Za dubrovačku arhitekturu 20. stoljeća jedna od ključnih osoba bila je Olivera Bravačić. Cijenjena arhitektica zaslužna je za danas neke kultne zgrade stambene i društvene namjene, od nebodera ‘Mercedes’, preko zgrade Mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, do robne kuće Srđ. Nažalost, hrvatska arhitektura ovog je tjedna ostala bez svoje velike stručnjakinje. Bravačić, nekad jedna od ključnih osoba dubrovačkog biroa Arhitekt, preminula je 25. ožujka, u 94. godini. No, zahvaljujući ULUPUH-ovom projektu ULUPUH online, u sklopu kojeg je njihov član Marin Ivanović prije tri godine intervjuirao eminentnu arhitekticu, danas imamo vrijedan zapis o njezinom životu, karijeri, razmišljanjima i arhitekturi koju je stvarala.

Prenosimo samo mali dio ovog razgovora, a cijeli pročitajte ovdje.

Arhitektica Olivera Bravačić (91) koju svi u okolini zovu Vera, živi u miru svoje kuće u starom i lijepom dijelu Dubrovnika, na poluotoku Lapadu, okružena ljetnikovcima i zelenilom. Danas je povučena od struke i ne komentira hipertrofiranu apartmansku izgradnju, urbanističke nagrde ni suvremene arhitekte, ali je njena skromnost obrnuto proporcionalna zaslugama za izgled suvremenog Dubrovnika kako se formirao nakon Drugog svjetskog rata.

Objekti koje je projektirala i na kojima je radila, bivajući skoro čitav radni vijek zaposlena kao jedan od glavnih projektanata tvrtke Arhitekt, uključuju Robnu kuću Srđ, zgradu uprave Luke Dubrovnik, stambene zgrade i nebodere u Gružu, nebodere u Lapadu (popularno zvane „Mercedesove“ zbog trokrakog zrakastog tlocrta), niz stambenih zgrada s polivalentnim trgovinskim i uslužnim sadržajima u prizemlju u Ulici Iva Vojnovića kod skretanja za bolnicu, zgradu mirovinskog i zdravstvenog osiguranja te dogradnju i modernizaciju postojeće zgrade MUP-a, poznatije kao Vila Palma, a ovo sve je tek – između ostalog.

Pružila nam se rijetka prilika razgovarati s njom o radu koji je obilježio njen život i definirao neke aspekte dubrovačke urbane matrice.

M.I.: Iz jednog intervjua me fascinirao Vaš humanistički pristup, odnosno načela koja zastupate u oblikovanju zgrada. Npr. o neboderu ‘Mercedes’ govorili ste kako ste tome pristupili sa željom da sačuvate integritet stanova i ljudi koji u njima žive i kako ste imati dozu izvjesne autokritike, s obzirom da ne volite visoke zgrade jer to u sebi nosi nešto što je u sukobu s prirodnim ambijentom.

V. B.: Logično. Ima gradova koji to podnose, ali Dubrovnik nažalost ne. Lapad je udaljeniji od stare jezgre pa se to može tolerirati, ali ne i u blizini starog grada. U današnje vrijeme se o tome manje vodi računa. Stari grad bi se morao zaštititi omotačem zelenila, da bi se kao cjelina odvojio od modernih sadržaja.

M. I.: Jesu li to Vaše mišljenje dijelili drugi projektanti?

V. B.: Radila sam u jednom relativno malom birou. Nas je bilo 14-15 sveukupno i živjeli smo kao jedna obitelj, jako smo se dobro slagali i nije bilo nikoga među nama tko je mislio drugačije. Svi smo voljeli grad i željeli smo mu dobro, a koliko smo u tome uspijevali ostaje na drugima da ocijene… Ne možete napraviti malu i neprimjetnu kuću ako je zahtjev dobiti 50-60 stanova. To mora biti veliki objekt. Poseban profesionalni izazov je kako razbiti tu monolitnu masu. Mislim da sam uspjela s četiri nebodera Mercedes u Lapadu i u Gružu s neboderima kojih je trebalo biti sedam, ali ih je izgrađeno svega pet jer se općina nije uspjela dogovoriti s vlasnicima terena.

M. I.: Iz čega je proizlazio zahtjev da se tada grade visoke zgrade? U međuvremenu je izgrađeno mnogo toga što znači da je terena tada bilo. Mogle su se graditi niske zgrade.

V. B.: Bilo je to vrijeme izrazite potrebe za stanovima jer se novi dio grada ubrzano naseljavao. Općina i Zavod za izgrađivanje Dubrovnika, koji je osnovan nakon potresa 1979. godine, bili su glavni investitori. Za njih smo pravili stambene objekte. Poslije je izgrađeno i naselje Nova Mokošica. Tu su tek nikle te ogromne zgrade, odnosno nizovi velikih zgrada. To je danas jedno još puno izgrađenije naselje. Možda je bilo nešto ideološko u toj želji da se grade velike zgrade, da se dokaže suvremeni trenutak, progres. Ja ne znam što je bilo u glavama rukovodilaca tada. Znam da su ljudi trebali stanove. I znam da su sve moje zgrade kasnije promijenjene na način da su zatvorili lođe da bi se dobilo još više prostora.

