Upravo na kartu bojazni od trulog i beskrupuloznog kapitalističkog odnosa prema najvrijednijoj dubrovačkoj baštini, ukoliko zidine pripadnu Grad, igraju 'plaćenici' Društva prijatelja dubrovačke starine. -'Zidinama se sprema sudbina Revelina, kafići, suvenirnice i noćni klubovi', ističe u priopćenju Društvo, jednom od mnogih u nizu, plaćenih iz troškovne stavke koju zovu 'intelektualne usluge'. Svjedočili smo i nizu novinskih napisa i kolumni te oglasa i bannera gdje se u iskazuje neviđena zabrinutost da će u novom odnosu snaga, koji je potvrdio Sabor, a 'na led' stavio Ustavni Sud, ulaganja u obnovu biti manja, dok će galopirajuće cvasti novi komercijalni sadržaji. Neki su išli toliko daleko pa su spominjali čak i casina.

Javnost-free

I sami smo se uvjerili da su zidine dijelom već komercijalizirane. Kafići, restorani, suvenirnice, štandovi, u krajnjem redu i naplata ulaznica su komercijalizacija. Društvo prijatelja dubrovačke starine pribojava se da će Grad Dubrovnik, odnosno Dubrovački muzeji, raditi upravo ono što oni sami već rade. Ne zaboravimo i da Društvo ulaz na zidine naplaćuje i građanima Dubrovnika. 

-'Grad nema namjeru izdavati nikakve dodatne dozvole za suvenirnice i štandove na zidinama. Gore će se moći prodavati isključivo proizvodi Dubrovačkih muzeja', rekao je jednom prilikom gradonačelnik Andro Vlahušić.

Milijun i nekoliko stotina tisuća kuna na osnovu najma prostora godišnje nije neki novac, ne prema ukupnim prihodima Društva koji je u 2013. iznosio gotovo 30 milijuna, ali kao vid dopunske djelatnosti dobrodošla su stavka. Posebno, ako nikome do untarnjim tijelima Društva niste dužni polagati račune.

-'Ma o čemu govorite, zidine su komercijalizirane već 20 godina. Davalo se kako je Društvu odgovaralo, možda prema poznanstvima, ne znam po kojem ključu. Nepoznanica je koliko tko od korisnika prostora plaća Društvu na osnovu najma prostora i obavljanja gospodarske djelatnosti na zidinama', rekla je za Dubrovački dnevnik osoba bliska Društvu prijatelja dubrovačke starine koja je željela ostati anonimna.

–'Uz stalne korisnike prostora i površina na zidinama kada je sezona pojave se i neki 'divlji', tu su gospođe koje prodaju suvenire koje samo prostru na kamen. Bio je i jedan trgovac koji je prodavao nekakve turske proizvode. Ma prodaje se svašta, i kineski suveniri. Od ugostiteljskih stolova i suncobrana na pojedinim mjestima se ne može ni proći, vodiči se stalno žale oko toga', kaže nam sugovornik.

Dodaje kako ne podržava u potpunosti 'zakon o zidinama', ali da Društvu treba transparentnosti u poslovanju, ne negira. –'Oni su jedna začahurena zajednica, elitni tajni klub, i podržavam inicijativu novih zakonskih okvira kojim će se nadgledati poslovanje.'

Da Društvo više neće moći poslovati po principu 'javnost-free' pobrinut će se novi Zakon o neprofitnim organizacijama, kolokvijalno Zakon o udrugama. Prema njemu, sve udruge koje se bave biznisom, odnosno ostvaruju prihod veći od 230 tisuća kuna, moraju se registrirati kao tvrtke.

Podsjetimo, Društvo prijatelja dubrovačke starine na stavku 'najam prostora' u 2012. godini uprihodovalo je 1.339,574 kuna (bez PDV-a), dok se taj iznos kretao od nešto iznad milijun kuna u 2009. preko 1.142,232 kuna u 2010. te 1.117.221 kunu godinu poslije.

Kako su se prostori dodjelivali znaju u Društvu, no podataka Dubrovački dnevnik ne može doći jer poslovično nisu raspoloženi za komunikaciju s nama. Kao udruga nisu ni dužni. Jedno je sigurno – javni natječaji ne moraju biti provedeni. Milijun i nekoliko stotina tisuća kuna na osnovu najma prostora godišnje nije neki novac, ne prema ukupnim prihodima Društva koji je u 2013. iznosio gotovo 30 milijuna, ali kao vid dopunske djelatnosti dobrodošla su stavka. Posebno, ako nikome do untarnjim tijelima Društva niste dužni polagati račune.

