Političarima koji bi htjeli na čelo grada ponovno smo se obratili s dva pitanja, ovoga puta vezanima uz budućnost Dubrovnika, odnosno kako grad vide za deset godina u optimističnoj i pesimističnoj verziji. Nažalost, sada nismo uspjeli prikupiti sve odgovore kandidata. Aktualni gradonačelnik Mato Franković kratko nam je kazao da će uskoro baš o ovome govoriti prilikom predstavljanja svog izbornog programa, te da sada ne bi u javnost iznosio sve detalje. Antun Karužić se u međuvremenu posvađao sa sobom i Dubrovačkim dnevnikom, pa nam ne daje izjave. Pero Vićan do zaključenja broja na naš upit nije odgovorio. 

Kako biste voljeli da Dubrovnik izgleda 2035. godine (ovdje se podrazumijeva da ćete upravo vi pobijediti na izborima, te da ćete provoditi svoje ideje)? 

Anita Bonačić Obradović - Voljela bih da vidim grad koji je vratio ravnotežu između svojih stanovnika i turizma. Turizam 2035. više nije jedina karta na koju igramo. I dalje je važan, ali postao je pametniji i održiviji, zasnovan na kvaliteti, a ne kvantiteti. Grad upravlja turizmom, a ne obrnuto. Naš je cilj da Dubrovnik ostane grad u kojem ljudi žele ostati, osobito naši mladi. Zato prvo trebamo stvarati uvjete za dostojanstven rad i život naših sugrađana kroz stambene politike. Naš plan za priuštivo stanovanje konkretan je i ostvariv. Ulaganje 10 milijuna eura za izgradnju 100 stanova u 4 godine. Sistem funkcionira poput perpetuum mobile. Jedna petina stanova se prodaje, a prihod se koristi za gradnju novih stanova koji se potom stavljaju u gradski fond za dugoročni najam. 

Grad treba ulagati u sportsku infrastrukturu, rekreativne zone i programe koji promiču zdrav život. Ovo Dubrovnik treba imati za 10 godina: dvije trodijelne dvorane, natkriveni teniski tereni i teniska dvorana, odbojkaški teren za odbojku na pijesku na plaži Sumratin u Uvali Lapad, atletska staza i nogometni teren na glavici Babin Kuka, nogometni park na stadionu Lapad, nogometni stadion i popratni sadržaji, shopping centar, konferencijski centar na periferiji grada, karting staza i kao kruna velika polivalentna dvorana u Gospinom polju. 

Širenje grada mora biti promišljeno i vođeno isključivo javnim interesom. Treba stati s betonizacijom, pod hitno! Ako gradimo, to mora biti zbog ljudi koji ovdje žive, za priuštivo stanovanje, škole, domove umirovljenika, a ne zbog investitora. Dugoročno moramo planirati ukopavanje prometa kroz tunele i moderne prometne pravce. Svjesni smo da ćemo i 2035. imati značajan broj radnika iz drugih zemalja. Tu moramo biti i odgovorni i pravedni, kroz jasne, humane, ali i učinkovite integracijske politike. Dubrovnik ne smije postati mjesto bez duše, mjesto koje sve više liči na druge gradove, a sve manje na sebe. 

Viktorija Knežević – Voljela bih za deset godina vidjeti Dubrovnik koji ima izgrađen tunel u obliku Y, kroz koji ide sav turistički mikrotranzitni promet, a uz tunel postoje velike garaže kako bi osigurali dovoljan broj parkirnih mjesta. Dubrovnik u kojem svaki stanovnik koji stvarno živi u svojoj ulici ima riješeno parkirno mjesto u jednoj od mnogih PIT garaža. Kada sva parkirna mjesta gurnemo u podzemlje, možemo postojeća parkirališta pretvoriti u pješačke i biciklističke staze i zasaditi ih zelenilom po uzoru na Barcelonu, Madrid ili Berlin kako bi grad puno ljepše izgledao i kako bi se bolje nosili s klimatskim promjenama.  

