Rođen u mjestu Bruška u općini Benkovac 26. rujna 1948. godine, Nojko Marinović bio je jedan od ključnih ljudi u obrani Dubrovnika u Domovinskom ratu. Uoči početka opsade grada, obnašao je dužnost zapovjednika vojarne JNA u Trebinju, no svega desetak dana prije napada na Dubrovnik, 19. rujna 1991. godine, prelazi u Zbor narodne garde Republike Hrvatske, donoseći sa sobom i planove JNA za napad na Grad. Odmah po dolasku imenovan je zapovjednikom obrane Dubrovnika. Kao glavni organizator obrane, s malobrojnim snagama i u iznimno teškim okolnostima, dao je nemjerljiv doprinos obrani juga Hrvatske i Domovinskom ratu u cjelini.

U danima kada se obrana Dubrovnika stvarala gotovo iz ničega, među malobrojnim ljudima koji su bili uz zapovjednika obrane grada bio je i Stjepan Medved Medo, pripadnik Specijalne jedinice policije Grof i osobni tjelohranitelj Nojka Marinovića. Prije nego što je dobio generalski čin, Marinović je za one koji su s njim svakodnevno dijelili ratnu stvarnost bio prije svega zapovjednik na terenu, čovjek koji je odluke donosio u hodu, pod pritiskom i s vrlo ograničenim resursima, ali s jasnom sviješću o tome što znači obrana Dubrovnika.

POSVEĆEN OBRANI

Medved, koji je sudjelovao u obrani Grada u njegovim najtežim trenucima, danas se prisjeća Marinovića kakav je bio tada - neposredan, zahtjevan i potpuno posvećen obrani, daleko od činova i protokola koji su došli kasnije. Njegova svjedočanstva daju osobnu, ali preciznu sliku zapovjednika čija je uloga u obrani juga Hrvatske bila iznimno važna, osobito u presudnim trenucima za Dubrovnik.

Stjepan Medved bio je pripadnik Grofova, postrojbe koja je okupljala specijalce iz policije, a djelovali su još od svibnja 1991. godine. Od samog osnutka sudjelovali su u nizu aktivnosti - od kondicijskih treninga i osiguranja graničnih prijelaza do specijalnih zadataka, među kojima je bilo i zauzimanje vojnog centra Rota na Pelješcu. Iz te su vojarne u Dubrovnik dopremili znatne količine naoružanja.

Polovicom rujna, kasno navečer, Medved je zaprimio poziv da se javi u Vilu Palmu, gdje je bio smješten krizni stožer. Rečeno mu je da će dobiti civilno vozilo, da mora biti u civilnoj odjeći i da će s jednim čovjekom provoditi 24 sata dnevno.

„Nisu mi detaljno objašnjavali o kome je riječ. Samo su mi rekli da je bio u JNA, da je prešao na našu stranu i da ga zbog toga moramo čuvati dan i noć. Granice su tada još bile otvorene, a KOS je bio vrlo jak. Te večeri smo se upoznali ispred kuće u kojoj je bio smješten sa suprugom i djecom, u blizini hotela Libertas. Tako je sve počelo“, prisjeća se Medved, koji je Marinovića čuvao tijekom cijelog dana, a noći je često provodio spavajući u automobilu ispred kuće u kojoj je boravio.

ZA JNA JE BIO IZDAJICA

Već sljedećeg jutra, govori Medved, zapovjednik je inzistirao da obiđu sve važne ustanove u gradu – od Ureda za obranu i gradonačelnika do Centra za obavješćivanje i drugih službi.

„Htio je vidjeti i znati kako sve funkcionira da bi mogao davati vojne upute. Bio je zapovjednik garnizona koji nas je napao i bio je jako upućen u sustav. Za JNA je bio izdajica i zato smo imali zadatak da ga snažno čuvamo. Bilo je više trenutaka kada mu je život bio ugrožen“, govori Medved.

Prema njegovim riječima, Marinović je bio zapovjednik od akcije.

„Nije bio birokrat koji sjedi u uredu. Obilazio je prvu crtu obrane i nije zapovijedao iz zapovjedništva preko Motorole. Što god bi se događalo, morao je doći i biti s nama. Zato su ga ljudi poštovali“, kaže Medved, koji Marinovića smatra iznimnim čovjekom.

Prisjeća se i rujna 1991. godine, kada su dubrovački branitelji iz napuštene korčulanske vojarne dovezli u grad šest topova, granate, puške i drugu vojnu opremu. Iako je JNA dio oružja onesposobila, u TUP-u su topovi djelomično vraćeni u funkciju. Pod Marinovićevim zapovjedništvom raspoređeni su na Resnici kod Radovčića, na ponti ispred hotela Croatia u Cavtatu, u Kuparima te na uzvisini kod hotela Palace.