M. I.: Kad to spominjete, kako gledate na činjenicu da su se neki objekti koji ste Vi radili kasnije mijenjali? Jedan slikar teško može doživjeti da mu netko naknadno slika po slici.

V. B.: Zato kad kaže moja kćerka Milica „Idem da ti snimim tu i tu zgradu“, ja govorim „Nemoj, molim te, jer je ona sad potpuno drukčija.“ Većina stanova je zatvorila lođe koje su toliko potrebne u ovom podneblju. Smatrala sam da je to neophodno. Vrlo rijetko ćete u Dubrovniku vidjeti nekoga da sjedi i pije kavu na lođi. Možda ćete uočiti ponekog stanara koji prostire robu, to da, ali da sjedi i uživa, rijetko.

M. I.: Jednom sam prilikom čuo kategoričan stav: „Kad gledaš Dubrovnik iz zraka pa ako otkineš povijesni dio koji privlači turiste i kojim se najviše ponosimo, ništa ti ne ostaje“. Kako Vi promatrate urbanistički razvoj Dubrovnika, pogotovo nakon Drugog svjetskog rata i danas nakon Domovinskog rata?

V. B.: O razvoju grada nakon Domovinskog rata Vam ne mogu Bog zna što reći zato što sam već tada prestala raditi i ukupno uzev sam postala nezainteresirana. U periodu u kome sam stvarala, važno mjesto je zauzimao Zavod za izgrađivanje Dubrovnika sa svojom urbanističkom službom. Neko vrijeme je u njoj voditelj bio moj muž, arhitekt Braco Bravačić za koga je profesor Dobrović, dajući mu najvišu ocjenu za diplomski rad, pred cijelim studentskim auditorijem istaknuo da u deset njegovih godina na fakultetu nije bilo boljeg urbanista. Kao rođeni Dubrovčanin koji se vratio u svoj grad, imao je u jednom razdoblju rukovodeću funkciju u Urbanističkom zavodu, a opet nije bio dovoljno iskorišten. Bio je takav da nije bio nametljiv, nije bio biznismen-arhitekt, već nepotkupljiv čovjek od suštinskih ideja i vizije.

M. I.: Da, zapravo umjetnik u svakom segmentu. Stefan Braco Bravačić je modelirao brodove, slikao je, bavio se mnogo čime uz arhitekturu.

V. B.: Neke glavne stvari koje danas ljudi uzimaju zdravo za gotovo u gradu, zapravo je on osmislio. Na primjer, osmislio je Bulevar Lenjina, kako se tada zvao, danas kralja Tomislava, kao žilu kucavicu Lapada, kao i cijeli prometni čvor i spoj s ulicom Iva Vojnovića. U Gradu, njegovo rješenje je pothod kraj Vatrogasaca. Osmislio je i zeleni pojas borova i oleandri na Batali i duž Bulevara te, po uzoru na stari tramvaj, narančastu boju Libertasovih gradskih autobusa. Ali malo, sve je to malo, zapravo bio bi on uradio puno više da je bilo više sluha.

M. I.: Čini li Vam se da je bilo više razumnijeg odnosa prema prostoru u tom periodu, od 1945. do 1990.?

V. B.: Jest, svakako jest. U odnosu na ovaj današnji, jest.

M. I.: Što se promijenilo?

V. B.: Pa čujte, nije bio kapital taj koji diktira sve. Postojale su nekakve norme. Recimo, prvih desetak godina kad sam došla u Arhitekt, mi smo imali komisiju koja je pregledala svaki rad. Nijedan projekat nije mogao biti bez toga odobren, nikako. Ponekad bi se vraćao rad na doradu, na izmjene… Prvo Lukša Beritić, zatim njegova kćer Dubravka Beba Beritić znali su zaustaviti neke zlouporabe. Ne ističem svoj projektantski angažman u Mokošici, ali prve nizove stambenih zgrada bliže samoj Rijeci dubrovačkoj sam ja projektirala i oni su imali prizemlje plus tri i najviše pet katova. Ustanovilo se da je teren na klizištu pa sam zbog toga zagovarala da se još smanji katnost. Međutim, tijekom gradnje svugdje su nadograđivali po dva-tri kata. Ispostavilo se da je temeljenje na šipovima postalo izrazito skupo pa sam bila razočarana jer nije preostalo dovoljno novca za okolno uređenje.

M. I.: Koji Vam je projekt najdraži od svih koje ste radili?

V. B.: Niz stambenih objekata na Vojnoviću, koji se kolokvijalno zovu po butizi Brbora. Možda zbog toga što te zgrade nisu visoke. One su jedine u Dubrovniku koje imaju atrijume sa zelenilom i stubište s galerijama iz kojih se ulazi u stanove. Zamišljala sam da će se djeca tamo igrati po galerijama i atrijima, a da će ih majke moći lakše nadgledati jer nisu na ulici.

Intervju je objavljen 23. lipnja 2021. godine u sklopu projekta ULUPUH online. Cijeli intervju možete pročitati OVDJE.