Mnogi sugrađani ističu da su, kao nikad dosad, tijekom protekle 2025. godine bili željni ribe. Naglašavaju da je, kroz obnovu place, peskarija postajala kvalitetnija, a utoliko je ponuda ribe bila lošija te se sve rjeđe našla na trpezi sugrađana.  

Da bismo doznali zašto je na jugu Hrvatske tako loše stanje u ribarstvu, u Gružu smo razgovarali s jednim od najmlađih dubrovačkih ribara. Sugovornik je Mario Cvjetović, mladi šipanski ribar i sin vlasnika ribarske tvrtke “Orka“ koja zapošljava 15-ak zaposlenika. Već na početku, on ističe porazni podatak o  tome kako su dobro opremljeni ribarski brodovi “Orka“ i “Sika“ u vlasništvu tvrtke njegovog oca od početka prošle godine do Uskrsa 2025. imali enormno slabe ulove, tako male da prodajom nisu mogli pokriti niti naftu koju su potrošili u plovidbi.  

KLIMATSKE PROMJENE, OTROVI...? 

“Razlog su očito aktualne klimatske promjene ili neki otrovi u moru. Potom se nakon Uskrsa pojavila neka riba, ali kao što nije bilo srđele, tako nije bilo ni neke druge vrste ribe. Inače je posao ribara jako težak i u njega ne želi ući nitko novi. Jer, sve je manje profitabilan i danas ne možete zaraditi što netko može s bursom alata! Jednostavno, ribarstvo je postalo posao na izumiranju! I vjerojatno će izumrijeti jer nema budućnosti! Kad govorim o osobnom primjeru, kažem da je naša obitelj uspjela doći do brodova. Otac je to sve stvorio i isplatio pa se mi još uvijek tu vidimo, ali iskreno, što se tiče ovog biznisa i mi bismo izišli iz njega i bavili se nečim drugim”, iskreno će Cvjetović.  

Kako nam kaže, njihovi brodovi troše oko 40-45 litara nafte na sat što znači da, kad ribaju ljeti i kada voze jako daleko, tad brodski motori rade 20-22 ure dnevno. To znači da svaki dan troše skoro tonu nafte. Zimi je ta potrošnja manja. Kad se tome doda trošak ljudi plus sva ostala logistika, održavanje broda, meštara, škverova koji su poskupjeli duplo, a cijena ribe je uglavnom ostala jednaka, sugovornik zaključuje kako su ih troškovi ‘pojeli’.  

“Primjerice, danas prodavamo ražu po 10 eura, a prije 15 godina, kad je bila stara ribarnica, bila je 70 kuna. Znači da je pošlo gore samo 5 kuna, što nije ni 10 posto. To dalje znači da razlika cijena ne prati inflaciju. Grdobina je bila 90 kuna, danas je 13 ura. Kad ih je na bancima više, samo je 12 eura, što je opet 90 kuna! S druge strane, veće  su plaće ljudi, skuplje održavanje, osiguranje i ambalaža. Kašeta od stiropora bila je 2-3 kune, a sad je s prijevozom skoro euro! Sve je skuplje, da ne govorim o materijalima za mreže”, govori Cvjetović.  

SVE POSKUPLJUJE, A SUBVENCIJE PADAJU 

Što se tiče cijene mreža, navodi kako oni koriste premium materijale koji su, kako kaže, koštali 7-8 eura po kilu, a sad su došli na 13-17 eura.  

“Znači duplo! Svaka mreža teži 700 kilograma, pa računajte! A opet, zaposlenicima smo morali dati bolje plaće jer bismo inače ostali bez njih, jer i oni imaju nenormalno skupe životne troškove i moraju preživjeti. Došlo je do toga da smo skoro na nuli, vrtimo i prelijevamo troškove, i tražimo način kako ih smanjiti. Ponovno naglašavam kako ovdje govorim o komercijalnom biznisu, a ne malom ribaru koji ima barku od pet metara pa kad npr. uhiti i na ribarnici proda 10 kila mola, sam sebi kaže - danas sam dobro prošao, uhitio 200 eura, a potrošio pet litara nafte“, kaže Cvjetović koji podsjeća kako će se ribarima u sljedećem operativnom planu za dvije trećine smanjiti sve subvencije koje su imali za opremu i štete koje im prave dupini na mrežama. Na pitanje hoće li to posljedično dovesti do poskupljenja ribe, odgovara niječno. 

“Cijenu ribe diktiraju ponuda i potražnja: riba poskupljuje kad je kupuju, ali pojeftinjuje kad je ne možeš prodati! To je roba koju moraš riješiti, odnosno prodati u roku tri dana! Četvrti dan, katkad i prije, možeš je samo baciti u more jer ne vrijedi ništa! Iskreno vam kažem da možemo jedino biti sretni zbog cijene nafte! U redu, vrti se oko nekih 60 centi po litri, znači oko 4 kune. Da je litra nafte euro, odnosno da je nafta poskupjela kao i ostalo i pratila inflaciju, mi ne bismo ribali! Jednostavno, bili bismo vezani!”, upozorava.  

‘ZA DVIJE, TRI GODINE NA OVOJ PESKARIJI NEĆE BITI NIKOGA’ 

Kako kaže, sve manje prodavaju na peskariji u Gružu te je sve manje ribe koja se tamo prodava.  

“Reći ću i osobno mišljenje da 2030. godine, znači za samo dvije - tri godine, na ovoj ribarnici neće biti nikoga!”, smatra Cvjetović.  

Na opasku kako ćemo imati sve suvremeniju placu, a sve manje ribe koja se na njoj prodava, odgovara kako i po pitanju suvremenosti postoje zamjerke.  

“Kad se gruška placa renovirala, moj otac je svima govorio da se na novoj placi mora pripremati hrana! Danas taj prostor uglavnom zjapi prazan, a ideja bi trebala biti da se tamo riba priga i peče, da se ljudi okupe i da se nešto događa, da prošeću i popiju kavu, učinu đir do place… Jer, vazda će netko doći i kupiti barem salatu za odnijeti doma. Na ovoj bi se placi trebao cijediti prirodni sok, da se može kupiti i okrijepiti! Trebalo bi moći kupiti naranče, ali i iscijeđeni sok, volio bih da se može kupiti već narezana i  pripremljena salata, neki poluproizvod, da se tu priga riba, da se po pristupačnoj cijeni može kupiti i pojesti, da je placa živi i da ljudi imaju interesa doći. Drugim riječima, da je pravo ogledalo Mediterana kojem Dubrovnik i pripada!”, kazao je. Međutim, ljudi na placu slabo dolaze jer nemaju baš nekog interesa.  

“Zelena placa je poskupjela 300 do 1000 posto! A ponuda konzumne, odnosno ribe koju ljudi dnevno kupuju, je manja i uz cijene koje su samo do 15 posto pošle gore! Pazite, ne govorim o oboritoj i tzv. premium ribi koja je skuplja za po pet eura, ali opet i ona u postotcima tu negdje. Jednostavno, ljudima sve postaje preskupo. I neće nitko doći ovdje na placu i platiti, ne znam, balicu petrusina po euro (znači kilo je 50  eura) ako je taj petrusin u butizi 10 eura! I još mu nije s ruke parking! Znači, nema nikakav razlog za doći ovdje na placu nešto kupiti jer ću nešto dobro kupiti tamo gdje dobivaju pravu vrijednost za svoj novac”, zaključuje naš sugovornik kojega u poslu drže ljubav prema moru i tradicija koju je stvorila njegova obitelj. Nadamo se da će trajati što dulje.