REPORTAŽA Dubrovački azil danas je na ponos: „Dižemo ljestvicu više, želimo da psi iz skloništa budu najpoželjniji“ (FOTO/VIDEO)
Oni koji Azil Dubrovnik prate na društvenim mrežama jasno su uočili koliki trud stoji iza njihovih korisničkih računa. Od videa do emotivnih tekstova o psima koji borave u azilu u potrazi za domom, ekipa koja danas vodi Sklonište za nezbrinute životinje Dubrovnik radi fantastičan posao približavanja azila gradu, a vidjet ćemo u razgovoru s Anom Iveljom, privremenom ravnateljicom – za njih granice ne postoje.
Dok se veliki broj građana tjednima bavio pitanjem tko je kriv za stanje na Žarkovici, Ivelja se bavila pitanjem kako pomoći psima za budućnost. Upravo takvo proaktivno razmišljanje dovelo ju je na čelo Skloništa za nezbrinute životinje Dubrovnik koje danas djeluje na području Grabovice, nedaleko od deponija. I sama Ivelja priznaje, prvi put kada je kročila na tu parcelu teško je mogla zamisliti funkcionalni azil na toj lokaciji. No, danas je na toj nekadašnjoj livadi - montažni azil, privremeni, do nekog većeg i boljeg, investicije koja zahtjeva puno vremena i financija, a gradu je nešto trebalo – odmah. I da odmah na početku otklonimo sumnju – ne, u azilu ne smrdi smeće.
Ana Ivelja i Tessa koja se vratila u azil jer je udomitelj imao alergiju. Kako su svi njeni braća i sestre udomljeni, Ana je Tessu odvela kod sebe doma dok čeka udomljenje
OD PRISTIGLIH 22, UDOMLJENO NJIH 15
„Što se tiče udomljavanja, društvene mreže su danas najbolji kanal jer se može prezentirati pas kroz fotografije i video. Trudimo se što više objavljivati kako bi ljudi stekli dojam kako je njima u skloništu, cilj nam je privući što više ljudi, naravno i udomitelja. Od kada smo, prije otprilike dva mjeseca krenuli s radom, primili smo 22 psa, a udomili njih 15. To je fantastična brojka i nadamo se da će se takav trend nastaviti“, govori Ivelja i dodaje kako je upravo to i poanta skloništa – pas dođe, procijeni se, čipira, sterilizira i veterinarski obradi, a onda ode u svoj zauvijek dom.
Sa Žarkovice je udomljeno 180 pasa, a najveći broj otišao je izvan naše županije, tu su ostala tek četiri. Veliki broj 'staraca', pasa u poznim godinama, udomili su Nijemci. Uveliko drugačijeg mentaliteta od Hrvata koji uglavnom žele štence, Nijemci su bili spremni uzeti toliko stare pse kojima će pružiti dom i tek nekoliko mjeseci. Ekipa iz Dubrovnika tako se povezala s udrugama i skloništima u Njemačkoj koji su vršili provjere domova budućih udomitelja, a psi su odlazili preko granice. Danas je u azilu ostalo tek tridesetak pasa sa Žarkovice.
IZA NEKIH PASA TEŠKE SU ŽIVOTNE PRIČE
„Mi ne možemo birati koje ćemo pse primiti, tu smo kako bismo zbrinuli sve one koji se nađu na javnoj površini, a nisu označeni mikročipom. Zato imamo slučajeva pasa koje smo udomili jako brzo, ali i onih težih poput Erne, belgijske ovčarke koja, zbog uvjeta u kojima je živjela, ima puno trauma. Ona je još s nama, ali pokazuje ogroman napredak“, otkriva Ivelja dok nas, ipak na pristojnoj udaljenosti, upoznaje s Ernom, glasnom belgijkom kojoj naše prisustvo baš i nije bilo drago. Razumljivo, živjela je pet godina zatvorena, nikada prošetana. Vlasnici su je kupili u osmom desetljeću života, o pasmini s jakim karakterom nisu se mogli ispravno skrbiti, na kraju su oni završili u bolnici, a Erna u azilu.
S njom postupaju po uputama trenera i drugih skloništa koji su imali iskustva s traumatiziranim belgijskim ovčarima, a ono što rade dalo je rezultate. Prvi dan nije im dopuštala niti da se približe na metar od boksa, a sada s njom planiraju krenuti i u šetnje.
Iza svakog psa u azilu stoji životna priča, koja je prečesto mučna
Teške priče stoje iza nekih pasa, dio njih je toliko traumatiziran, a star, da će vjerojatno i svoje zadnje dane provesti ovdje. Dok šetamo pored bokseva nekoliko pasa glasno laje, uzrok – naš fotoreporter, muškarac koji nekolicinu životinja podsjeća na traume koje su proživjeli kada ih je muškarac gađao kamenjem, sustavno, godinama.
