo je određeno vrijeme, nešto se promijenilo.

„Pitao sam Mata Frankovića je li vrijeme i on je odmah rekao da je vrijeme, ali samo za nagradu za životno djelo. Prekrasno je da je nagrada dobivena zajedno s Miljenkom Bratošem, prvim sekretarom obrane grada, znači vojni i civilni predstavnik u jednoj godini“, ističe Vlahušić.

Na kraju, apostrofira kako je bilo potrebno 35 godina da društvo iznutra bude dovoljno daleko, da ne bude opterećeno krivim sjećanjima, politikanstvima i šumom kako bi Lang i Bratoš dobili nagrade.

„Nagrade za nešto što je davno odrađeno, a odrađena je najsvjetlija stvar u povijesti Hrvatske i Dubrovnika. Ta dva mjeseca su odredila budućnost i današnjost svih u gradu. Slobodan je bio jedan od ključnih oslonaca da obrana grada, koja je čudo nad čudesima, bude ostvarena. Šanse su bile jedan naprema milijun, taj jedan je kap svakog čovjeka koji je tu ostao i svakog branitelja, a Slobodan je bio veliki potok i rijeka koji je donio sebe unutra. On je došao i ostao s nama“, zaključio je za Dubrovački dnevnik Andro Vlahušić.