Izbrojali smo ih 10

U Dubrovnik je 31. ožujka uplovio prvi kruzer. Zidine su još radile po zimskom radnom vremenu – do 15 sati. Na prvi dan travnja opskrbili smo se vodom i  napravili đir zidinama, od Bokara do Minčete s namjerom prebrojavanja ugostiteljskih objekata, suvenirnica, galerija. Budući je utorak, 1. travnja bio dan bez kruzera, i posjetitelja je bilo manje – tek nekoliko grupica: Amerikanci, Japanci, Talijani, ali iz istog razloga manje je i gospodarstvenika.

Prvi objekt na kojeg smo naišli tako je bio zatvoren. Drveni šank, nekoliko suncobrana, katanci na rashladnim vitrinama i frižiderima. Bacili smo pogled na cijenik obrta 'Josip' vlasnika Kristijana Bazdana. S obzirom na pogled cijene nisu previsoke – sok od 14 do 16 kuna.

–'Sramotno je da na cijelim zidinama postoji samo jedan zahod, dok ih je prije rata bilo još nekoliko, a vama je jasno koliko turista svakodnevno protutnji zidinama', kaže nam gospođa koja živi neposredno uz gradske zidine. -'Ako pitate što od ponude treba zidinama, eto vam odgovora. Upravo za zahod najčešće pitaju.'

Drugi objekt se preuređuje, zatekli smo dvojicu radnika. Riječ je o art galeriji koju je koristila slikarica Antonija Rusković, kćer Pave Župan Rusković. Nemamo informacije što će se umjesto galerije otvoriti u istom prostoru poviše Mrtvog zvona, no od našeg sugovornika doznajemo da je Rusković 'nagrađena' novim prostorom, preko 50 kvadrata pored kule Svetog Frana.

Idući objekt pripada obitelji Lepeš. Otvoren je već godinama u sklopu obiteljske kuće. Tek dva stola i dva suncobrana te puno mjesta za prolazak turista.

Dvadesetak metara niže, poviše Buže, jedan je od dva objekta koji je dobio Antun Buško. Bistro u lounge stilu. Desetak drvenih stolova i suncobrana protežu se po čitavoj placeti tako da posjetitelji mogu birati između točno kojih stolova će proći. I teleskopima, doznajemo, upravlja Buško, no još nisu postavljeni.

Iza kantuna lounge bara jedini je WC na zidinama. –'Sramotno je da na cijelim zidinama postoji samo jedan zahod, dok ih je prije rata bilo još nekoliko, a vama je jasno koliko turista svakodnevno protutnji zidinama', kaže nam gospođa koja živi neposredno uz gradske zidine. -'Ako pitate što od ponude treba zidinama, eto vam odgovora. Upravo za zahod najčešće pitaju.'

Preko puta zahoda postavljen je štand te nekakav prekriveni kovčeg gdje se nude, piše, ogrlice i naušnice ručno izrađene u Dubrovniku od strane 'udruge primjenjenih umjetnika i dizajnera'.

Drugi, dosta manji, objekt koji je u najmu spomenutog Buška nalazi se ispod tvrđave Minčeta, stoga i naziv caffe bar 'Minčeta', a turistima se uz razglednice nude osvježavajuća pića, pivo, sladoled, gotovi snack i razglednice.

Pokraj Pomorskog muzeja još jedna gospođa na štandu prodaje 'konavočice' i proizvode od veza. Posla je danas malo pa prpka po mobitelu.

Prolazimo poviše gradskog porta, iznad Gradske kavane i restorana Gil's, koji se iako Društvo s njima ne gospodari, također nalaze u sklopu zidina.

Podno Minčete još su dva štanda koja su, kako doznajemo od našeg izvora, ustupljena istom poduzetniku – Davoru Brkiću. No oni nisu bili otvoreni, ali unutar Minčete nailazimo na skladištene rekvizite koji čekaju novu sezonu – stalci za razglednice, naočale, majice, razglednice, magnete. –'Za svaku kupnju iznad 100 kuna ili 15 eura na dar dobijete magnet', piše na jednom panou.

Na posljednji, deseti objekt, suvenirnicu, nailazimo na potezu između Minčete i glavnog ulaza na zidine, pokraj Onofrijeve fontane. Majice, suveniri, razlgednice....

Naša šetnja je završila. Izbrojali smo 10 komercijalnih punktova. Ako uzmemo da su zidine duge 1940 metara, to onda znači da jedan objekt/štand dođe na svakih 200 metara. Može li više? Naravno da može, mjesta još ima. Stoga je donekle opravdan strah Društva prijatelja dubrovačke starine. No, nismo valjda toliko sumanuti da od baštine pravimo buvljak, kuhinju ili kupleraj?