Večernji list posjetio je školjkara s Pelješca Mata Ledinića koji je ranije bio bankar.

Sjedimo u njihovoj ribarskoj, odnosno školjkarskoj kućici, tik do mora. Vani mala terasa, gosti dolaze, kupuju dagnje i kamenice, neki sjednu, probaju odmah.

– Imam prijatelja s Iža. On je za ovim stolom znao pojesti i 125 komada u jedno poslijepodne. Pazi, 125 kamenica! Pa kako to?

– Svjetski je fenomen. I još mi veli: “Mato, mogao bih ja i više, ali mi je žao gledati kako se mučiš otvarajući ih. A znaš, još nisam imao ovakav grif – smije se Mato Ledinić (66). Na Pelješcu smo, u uvali Sutvid. Odnosno Sveti Vid, skratilo se s vremenom. Na mjestu gdje...

– Žive najkvalitetnije kamenice na svijetu! Ove na stolu, koje gledaš. I ne kažem ja to jer su meni dobre, već je to vrsta koja se još jedino tu zadržala. Najelitnija, najbolja, najfinija...

Mi školjkari, ovdje nas je oko 70, mi smo ljudi koji imaju plan.

A život na Pelješcu, pitam ga. Kako je ovdje?

– Mir, tišina, priroda nije zagađena, klima je ugodna. Nema stresa. Ali bojim se da će to još trajati kratko... Da će se i to uskoro promijeniti.

Cijeli život vadite školjke?

– Ne, bio sam bankar! I paralelno, tri desetljeća, uzgajao školjke. I onda sam dao otkaz u banci, otvorio obrt i vratio se u svoje mjesto. I znaš, ne bih se više vratio u banku da mi daju plaću od 50 tisuća kuna! Ma fućkaš ti administraciju i papire, ovo je život. U prirodi. Miru i tišini. Ti, more i barka...

O tome kako svaki tjedan dolaze kontrole, jesu li kamenice afrodizijak , kolika im je cijena te koja je razlika između školjkara i ribara pročitajte u razgovoru za Večernji list.