Danas društvo više pažnje posvećuje jeziku, školi, intelektualnom razvoju, a manje izgradnji senzomotoričke osnove kako bi dijete uopće bilo sposobno razviti više funkcije. Dijete treba okolinu koja je posebno kreirana da zadovolji njegove potrebe. Poremećaj u senzornoj integraciji složen je izazov.

Djeca s poteškoćama u senzornoj integraciji često su nesigurna, njihove reakcije mogu biti pretjerane i nespretne. Djeca ne prerastaju taj poremećaj, rastu s njim i pokušavaju naći načine kako se prilagoditi i nositi sa zbunjujućim, nepredvidljivim i prijetećim osjetima. U tome im pomaže terapija senzorne integracije koja se provodi u specijaliziranoj i posebno opremljenoj sobi. Intervencija se temelji na osiguravanju senzoričkih iskustava u kontekstu igre i  usmjerena je na adaptivni odgovor.

Soba je obložena strunjačama, može imati različite viseće sprave kao što su ljuljačke, dijelove za penjanje, tobogan, bazen s lopticama, ali i puno dodatne opreme/igračaka koje stvaraju vizualne, slušne podražaje, vibrirajuće predmete, razne taktilne površine u cilju stvaranja senzornih podražaja. Djetetu se u takvoj sobi daje mogućnost osjećaja osjetilnih iskustava i njihovo zajedničko povezivanje. Dijete je ono koje bira aktivnost, a terapeut ga u tome prati i pokušava stvoriti cilju usmjerenu igru. Važno je da dijete odabere aktivnost jer obično bira ono što voli, a motivirano i zainteresirano dijete će imati bolju interakciju s terapeutom i više uspjeha.

Kada dijete dođe prvi put na terapiju, osim anamnestičkih podataka, važan je razgovor terapeuta i roditelja. Kroz razgovor saznajemo informacije o tome kako dijete funkcionira u poznatoj okolini (kod kuće, vrtiću, parku...), što je najveći problem, koji mu podražaji smetaju, ali i informacije o svakodnevnim aktivnostima (hranjenje, oblačenje, osobna higijena). Ta naizgled obična i jednostavna pitanja mogu dati puno korisnih informacija i smjernica za postavljanje ciljeva i plana terapije. Nakon toga dijete mora upoznati terapeuta i okruženje, opustiti se i vidjeti da je soba za njega sigurna i zanimljiva. Tek kada se dijete počne osjećati sigurno u novom okruženju, terapeut ga promatra i nudi mu različite podražaje promatrajući djetetove reakcije.

Neka djeca će se sakriti u jedan kut i neće htjeti istraživati ni kretati se po prostoru. To može biti znak da se skriva od previše podražaja, a imamo primjera gdje se djeca kreću cijelim prostorom, penju se, skaču, istražuju, ali često nemaju ideju kako započeti igru ili stvoriti interakciju. Terapeut koristi svaku priliku kada osjeti da se može uključiti u igru djeteta i ponuditi mu nešto što bi ga moglo zanimati. Važno je da se dijete ne forsira, a posebno ne s onim podražajima koji mu smetaju, sve treba uvoditi postepeno i oprezno. Sve skupa izgleda kao jedna cilju usmjerena igra, ali u pozadini toga je puno toga što terapeut promatra i pokušava terapijski djelovati.

Ne odvija se terapija senzorne integracije samo u posebnoj sobi, razmislite samo o vlastitim igrama u djetinjstvu. Vrlo je vjerojatno da su najzabavnije igre bile i vrlo bogate senzornim podražajima. Vjerojatno ste se ljuljali, penjali na drveća, vozili  na koturaljkama, vozili bicikl, preskakivali konop, gradili kule od pijeska, grudali se, bacali po blatu, bacali kamenčiće... Koliko je samo u svim tim igrama senzoričkih podražaja. Sada razmislite kako se vaša djeca igraju. Vjerojatno imaju manje prilike da dodiruju različite teksture predmeta, kreću se uokolo i ono što je najvažnije smišljaju vlastite, maštovite igre. Većinom se danas igra sastoji od gledanja u TV, tablete, mobitele, računala i igranja igrica preko tih uređaja i takav način igranja djeci ne daje senzorička iskustva, a motorički su neaktivni. Bez obzira na njihove sposobnosti ili razvojnu dob, djeci je potrebna igra koja je izravna, interakcijska, trodimenzionalna jer takva igra gradi mozak i tijelo.

Djecu s disfunkcijom senzorne integracije poželjno je uključiti i u druge tretmane, što ovisi o samoj dijagnozi. Tako u poliklinici radimo kao multidisciplinarni tim koji čine psiholozi, logoped, fonetičar i edukacijski rehabilitator. Na temelju pregleda i procjene, roditelji se upućuju i informiraju na koje terapije dijete treba ići. To može biti i kombinacija više terapija s različitim stručnjacima što daje najbolje rezultate. Na kraju bi naglasila kako se u godinu dana postojanja i rada poliklinike javilo mnogo roditelja koja imaju djecu s poteškoćama i da je teško osigurati svima odmah termin, jer su terapije često dugotrajne.

MOŽDA ZA NJU NISTE ČULI, ALI JE JAKO VAŽNA O terapiji senzorne integracije piše Gabrijela Mustapić