Dubrovnik koji ima unaprijeđen sustav upravljanja dolascima turista tako da dolazi jednak broj tijekom ljetne sezone, ali da su bolje raspoređeni tijekom dana i da stvaraju manje gužve. Dubrovnik koji u svoj Zimski festival i zimske sadržaj ulaže jednako ili više nego u ljetne, kako bi osigurao sadržaj za domaće i goste čiji sadržaji poboljšavaju život lokalnom stanovništvu i pomažu da turistički živimo 365 dana u godini, kako ljeti ne bi bili grad histerije, a zimi grad duhova.  

Dubrovnik koji je počeo graditi svoj Novi Dubrovnik na platou Srđa uz najbolje svjetske urbaniste i arhitekte po najboljim svjetskim standardima prostornog planiranja i gradnje, kako bi ostavili nešto u nasljeđe, kako bi osigurali sadržaje koje su nužno potrebni gradu (koncertna dvorana, sportska, kongresna, novi muzeji, primjerice muzej s rekvizitima svih filmova koji su se snimali u Dubrovniku) i sve ono drugo što čini urbano tkivo jednog grada uz stambene sadržaje. Dubrovnik koji se policentrično širi na sela Dubrovačkog primorja kako bi se osigurali priuštivi stanovi za sve stanovnike.  

Maro Kristić - Moj najiskreniji odgovor na vaše pitanje bi bio da bih volio da bude samo malo bolje nego što je to danas. Ne zbog toga što sam sretan i zadovoljan kako Dubrovnik danas izgleda i kako se u njemu živi, nego zbog toga što bi to značilo da smo uspjeli zaustaviti trend potpunog gubitka identiteta i put u propast našeg Grada. Vjerojatno će drugi kandidati iznijeti svoju viziju koja uključuje cijeli niz velikih infrastrukturnih projekta, smještanje prometa ispod zemlje i gradnju čuda neviđenih i ja to poštujem, no pitam se je li to važnije od činjenice da nam djecu nema tko liječiti, da nam sveučilište ima više zaposlenih nego studenata, da turizam nema baš nikakvu alternativu, da nam je zrak nečist, voda također i da nam je odlagalište otpada pretrpano i prijeti zdravlju ljudi? Jeli to važnije od činjenice da u našem Gradu danas živi i radi preko 10 000 radnika iz trećih zemalja koji postaju dio naše zajednice, a o tome kako će to utjecati na nju nitko ne vodi računa?  

Naši ljudi odlaze jer ne mogu riješiti stambeno pitanje, podcijenjeni su i ne mogu živjeti od svog rada ako nemaju nekretninu viška, dok istovremeno u Gradu ima preko 1500 praznih stanova koje su kupili stranci i u kojima nitko ne živi. Umirovljenici kopaju po kantama da bi preživjeli nakon što su cijeli život pošteno radili. Nismo im osigurali ni dostojanstvenu starost. To su prioriteti kojima se želim baviti sljedećih deset godina i Dubrovnik će 2035. godine imati novu priliku samo ukoliko se ovi trendovi zaustave i ukoliko udružimo glave i shvatimo da idemo u krivom smjeru i odlučimo ga zajednički vratiti sebi. Zato stalno ponavljam kako moramo birati biti svoji! Bio bih sretan da Dubrovnik 2035., između ostalog, ima multifunkcionalnu sportsku dvoranu i suvremeni nogometni stadion, da Mokošica ima sportsko-rekreacijski centar s društvenim sadržajima, ali to je nešto što bi imali i do sada da sam ja gradonačelnik, jer bih drugačije postavljao prioritete. 

