Piše: Gabrijela Mustapić, radni i senzorni terapeut

Posljednjih dana sa svih strana smo okruženi vijestima o koronavirusu, kako se nositi s  novonastalom situacijom, te se pokušavamo prilagoditi i olakšati sebi i drugima. Da nam je netko rekao prije mjesec dana da ćemo svakodnevne aktivnosti obavljati na ovaj način, ne bismo mu vjerovali. Odlazak u trgovine, na posao, šetnje, druženja, odlazak na igrališta i šetnje u parkovima, odlazak u školu, vrtić, fakultet, sve je stalo, ostali smo prepušteni sami sebi i obiteljima s kojima živimo, život se odvija „online“. Možda smo prije maštali o danima kada ćemo imati više vremena da se možemo posvetiti svojim hobijima i druženju sa svojim najdražima. Kako je sve stalo, tako i u Poliklinici za mentalno zdravlje djece nema svakodnevnih terapija, osim telefonskih savjetovanja i drugih načina ali bez fizičkog kontakta. U Poliklinici radim kao radni terapeut, osim radne terapije, na Zdravstvenom veleučilištu završila sam i studij fizioterapije, te uz to svakodnevno idem na mnoge edukacije iz različitih područja. Jedna od tih edukacija je i za senzornog terapeuta, te u poliklinici imamo opremljenu senzornu sobu gdje na terapije dolaze djeca s različitim oštećenjima. Danas ću opisati što je senzorna integracije jer je možda to za neke novo i nepoznato područje. 

Terapija senzorne integracije temelji se na principima koje je postavila Jane Ayers, radni terapeut, 60-tih godina prošlog stoljeća i senzornu integraciju je definirala kao organizaciju osjetilne percepcije, kako bi se postigla ciljana i smislena radnja. Ayers je također zaključila da je potrebno 7-8 godina samokretanja i igre, da bi dijete postiglo senzomotorne sposobnosti, koje mu služe kao osnova za njegov intelektualni, socijalni i osobni razvoj. Sve informacije koje nam osiguravaju normalno funkcioniranje u svakodnevnim aktivnostima prolaze kroz naš senzorički sustav. Procesuiranje senzoričkih informacija osigurava pojedincu obradu informacija koje dolaze iz tijela i okruženja putem senzornog sustava s ciljem uspješnog izvršavanja zadataka. To je složen proces koji uključuje zaprimanje, obrađivanje i organiziranje informacija u smislene zaključke na temelju kojih djelujemo. Taj proces odvija se unutar našeg živčanog sustava, na nesvjesnoj razini, te smo zbog toga skloni potpuno zanemariti njegovu važnost. Naš mozak je taj koji prima osjetilne podražaje iz tijela i okoline, tumači te poruke i organizira svrhovit odgovor, odnosno našu reakciju. Taj proces se događa tijekom cijelog dana i pri jednostavnim aktivnostima o kojima ne razmišljamo. Na primjer, kada se penjemo uz stepenice, naš mozak dobiva informaciju da se krećemo prema gore, prilagođavamo se bez svjesnog napora tako što pregibamo i ispružamo noge, naizmjenice kročimo lijevim i desnim stopalom, držimo se rukom za rukohvat, održavamo ravnotežu, držimo se uspravno i gledamo kuda idemo. Za jednu svakodnevnu i naizgled običnu aktivnost je potrebno puno toga da bi je mogli pravilno izvoditi. Ljudi koji nemaju poteškoća o tome ne razmišljaju, već sve naučene aktivnosti rade spontano i automatizirano. 

Kad kažemo riječ „osjet“ ili „osjetila“ preko kojih registriramo određene podražaje, vjerojatno ćemo se svi sjetiti četiri osnovna sustava a to su: vid (vizualni sustav), sluh (auditorni sustav),  njuh ili miris (olfaktorni sustav) i okus (gustatorni sustav). U procesu terapije senzorne integracije daje se naglasak na još tri velika osjetilna sustava na kojima se izgrađuje zdravi razvoj djeteta pa se i zbog toga zovu osnovni osjetilni sustavi, a to su taktilni, proprioceptivni i vestibularni. Taktilni sustav, odnosno osjetilo dodira, preko kože nam daje informacije o površini, obliku i veličini predmeta, je li nešto toplo ili hladno. Vestibularni sustav nam putem unutarnjeg uha daje informacije o gravitaciji i prostoru, ravnoteži i kretanju, te o položaju glave i tijela u odnosu na silu gravitacije. Proprioceptivni sustav nam putem mišića i zglobova daje informaciju o položaju dijelova našeg tijela, napetosti mišića i položaju zglobova. Propriocepcija je usko povezana sa vestibularnim sustavom jer svaka promjena položaja izaziva i vestibularne podražaje, a odgovor na taj podražaj je proprioceptivni. 

