Bivši dubrovački gradonačelnik Andro Vlahušić na svom Facebook profilu osvrnuo se na gorući problem gradnje stanova za radnike za vrijeme tržišnog gospodarstva. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.
"U socijalizmu su poduzeća gradila stanove za svoje zaposlenike.
Danas živimo u tržišnom gospodarstvu. Poduzeća više ne grade radničke stanove kao nekada. Ali se dogodilo nešto drugo: poslodavci danas plaćaju smještaj stranim radnicima.
U Dubrovniku je to najčešće 250 do 300 eura mjesečno po postelji.
I sada dolazimo do ključnog pitanja:
Zašto strani radnik ima pravo na plaćeni smještaj, a domaći radnik, hrvatski građanin, nema ništa?
Zašto poslodavac plaća krevet radniku iz Nepala, Indije, Filipina ili Bosne i Hercegovine, a radniku iz Dubrovnika, Konavala, Župe, Primorja, Metkovića, Korčule ili bilo kojeg dijela Hrvatske kaže: snađi se sam?
To više nije samo socijalno pitanje. To je pitanje opstanka hrvatskih gradova.
Prema Popisu 2021., Hrvatska je imala 63.287 kućanstava u slobodnom najmu, a ako uključimo i zaštićene najmoprimce, ukupno 77.050 kućanstava u najmu.
U tim kućanstvima živjelo je najmanje 175.000 ljudi.
Dubrovnik je imao 991 kućanstvo u slobodnom najmu, a zajedno sa zaštićenim najmoprimcima 1.215 kućanstava u najmu. U njima je živjelo najmanje 3.014 ljudi.
To nisu apstraktni brojevi. To su ljudi. To su obitelji. To su mladi parovi. To su medicinske sestre, konobari, kuhari, vozači, učitelji, policajci, vatrogasci, radnici u hotelima, trgovinama, gradskim poduzećima i javnim službama.
A država, gradovi i poslodavci im danas poručuju: Ako nemaš stan – tvoj problem.
Istodobno, Hrvatska ima više od 170.000 izdanih dozvola za boravak i rad stranih radnika, a samo Dubrovačko-neretvanska županija u sezoni ima više tisuća stranih radnika.
Njima se smještaj mora pronaći. Njima se krevet mora platiti. Njima se mora osigurati minimum stanovanja.
A domaći čovjek?
Neka digne kredit, ako može. Neka plaća najam, ako može. Neka ode iz grada, ako ne može.
To je pogrešno. To je nepravedno. I to je dugoročno razarajuće za Hrvatsku.
Moj prijedlog je jednostavan:
Domaći radnik, hrvatski građanin, mora imati ista prava na stambenu potporu kao strani radnik.
Ako poslodavac stranom radniku može platiti 250 eura mjesečno za smještaj, onda mora moći i domaćem radniku dati tih istih 250 eura mjesečno.
Ali ne samo za podstanarstvo.
Ta sredstva domaći radnik mora moći koristiti na dva načina: kao subvenciju najamnine, ako je podstanar, ili kao subvenciju rate kredita, ako kupuje prvi stan.
Jer zašto bismo subvencionirali samo podstanarstvo, a ne i izlazak iz podstanarstva?
Zamislimo mladu obitelj s dvoje male djece.
Muž radi. Žena radi. Oboje od svojih poslodavaca dobivaju po 250 eura mjesečno stambene potpore.
To je 500 eura mjesečno.
Grad im daje dodatnu subvenciju, od 45 000 eura.
Država se za prvi stan u cijelosti odriče PDV-a, a ne samo polovine.
Banke, uz dopuštenje HNB-a i uz gradski i nacionalni jamstveni fond za prvu nekretninu, daju posebne kredite za prvi stan s kamatom najviše 2 posto.
I tada se događa preokret.
Pravo na prvi stan više nije predizborna parola. Nije floskula. Nije „mladi su naša budućnost”.
Tada pravo na prvi stan postaje realno, konkretno i odmah ostvarivo.