„On se boji i povodca, otima se, reži, laje dok ga stavljamo za izlazak u šetnju. Bilo što oko vrata predstavlja mu opasnost, pa onda i on reagira. To je bolno i mučno za gledati, ali radimo kako bi se riješili tih trauma“, pripovijeda nam Ivelja život jednog psa. Onda drugog, trećeg, desetog... Svaki od njih ima ime, poseban karakter i priču koja ih je obilježila.
SURAĐUJU SE S TRENERIMA I DRUGIM STRUČNJACIMA
„Došao je i trener koji će tu biti mjesec dana. On nas dodatno obučava o svemu što trebamo znati za rad s psima. Ideja nam je dignuti ljestvicu toliko visoko da psi iz azila budu puno poželjniji za imati kao kućnog ljubimca, nego kupljeni psi. Želimo da svi znaju osnove poslušnosti - doći, sjesti, hodati na povodcu i da su socijalizirani, pa će i budućem vlasniku biti puno lakše“, iznosi Ivelja ambiciozne planove.
Četiri štenca u tipu lovačkih pasa oduševljavaju veselim karakterom i željom za maženjem
Nisu tu samo životinje s traumama, više je onih koji se vesele posjetiteljima pa se rado propinju na ograde kako bi pozdravili nova lica. Oni mašu repovima, sretno nas ližu iako smo ih došli samo 'poviriti', propinju se kako bi došli što bliže rukama koje ih maze, plijene pažnju i prikazuju se u najboljem svjetlu tražeći ljude koji bi se zaljubili u njihov karakter i poveli ih novom domu. Ima i onih 'flegmanih', koji leže sunčajući se kao gušteri, pa se tek lijeno dogegaju do ograde boksa javiti se, a onda isto tako mirno legnu nazad na sunce odmarati nakon šetnje. Od euforičnih, veselih, 'živih' kojima treba puno šetnje i aktivnog života, do onih koji će rado učiniti đir po naselju, a onda se pored vlasnika 'zavaliti' na kauču, karaktera ima različitih, za 'kliknuti' s različitim ljudima.
„NITKO NE TREBA IMATI PSA, ALI TKO GA IMA - TREBA SE O NJEMU SKRBITI“
Napuštanje životinja je kažnjivo zakonom, tako da u azilu do sada nisu imali situaciju da je netko ostavio pse kod ulaza i pobjegao, ali na Grabovici su po registraciji azila pronašli pet štenaca i jednog psa koji je živio na deponiju i hranio se smećem. U blizini je i granica s BIH, pa postoji mogućnost i da psi dolaze iz susjedstva gdje je situacija s napuštenim životinjama, prema riječima Ivelje, iznimno loša.
„Uvijek ponavljam da nitko na ovom svijetu ne treba imati psa, ali ako ga ima, onda se treba o njemu lijepo i odgovorno skrbiti“, ističe i napominje kako se upravo iz tog razloga svi psi iz azila udomljavaju uz ugovor, a rade se i provjere domova.
Za ovoga dobermana bilo je nebrojeno upita za udomljavanje
Proces se odvija tako da se prvo ispunjava kratki upitnik s informacijama zašto udomitelj želi psa, je li ga prije imao i slično. Obično se ljudi unaprijed odluče za nekog psa, ali kako se u azilu posvete razgovoru, tako se nerijetko dogodi da udomitelji shvate kako im zapravo karakterom odgovara neki drugi. Nakon odluke, pas dva tjedna ide 'privremeno', odnosno u ta dva tjedna on je i dalje vlasništvo azila, a ako nakon toga sve bude uredu, provjera doma prođe dobro i potpiše se ugovor, pas postaje vlasništvo udomitelja.
„Želimo znati u koje uvjete pas ide. Ako je udomitelj u Dubrovniku ili okolici odemo fizički u provjeru. Ako živi dalje, onda nam šalju slike. Ideja je da toj obitelji, ali i psu bude dobro. Zato imamo takve odredbe“, pojašnjava.
VAŽNO JE IMATI SLOBODNOG MJESTA U AZILU
Azil ima kapacitet za primiti 74 psa, a trenutno su popunjena 42 mjesta. Cilj je uvijek imati slobodnog mjesta jer nikada ne znaju kada će i koliko pasa negdje biti u potrebi. Zbog toga je bitno naglasiti i kako udomitelji sa svakim udomljavanjem pomažu psu kojega su uzeli, ali i onome nezbrinutom koji će doći na njegovo mjesto.
