Zastrašujući pogled s trideset metara visine dok siječeš stablo, postavljaš reklamu ili uređuješ fasadu nebodera – to je, kako bi rekli anglikanci just another day at the office za momke iz dubrovačke tvrtke Profectus. Ona je jedina specijalizirana tvrtka u Dubrovniku koja se bavi radovima na ogromnim visinama, a koje većina ljudi ne želi vidjeti ni na fotografijama, jer im se odmah zamantra. Tvrtku je osnovao Dubrovčanin Goran Daldon, a kako to često biva u životu, sve je nastalo kao plod spleta okolnosti.

 -Negdje tamo na prijelazu milenija po prvi put sam se susreo sa slobodnim penjanjem gledajući ga po stranim televizijskim kanalima i bilo mi je jako zanimljivo. To u Dubrovniku tad naravno nije postojalo. Onda sam sa svih strana skupljao informacije kako početi s tim, te sam s prijateljem Dorijanom Palašom i par entuzijasta, otvorio prvi dubrovački penjački klub "Pauk" gdje smo praktički počeli iz ničega. Kako sam se u to sve uhodavao, automatski je počela ova priča, jer su mi ljudi govorili, ajde dođi ovdje, popni se, pa mi to napravi. Ubrzo sam nakon toga otvorio tvrtku i ovaj posao radim već preko petnaest godina – prisjeća se Daldon.

Slučajno se u ovom poslu s njim našao i Sandi Pacl, rodom iz Slavonije, koji je trbuhom za kruhom i sam završio u Dubrovniku, te je danas zaposlen u Daldonovoj firmi.

-Prije tri i pol godine nabasao sam na Gorana dok je on nešto radio, te sam izrazio želju da pokušam. On mi je, moram to naglasiti, bio sjajan mentor. U nekim početnim situacijama bih pomislio da je lud kada bi mi nešto objašnjavao, ali mislio bih tada: „Pa ne želi me valjda ubiti " Iako mnogi misle kako je u ovom poslu kojim se mi bavimo najvažnije penjanje, to je ustvari samo jedan od potrebnih elemenata. Prvenstveno je potrebno biti dobar obrtnik s poznavanjem problematike. Ja sam imao sreću što jer sam gore u Slavonije zbog situacije puno takvih poslića radio, a i obrtnik sam po struci – priča nam Pacl i dodaje da je posao itekako različit i zanimljiv, jer se jedan dan nešto piturava, drugi dan se rade neki električni radovi, treći dan se pilaju stabla…

-Naravno – uključuje se u razgovor Daldon – znatno je kompleksnije izvoditi radove na velikim visinama nego na tlu. Gore se na konopima njišeš, pa je tehnika potpuno drugačija i vrlo je zahtjevna. Jasno da je lakše variti ili raditi s motornom pilom čvrsto stojeći na nogama, nego kada je riječ o trideset metara visine, gdje se njišeš na vjetru i jako moraš paziti gdje će pasti tri, četiri tone teška otpilana palma. Za početak, čovjek da bi se bavio ovim poslom, prvo sve ove radove mora znati dobro obaviti na tlu, da bi ih mogao raditi na visini, u potpuno drugačijim uvjetima, gdje visiš na konopima i nemaš čvrstog uporišta.

Pacl nam kaže kako svaki put kada radi ovaj posao dođe u potpuno drugo stanje svijesti. Osjetila mu se izoštre, koncentracija poveća...

-Moraš paziti na sve. Na sebe, na ljude ispod, auta, ostalu imovinu, na alate… ovaj posao jednostavno ne oprašta greške. Meni je osjećaj super, neki poseban adrenalin. Ponekad moramo primjerice u uskom prostoru ispilati stablo koje mora pasti na isto tako uski dio da ne dođe do neke štete. Zamislite situaciju da palma od nekoliko tona pokosi građevinu iz Dubrovačke Republike. Napravili bismo ogromnu štetu, a konzervatori bi poludjeli. Imali smo sada zahtjevan slučaj rezanja palme kraj vrata od Ploča, koje se nagnula prema mostu. Nije bilo lako, ali uspjeli smo. To su veliki izazovi, ali mi uživamo u njihovu rješavanju. Uvijek je nešto novo i nikad nije dosadno – govori ponosno Pacl.

Pitamo ih koliko je ovaj njihov posao povezan s tehnikama planinarenja.

-Pa, slično jest, ali nipošto nije isto – odgovara Daldon – Koristi se alpinistička oprema, ali ona je prilagođena za radove na visini. Postoje ogromne razlike, pogotovo u tehnici. Različite cake da tako kažem.

A što je sa strahom? Strahom od visine?

-Na početku je bilo užas – sjeća se Pacl smijući se – ali kako malo po malo napreduješ i strah je sve manji. Puno mi je Goran pomogao, jer je njegovo iskustvo ogromno i neprocjenjivo. Naravno da i dan danas postoji neka određena doza straha, ali mora postojati, to je onaj pozitivan strah, koji poziva na dodatni oprez.

-Strah od visine je prirodni strah – nadovezuje se Daldon – Svi ga imaju jer je jedan od tri urođena straha. Naravno, u početku je strah bio puno veći. On se postepeno gubi, ali nikad se ne izgubi do kraja, te se ponekad zna pojaviti koji trenutak na nekom objektu. Ili ti je takav dan, da te strah dobro opere. Kompliciranije je raditi na visinama, koje nisu u prirodi. Zgrade radi ravnih ploha daju drugu percepciju, od primjerice litica u prirodi, pa je i samim tim osjećaj visine na njima drugačiji. Koliko god godinama radiš ovaj posao, uvijek će u nekim trenucima naletjeti situacija kad ti neće biti svejedno. To je normalno.

Daldon izdvaja upravo jednu takvu scenu koja se odigrala u Areni u Puli.

-Nas četvorica iskusnih alpinista postavljali smo kravatu oko Arene. Kad smo se popeli na trideset metara visine, na uski zidić arene, a s obje strane možeš pasti, a zbog specifične lokacije i posla nisi u mogućnosti raditi osiguran, to je bio zaista osjećaj 'ajme majko'. Ali postoje neke tehnike, kojima se opuštamo i upoznajemo s tom lokacijom, pa već nakon par minuta nelagoda prođe, tako da smo postavili kravatu u samo tri dana – priča nam Daldon.

Prije su znali čistiti prozore po hotelima, i sličnim staklenim površinama, danas te poslove rade znatno manje, jer su oni, kako kažu, najlakši što se tiče radova na visinama, a oni su specijalizirani za rabote koje u Dubrovniku nitko ne izvodi. Nažalost, u posljednje vrijeme puno rade na palmama što znači da im je posao osigurala palmina pipa.

-Mnoge palme su, velika šteta, u jako lošem stanju. Palmina pipa je užasan problem. Mi smo, nažalost, i na Posatu pilali uništene palme. Iako nam palmipa pipa daje posao, voljeli bismo da ga ne radimo – iskreni su ovi simpatični momci.

Draže im je postavljati reklame, odašiljače, novogodišnje ukrase, filmske produkcije, sanacije fasada i sve druge radove o kojima ljudi, zbog straha od visine, ne žele ni slušati, a kamoli ih obavljati. Većinu ljudi trnci prođu kada samo zamisle scenu da s motornom pilom sijeku stablo na trideset metara visine dok se njišu na konopcima, a vjetar im zuji u ušima. Njima je to samo another day at the office.

Maro Marušić