Moj sin Srđo je bio dobrodušno čeljade koje je svako na prvi pogled prihvatao. Volio je muziku i prijatelje i u svakoj situaciji je bio zaštitnik slabijih. Kao i u ovome ratu. Živio je malo boemski, studirao je pravo, ali nije žurio, kao da je znao da mu neće trebati u životu, polako govori Trebinjac, zamišljen, kao da gleda u prošlost, dostojanstveno i otvorenog srca izvlačeći uspomenu na svog sina.
Rade Aleksić, otac Srđana Aleksića, čiji je život prekinut 27. siječnja 1993. u 26 godini, jer je hrabro stao između čizama i kundaka vojnika i svog sugrađanina Bošnjaka, spasivši ga od premlaćivanja, i danas, nakon 22 godine, ponavlja da je njegov sin umro vršeći ljudsku dužnost.
Srđo, kako ga otac uvijek zove, bio je prvak u plivanju i sa samo osam godina ušao je u izbor za najboljeg sportaša grada Trebinja, glumio je u amaterskom kazalištu i “imao urođeni smisao za humor i za smiren život, bez žurbe”.
“Međutim, Srđe više nema. Postojimo mi, kao ljudi, i postoji mogućnost da pokažemo svoju čovječnost. Potrebno je i hrabrosti za to, jer se treba suprotstaviti tradiciji koja nas je gurala jedne protiv drugih. Svi živimo na ovom prostoru i ima dovoljno mjesta za sve nas”, mirno i s blagim osmijehom kaže Rade Aleksić.
Razgovor stalno prekida, zbog mnogobrojnih poziva novinara i prijatelja koji žele obilježiti godišnjicu Srđanove smrti, te strpljivo svima objašnjava kako će otići na groblje da položi cvijeće svom sinu i da su svi koji to isto žele učiniti dobrodošli, piše Al jazeera Balkan.
“Nije bitno koja mu je funkcija, samo neka je dobar čovjek i neka dođe”, poručuje sugovorniku u telefonskom razgovoru.
Njegov Srđan je sahranjen pored majke i mlađeg brata koji je poginuo u nesreći prije rata, s nepunih 17 godina.
“Supruga je mlada umrla. Nije dočekala da vidi da nema sinova. Tu muku dijelim sam”, kaže Rade Aleksić tiho i pokazuje fotografije svojih sinova i supruge.
“Ovo je Srđo s majkom, ima osam godina, tada je dobio medalju. Ovo je Vujo, drugi sin, on liči na majku”, gleda u fotografije i dodaje ostale - kada je Srđan nosio olimpijsku baklju kroz Trebinje, na motoru, s društvom na ekskurziji na Bledu, s prijateljima u gradu...
“Zanimljivo je kada me pitaju kako sve to podnosim, kažu - izgubili ste dva sina, mlada. Onda se ja često pitam kako se osjećaju ljudi koji nikada nisu imali djecu, koji tu radost nisu osjetili. Pa onda kažem - ja sam sretan čovjek.”
Aplauz dobroti
Na pitanje kako bi on želio da se obilježi 22. godišnjica Srđanove smrti, bez razmišljanja odgovara: “Apelom mladom čovjeku da shvati što to znači dobrota, prijateljstvo i ljubav i da ga uvjerimo da se time može mnogo više postići nego agresivnošću.”
Upravo je to naslijeđe njegovog sina, koji je spasio život Alenu Glavoviću, koji sada živi u Švedskoj sa suprugom i dvoje djece. On svake godine dolazi u Trebinje da obiđe Srđanovog oca i ode na groblje.
“Često zovne Alen. Dobar je Alen, dobro je čeljade i drago mi je što se fino oženio i ima dvoje fine djece”, kaže s osmijehom Rade Aleksić.
Cijeli tekst pročitajte OVDJE.
Vezane vijesti:
- Na današnji dan 1993. godine ubijen je veliki čovjek iz Trebinja