„Mi smo tada bili sretni kao da smo pobijedili rat jer smo imali osjećaj da smo moćni. On je sigurno znao koliko smo zapravo nemoćni u odnosu na protivnika i njihovo naoružanje, ali nam to nikada nije govorio“, kaže Marinovićev osobni čuvar.

Opći napad na Dubrovnik započeo je 1. listopada, datum koji se braniteljima i svima koji su tada bili u Gradu duboko urezao u pamćenje.

„Bili smo raspoređeni oko kuće u kojoj je boravio zapovjednik i spavali smo u automobilima. Prve granate pale su na takozvane Orkanske visove, između Belvedera i Dupca. Bilo je oko pet ili šest sati ujutro. Pokucao sam na vrata i rekao: ‘Zapovjedniče, počelo je.’ Otvorio je vrata, bio je u pidžami i rekao da će se brzo spremiti. Tako je i bilo - za nekoliko minuta krenuli smo prema Uredu za obranu“, prisjeća se Medved.

DA JE OSTAO NA SUPROTNOJ STRANI NE BI IMALI ŠANSE

Tamo su ih dočekale karte s raspoređenim pravcima kretanja. Marinović je, kaže, brzo posložio situaciju i izdao naredbe.

„Tada sam vidio tko je on. Časnicima je jasno objasnio što trebaju raditi i u vrlo kratkom roku ih uputio u zadatke. Ako je bilo sumnji u njegove sposobnosti, taj ih je dan sve otklonio. Često se pitam kako bi bilo da je ostao na suprotnoj strani. Mislim da tada ne bismo imali nikakve šanse“, kaže Medved.

Dodaje kako je Marinović okupio sve sposobne ljude i uspostavio sustav obrane – od inženjerije i veza do logistike i medicinske skrbi. Svako jutro održavali su brifinge, a navečer bi zapovjedniku podnosili izvješća o izvršenim zadacima.

„Tako je bilo dan i noć. Ne znam ni sam kad smo spavali. Ja bih možda odspavao pola sata u automobilu dok sam dežurao. Na njemu se nije vidjelo da je umoran. Vladao je adrenalin, a teško je spavati dok te netko bombardira. Nikada u njegovim očima nisam vidio strah ni paniku. Samo jednom sam ga vidio slomljenog, kada su mu supruga i djeca otišli na Korčulu, gdje je za njih bilo sigurnije“, prisjeća se Medved.

O svom zapovjedniku Medved ima samo riječi hvale. Opisuje ga kao stručnog i školovanog vojnika, pravog časnika, čovjeka koji je u teškim situacijama bio iznimno strog i odlučan, ali je s druge strane znao biti duhovit i zanimljiv, što je u ratnim okolnostima često značilo mnogo.

Prisjetio se i, kako kaže, jednog od rijetkih trenutaka kada su obojica bili izravno životno ugroženi, a dogodio se 1. listopada prilikom odlaska u Komolac.

„Zapovjednik mi je rekao da ga odmah odvezem u Komolac jer se tamo nalazio relej za struju. Znao je koja će mjesta biti prva granatirana i bio je u pravu – sve je bilo u plamenu. Iako su granate neprestano padale, želio je to vidjeti vlastitim očima“, prisjeća se Medved.

Nakon Komolca uputili su se prema Brgatu kako bi zapovjednik obišao prvu crtu obrane. Vozili su se iz smjera Dupca kada ih je s Ivanice zahvatio mitraljez, koji je, prema Medvedovim riječima, tukao po cesti i okolini 200 do 300 metara dok nisu stigli do raskrižja kod crkve.

ŽIVOT JE BIO SVAKODNEVNO UGROŽEN

„Tada je uslijedio i plotun granata po kućama, krovovima i cesti. On je izašao iz automobila i stao, a ja sam se sklonio uza zid jer me bilo strah da ne poginem. Tada mi je rekao: ‘Medo, kukavice!’“, prepričava danas uz osmijeh, naglašavajući kako to nije bilo izgovoreno iz zlobe, već na način na koji je zapovjednik dizao moral i jačao hrabrost branitelja.

„Nikome se ništa ne može zamjeriti. Nitko od nas do tada nije doživio takve napade, eksplozije i razaranje. Nismo znali što nas gađa ni odakle dolazi. Život nam je svakodnevno bio ugrožen, a posebno njemu jer se često izlagao opasnostima i ondje gdje možda nije morao. U drugim gradovima zapovjednici nisu toliko izlazili na teren, nego su bili čuvani“, kaže Medved.

Prisjetio se i 6. prosinca, jednom od najtežih dana za Dubrovnik, kada je na povijesnu jezgru palo najviše projektila.

„Napad je počeo rano ujutro i bilo je strašno. Zapovjednik je tada preuzeo potpuno vođenje obrane. Napadnuta je tvrđava Imperijal, a naši su dobili zapovijed da se penju gore. Šest specijalaca popelo se kasno u noć. Ja se toga dana nisam odvajao od zapovjednika, bio sam mu stalno na raspolaganju“, govori.