Osim što šetaju dva puta dnevno, svi psi imaju vanjski prostor, ali i kućicu s krevetom i klimom
Ivelja ima četiri psa, a kako je došla do privremene ravnateljice Skloništa? Kaže kroz smijeh – neplanirano. Na Žarkovici je volontirala, udomila je dva štenca, nosila im je neke potrepštine i slično, a onda je došlo do pitanja tko će voditi projekt Adopt Žarkovica, kada je veterinarska inspekcija zbog loših uvjeta naložila zatvaranje ondašnjeg neregistriranog azila.
„U početku su došli volonteri iz Osijeka i Crikvenice, te su uz Prijatelje životinja i volontere iz Azila Čakovec započeli projekt Adopt Žarkovica. Međutim, nakon nekoliko tjedana trebali su se vratiti svojim skloništima i obavezama i onda sam nekako tu neplanirano došla ja. Prvotno su rokovi inspekcije bili jako kratki po 15 i 30 dana, a onda su nam ih produživali jer su vidjeli da se trudimo. Njima je bilo bitno da se brojka pasa smanjuje, a nama je bilo bitno dobiti na vremenu kako bismo bili sigurni da psi zaista odlaze u provjerene i dobre domove ili smještaje. U nekom trenutku smo shvatili kako će postojati dio pasa koji neće moći nigdje. To su životinje koje su u svemu bile kolateralna žrtva, a radi se o starijim psima, bolesnima i koji su jako plahi. Tako se potencirala ideja skloništa i sretna sam da smo, ne tako dugo od početka projekta, došli do ovoga. Imamo azil, registrirano sklonište“, priča Ivelja i odgovara kako se, iako je njena titula 'privremena ravnateljica' i dalje vidi tu.
AZIL NIJE SAMO POSAO
„Iako je ovo naporan posao, kako fizički tako i psihički, emotivno, vidim se tu još i dalje kako bismo realizirali sve planove“, govori i dodaje kako je najbitnije imati dobar tim. Sada imaju troje timaritelja i jednog kućnog majstora, a pridružit će im se još dvoje ljudi. Iako interes nije bio posebno velik na prijavama za poslove, Ivelja napominje kako je sretna što su našli dobre ljude.
Svaki azil, pa tako i dubrovački, čini vrijedna ekipa kojoj je to puno više od samo posla
„Ako želimo kvalitetno raditi, onda ovo ne može biti samo posao. Psi su živa bića, nije to neki e-mail koji možeš odgovoriti sutra ili sastanak koji možeš odgoditi. Dogodi se na kraju smjene da primijetimo kako je pas počeo šepati ili da mu nije dobro, onda ga vodimo u veterinara. Dogodi se kada imamo puno posjetitelja da nismo stigli odraditi sve pa ostajemo duže. Imamo kolege koji dođu i ranije na posao samo kako bi se družili s nekim psom. Iako ne bi trebali, svi mi imamo nekog miljenika, a to su uglavnom psi s kojima treba više vremena i rada“, priča Ivelja i dodaje kako radni dan ne prolazi ispod 15 kilometara, tako im pokazuju pametni satovi i mobiteli.
„Iako je posao i fizički zahtjevan,uz to postoji i emotivna komponenta, a nekad je to i još teže. Ali na kraju, nema te plaće kada vidiš iz kojih je uvjeta došao pas i kakav je bio prvi dan, a onda polako, s vremenom vidiš kako se opušta i uči, to je jednostavno nešto posebno“, zaključuje naš razgovor i obilazak Ana Ivelja, privremena ravnateljica Skloništa za nezbrinute životinje Dubrovnik, žena koja s malom ekipom ljudi radi veliki posao, a dobre stvari netko uvijek primijeti.
Nezbrinuti psi sada imaju pristojan smještaj, prostor za igru i vježbanje, ali i priliku za učenje
Što kada nađete psa bez vlasnika na cesti?
Ako možete i osjećate se sigurno, a pas je druželjubiv, zadržite ga i nazovite komunalno redarstvo. Redar će psu očitati mikročip, ako ima vlasnika vratiti mu psa i naplatiti kaznu. Ako pas nema vlasnika, smješta se u sklonište. Ako ne uspijete dobiti komunalnog redara, možete nazvati i dežurni telefon skloništa 099 735 6070. Isto tako, ako se nalazite u blizini veterinarske ordinacije, ili imate prijevoz, možete psa odvesti na očitanje mikročipa.
*Objavljeno u tiskanom izdanju Dubrovačkog dnevnika
