Napad je probudio Dubrovčane točno u 6:00 sati kad je više od 13 tisuća pripadnika jugoslavenske vojske, uz pomoć rezervista iz Srbije i Crne Gore, napalo područje Dubrovnika i jug Hrvatske s kopna, mora i iz zraka. Napadu puno brojnijoj i vrlo dobro naoružanoj sili suprostavilo se oko 750 slabo naoružanih branitelja, dragovoljaca i policije. Dubrovnik je naredna tri mjeseca prolazio kroz pakao i ratne strahote.

Dubrovačka braniteljica Sandra Sambrailo za Dubrovački dnevnik je napisala osvrt na 1991. godinu prisjetivši se tada teških trenutaka.

"U srcu imam jednu posebnu "škrabicu" u koju sam spremila sjećanja na ratne godine! To je mjesto gdje mirno spavaju heroji...oni koji vise nisu s nama. U škrabici su dragi prijatelji i suborci i sjećanja na posebna prijateljstva nalik bratskih i sestrinskim vezama.

Tu su i nadanja, tuge, suze, ali i pjesma i radost...
U škrabici je pohranjena i izgubljena mladost.

Te davne '91. godine imala sam samo 22 godine. Rođendan sam proslavila u staroj maskirnoj uniformi i čizmama tri broja viša.

Moja jedina zelja je bila da rata ne bude!

Još u travnju '91. godine Miljenko Bratoš je okupio tim izvanrednih ljudi u kojemu je bila i moja sestra Anica. Kako su trebali još dobrovoljaca i ljudi od povjerenja pozvali su me da im pomognem. Tako smo Anica i ja ostale i poslom vezane cijeli rat pa smo uz roditelje koji nisu htjeli poć' u izbjeglištvo, bili i dalje obitelj i podrška jedni drugima. S odmakom od 20 godina sad shvaćam koliko je mami i tati bilo teško i svim roditeljima, suprugama, nonama, sestrama, braci, djeci...

5. lipnja 1991.godine postrojba ZNG-a smjestila se u vilu Rašica. Tu je bio i moj ured.

Dok je Grad još živio ljetne radosti počeo je rat i prve vijesti s terena nisu bile dobre. Oformila se 116. brigada, a potom i dubrovačka 163. brigada HV-a u kojoj sam ostala sve do umirovljenja 2004. godine.

Personalni poslovi su me ponekad vodili na teren gdje sam svjedočila, danas nepojmljivim, naporima i hrabrosti vojnika koji su branili ovaj Grad. Ne treba živjeti u sjećanjima, ali s pijetetom i cijelim srcem se treba pokloniti tim ljudima i pružiti im dostojanstven život danas.

U svakoj postrojbi bilo je žena. Snalazile smo se u tom "muškom svijetu" jer su nas cijenili i gledali na nas kao na sestre, a mi smo se trudile da u tom ratnom kaosu u njihove živote unesemo ono nešto sto ih podsjeća na dom i stabilnost.

U tihim i mračnim noćima na Žarkovici otvori se "škrabica" s uspomenama. Ne blijede, ne jenjavaju.

Ponekad šum vjetra, zalazak sunca, susret s ljudima, izgovorena riječ ...vrate sjećanja.

Iznova, kao i tog kobnog dana, čujem krik suborca koji je izgubio brata! Čujem i korake po kamenu serpentina od Srđa i bolne jecaje s nosila. Vidim prijatelje iza kojih ostaju krvavi tragovi.

Vidim kapsu u staroj trabakuli i suborce pognutih ramena koji ispraćaju prijatelje, vidim i ispraćaje poginulih civila i svu bol njihovih obitelji.

Čujem zvuk udara granate ili fijuk metka.

Bilo je puno tuge, ali i hrabrosti da u tuzi ipak nađemo razloga za živjeti.

Koradžili smo jedni druge. Dijelili smo međusobno ono malo sto smo imali. Znali smo obrisati suze, zaboraviti brige i učiniti škerac, nasmijati se, zapjevati uz gitaru i harmoniku.

Živjelo se u tom trenutku bez zadrške i s emocijama kojih se nismo sramili. Naučili smo da je život dar koji želiš, ali u sekundi ga možeš izgubiti.

I danas imam istu želju - samo da rata ne bude!"