Dodaje kako su tog dana on, liječnik Vicko Mihaljević i Zlatko Čerjan dobili zapovijed da vozilima obilaze grad i prevoze ranjenike.

„Na Stradunu, kod zvonika, naišli smo na mladića koji je poginuo. Imao je dva fotoaparata. Nismo znali tko je, stavili smo ga u kombi, a ja sam uzeo fotoaparate. Mislio sam da je riječ o stranom reporteru, no vrlo brzo se doznalo da je to bio Pavo Urban“, prisjeća se jednog od najtežih trenutaka ratnih dana.

RANJAVANJE NA NUNCIJATI

Zapovjednik Marinović, dodaje Medved, brinuo se o svemu - o vojsci i civilima, smještaju, hrani i medicinskoj skrbi, istodobno donoseći teške odluke iz sata u sat i prilagođavajući se razvoju događaja. Rat, međutim, nije poštedio ni njega, a jedan od najtežih trenutaka dogodio se u ožujku 1992. godine, kada je teško ranjen.

„Bili smo u uobičajenom svakodnevnom obilasku. Taj dan išli smo na Nuncijatu, na područje koje je bilo utvrđeno i smatralo se sigurnim. Zapovjednik je tražio da se iskopa jedno mjesto poput bunkera, no netko je pogriješio i nogom zapeo za žicu potezne mine. Uslijedila je snažna eksplozija. U prvi mah mislio sam da nas protivnik granatira. Ranjeno je šest ljudi, a Marinović se samo srušio. Nisam znao je li živ ili mrtav“, prisjeća se Medved koji tada pukom srećom nije ranjen jer je stajao na nizbrdici.

Kako kaže, on i Bobo Srebrović stavili su Marinovića u kombi i krenuli prema bolnici.

„Cijelim putem davao sam mu umjetno disanje. Svako malo bi se vraćao pa opet gubio svijest. Bilo je izuzetno teško i najviše sam se bojao da mi ne umre na rukama. Po dolasku je operiran i tada smo doznali da je teško ranjen u glavu“, govori Medved.

Nakon operacije Marinović je neko vrijeme proveo u bolnici, a potom i na rehabilitaciji u toplicama, gdje je, prisjeća se Medved, zajedno s njim boravio oko dva mjeseca, nastavljajući brinuti o njegovoj sigurnosti.

Koliko je Marinović bio cijenjen i poštovan svjedoče, dodaje Medved, i brojni posjeti visokih časnika tijekom njegova oporavka. Po povratku u Dubrovnik zapovjednu je dužnost već preuzeo general Veselko Gabričević, a Medved je Marinovića vozio i na susret s predsjednikom Franjom Tuđmanom, koji ga je potom i službeno imenovao generalom. Do tada je Marinović u JNA imao čin pukovnika i zapovjednika, a generalski čin dobio je tek nakon što se situacija na južnom bojištu stabilizirala.

„Nikada nije patio od funkcija niti je razmišljao o karijeri. Sjećam se trenutka kada je imenovan generalom - gledali smo to na televiziji u zapovjedništvu 1992. godine i svi smo se veselili i bili ponosni. Bio je naš… bio je taj“, kaže Medved.

'MEDO, MI OVDJE STVARAMO DRŽAVU'

Danas se često citiraju riječi koje je general Marinović izrekao nakon rata: „Godine su me naučile - mostovi se ruše za sat ili dva, a grade godinama. Našu djecu treba učiti da pamte, ali ne i da mrze. Pamćenje je alat, a mržnja golemi teret.“ Te je riječi izgovorio 2016. godine na svečanoj akademiji povodom 25. obljetnice obrane Dubrovnika, a Medved smatra da su u potpunosti oslikavale njegov karakter.

„U njemu nije bilo zlobe prema onima koji su nas napadali. Govorio je o oficirima JNA s kojima je prije rata bio blizak, ali nikada s mržnjom. Oštro je osuđivao ono što su nam učinili, ali se nikada nije hranio mržnjom“, kaže.

Prisjetio se i jedne osobne epizode.

„Bili smo na Babinom kuku i gledali razarač koji je bio udaljen svega 500 metara od grada. Bio sam tada već tri mjeseca s njim dan i noć, nisam se izuo, nisam se kako treba okupao, psihički mi je bilo izuzetno teško. Pitao sam ga: Zapovjedniče, kad ću ja dobiti slobodan dan?. A on mi je odgovorio: Medo, mi ovdje stvaramo državu. Te su me riječi zauvijek zavezale i nikada ga više ništa slično nisam pitao“, prisjeća se.

Dodaje kako, gledajući unatrag, Marinović zapravo nije imao ni slobodan sat.

„Radilo se danonoćno. Kad bi krenuo napad, samo bi rekao: ‘Idemo!’ Nikada se nije štedio. Takav je bio zapovjednik“, zaključuje Stjepan Medved, pripadnik SJP Grof i osobni tjelohranitelj generala Nojka Marinovića.