Svi ovi opisani i nabrojeni osjetilni sustavi se razvijaju vrlo rano (intrauterino), već u majčinoj utrobi, jer već tada mozak fetusa osjeti pokrete majčina tijela. Možemo reći da već tada počinje senzorna integracija, dalje se nastavlja u prvoj godini života kroz puzanje i hodanje. Nakon toga kroz igru dijete dolazi do potpune senzorne integracije jer ono organizira osjete svoga tijela i sile teže, zajedno sa slikom i zvukom. Do dobi negdje oko sedme godine, mozak je primarno aparat za obradu senzorne integracije. To znači da on nešto osjeća i da iz tog osjeta proizlazi značenje. Zbog toga se period razvoja djeteta do sedme godine zove još i periodom senzomotornog razvoja. Iz ovog proizlazi da ako je senzomotorna obrada u prvih sedam godina dobro organizirana, dijete će lakše učiti mentalne i socijalne vještine u razdoblju koje slijedi. 

Sada možda možemo lakše zamisliti kako je djeci s poteškoćama koja imaju i poremećaj senzorne integracije, primaju podražaje iz okoline, ali njihov mozak dobiva sve te informacije koje ne zna i ne može „obraditi“ ili integrirati, zato i kažemo senzorna INTEGRACIJA. To je kao da idete kuhati neko jelo, imate sve potrebne namirnice, ali ne znate što s njima- mozak sve ima (dobiva podražaje), ali ne zna što s njima, reakcije koje bi se trebale dogoditi nisu dobre i to djecu može frustrirati. Dijete pogrešno tumači tu informaciju u mozgu ili je nije sposobno dobro upotrijebiti. Neki od konkretnih primjera mogu biti: dijete je izvan sebe jer ga grebe etiketa na košulji ili ako primijeti da je naopako obuklo hlače, može mu pozliti od nekoliko sekundi njihanja ili se satima želi neprestance njihati, može se uspaničiti kada ga pas pozdravlja lavežom ili ignorirati kada pas zaigrano skače na njega, može zatvarati nos zbog mirisa ili teksture neke hrane ili trpati sve i svašta u usta bilo da je jestivo ili ne, može se sakrivati od vizualnih podražaja kao što su bljeskajuća neonska svjetla ili zanemarivati jureće automobile i bezglavo istrčavati na ulicu, može biti taktilno osjetljivo i da ne želi uopće dotaknuti određene predmete, smjese, hranu ili konstantno tražiti taktilne podražaje ili duboke osjete (zagrljaje). Mnogo je primjera za poremećaj senzorne integracije, a kako vidimo iz ovih primjera imamo dvije krajnosti, a to su senzorna hipo i hiper osjetljivost, odnosno povišena ili smanjena osjetljivost nekog osjetilnog sustava. Osim te dvije krajnosti, postoji i poremećaj senzorne modulacije koja nastaje kada ova dva prethodna poremećaja istovremeno nastupe.

Za sve ove navedene poremećaje provodi se senzornointegrativna terapija koja u posebno opremljenoj sobi nudi djetetu određene podražaje u sigurnom i zanimljivom okruženju i to bi trebalo poboljšati organizaciju mozga djetetu i olakšati da se snađe. Djetetu se u zaštićenom okviru daje mogućnost osjećaja osjetilnih iskustava i njihovo zajedničko povezivanje. Dijete je ono koje bira aktivnost, a terapeut ga u tome prati. Važno je da dijete uz podršku terapeuta doživljava uspjeh i može razviti samopouzdanje i samostalnost. Motivirano i zainteresirano dijete ima bitno više uspjeha u učenju.

Moramo znati da je djeci igra osnovna aktivnost i da se na taj način potiče interakcija. Zbog toga iskoristimo ovo vrijeme, posvetimo se djeci, igrajmo se, uključimo ih u sve svakodnevne aktivnosti, čuvajte sebe i druge. U ovom trenutku najvažnije je ostati smiren i pozitivan, sačuvati zdravlje jer za terapije će biti vremena. Ostanite doma i budite sada vi terapeuti svojoj djeci. Ponekad je djeci potrebna samo vaša blizina i to može biti najbolja terapija.