Jer obitelj više ne mora birati između najamnine i kredita. Stambena subvencija ide za ono što obitelj sama izabere.
Ako želi ostati u najmu – koristi je za najam. Ako želi kupiti prvi stan – koristi je za ratu kredita.
I tada se smanjuje broj podstanara.
Ne zato što ih je država zabranila. Ne zato što je napala vlasnike stanova. Ne zato što je ukinula tržište.
Nego zato što ljudi konačno imaju mogućnost prijeći iz podstanarstva u vlasništvo.
Tada podstanari ostaju samo oni koji to žele biti: studenti, privremeni radnici, ljudi koji se ne žele vezati za jedno mjesto, ljudi koji sami biraju mobilnost.
A obitelji koje žele prvi stan – mogu ga kupiti.
I tada više nema histerije oko cijena najma.
Tada više nema potrebe za napadom na turistički najam.
Tada više nema progona ljudi koji su svoju imovinu naslijedili, zaradili, obnovili i stavili u funkciju.
Jer tada govorimo jasno:
Prvi stan je socijalno i nacionalno pitanje. Drugi, treći i četvrti stan su tržište.
Prva nekretnina mora imati poseban režim.
Bez PDV-a. S kamatom do 2 posto. S jamstvenim fondom. Sa stambenom potporom poslodavca. S gradskom subvencijom. S pravom da se ta potpora koristi i za najam i za kredit.
A sve ostalo – drugi, treći, peti, deseti stan – neka ide na tržište.
Tko želi iznajmljivati turistima, neka iznajmljuje.
Tko želi iznajmljivati stranim radnicima, neka iznajmljuje.
Tko ima višak imovine, neka je aktivira.
Jer ta imovina ionako nije prva nekretnina. Nije socijalno nužna. Nije dom obitelji koja tek počinje život.
To je tržišna imovina.
I zato problem nije turistički najam. Problem je što Hrvatska nema ozbiljan model za prvi stan.
Problem nije čovjek koji iznajmljuje apartman.
Problem je država koja domaćem radniku nije dala ono što već daje stranom radniku: priznanje da bez smještaja nema rada, nema obitelji i nema ostanka.
Dubrovnik posebno mora to razumjeti.
Dubrovnik danas živi od turizma, javne uprave i djelatnosti vezanih uz turizam. Nakon što je Atlantska plovidba otplovila prema Zadru, gotovo sve ostalo je izravno ili neizravno vezano uz turizam.
I sada se napadaju ljudi koji svoje stanove, kuće i apartmane stavljaju u funkciju turizma, najvažnijeg motora hrvatskog gospodarstva.
To je promašena meta.
Ne treba napadati vlasnike.
Treba pomoći onima koji kupuju prvi stan.
Ne treba rušiti turizam.
Treba izgraditi sustav u kojem radnik koji nosi taj turizam može živjeti u gradu.
Ne treba voditi rat protiv apartmana.
Treba uvesti pravo domaćeg radnika na stambenu potporu.
I sve to pod jednim jednostavnim uvjetom:
Građani Dubrovnika i Hrvatske moraju imati ista prava na stanovanje kao strani radnici.
Ako strani radnik vrijedi 250 eura mjesečno za smještaj, onda domaći radnik vrijedi isto.
Ako poslodavac može platiti krevet stranom radniku, onda može pomoći domaćem radniku da plati najam ili ratu kredita.
Ako država priznaje smještaj radnika kao neoporeziv trošak, onda neka to pravo bude jasno, široko i jednako dostupno domaćim radnicima.
To nije socijalizam.
To je pametan kapitalizam.
To je tržište s pravilima.
To je demografska politika.
To je stambena politika.
To je politika ostanka.
Jer grad bez domaćih ljudi nije grad.
To je kulisa.
A Dubrovnik ne smije postati kulisa za turiste i spavaonica za strane radnike.
Dubrovnik mora ostati grad svojih ljudi.
Hrvatska mora ostati zemlja svojih građana.
A prvi korak je jednostavan:
Domaći radnik mora imati isto pravo na stan kao strani radnik", poručio je Vlahušić.