Marko Dragičević - Volio bih da 2035. godine Dubrovnik postane grad koji prvenstveno pripada građanima: održiv, zelen, infrastrukturno moderan i urbanistički skladan. Grad koji živi cijele godine s kvalitetnim javnim prostorima, povijesnom baštinom zaštićenom od masovnog turizma, te koji mladim ljudima nudi perspektivu ostanka kroz priuštivo stanovanje, obrazovanje, digitalnu ekonomiju i kulturu - mogućnost za osobni rast i razvoj! Dubrovnik treba postati ekološki osviješten grad u kojemu se kvaliteta života podiže kroz bolju prometnu povezanost, čišći zrak i energiju iz obnovljivih izvora. Želim da Dubrovnik postane grad u kojem ljudi žele ostati, stvarati obitelji i budućnost te da bude uzor drugim sredinama po načinu na koji je sačuvao svoju autentičnost, a istovremeno prigrlio suvremenost. Ukratko, grad po mjeri stanovnika, a ne turista. Ja kao gradonačelnik otvorit ću vrata svim stručnjacima koje su prethodne vlasti zapostavile ili ušutkale, kako bismo zajedno ispravili greške iz prošlosti i ostvarili jasnu viziju budućnosti koju ćemo vrlo skoro predstaviti građanima. 

Željko Raguž – Želim vidjeti Dubrovnik 2035. godine bez parkiranih auta po ulicama, odnosno poput malog broja svjetskih gradova, sav promet staviti pod zemlju, kao i garaže na ključnim lokacijama. Za deset godina grad mora imati novu modernu sportsku dvoranu i novo nogometno igralište koje priliči Dubrovniku. Treniranje sporta mora biti besplatno za svu djecu. S Croatijom Airlines se mora postići dogovor za građane Dubrovnika, jer je suludo da do našeg glavnog grada plaćamo puno veće cijene zrakoplovnih karata nego za putovati bilo gdje po Europi. Treba ukinuti sve javne institucije koje ničemu ne služe nego su tu samo pro forme. Turistička zajednica mora biti institucija koja zna što hoće i želi, a ne ovo što imamo danas. Grad treba vratiti na filmsku kartu svijeta kakav je bio u doba dok sam obnašao dužnost zamjenika gradonačelnika. Također, i noćni život treba poboljšati baš kakav je bio u to vrijeme. Grad treba davati poticaje za otvaranje igraonica za djecu, jer, što najbolje vidim iz svog iskustva kao otac petero djece, čim je lošije vrijeme, nema se kuda s njima. Tržnica u Gružu treba biti otvorena sve do navečer, imati cjelodnevni program, a ne samo da je živa ujutro od 6 do 10, pa kasnije nema nikoga. 

Valentin Dujmović - Dubrovnik 2035. vidim kao moderan europski grad koji je uspio očuvati svoj identitet, ali i prilagoditi se izazovima 21. stoljeća. Grad u kojem mladi ne odlaze nego ostaju jer imaju poslove, stanove i perspektivu. Grad u kojem se ne čekaju sati u prometnim gužvama, gdje su Elafitski otoci povezani pouzdanim i brzim linijama, gdje je svakodnevica dostojanstvena i čovjeku prilagođena. 

U mom mandatu fokus će biti na ravnoteži – između turizma i kvalitete života, između gospodarskog razvoja i očuvanja prostora. Dubrovnik 2035. mora imati jasnu prometnu strategiju. Te godine idemo prema zračnoj luci modernom i brzom cestom kroz tunel ispod Srđa, što značajno rasterećuje grad. Uz to, kao logičan nastavak, vidim i razvoj lake željeznice koja bi povezivala Dubrovnik, zračnu luku, Cavtat i Župu – sustav koji je brz, ekološki prihvatljiv i prilagođen žiteljima Dubrovnika, Župe i Konavala, ali svakako i posjetiteljima. 

Vidim i obnovljenu, moderniziranu javnu upravu koja efikasno rješava probleme građana, a ne ih stvara. Grad ne smije biti samo kulisa – mora biti mjesto za život. U takvom Dubrovniku želim živjeti. Želim da se u ovaj naš Grad vraćaju studenti koji su pošli na školovanje drugdje i da svoje znanje koriste na vlastitu dobrobit i na dobrobit našega Grada. 

Koji je negativni scenarij Dubrovnika 2035. godine, odnosno vaš pesimistički pogled na sliku grada za 10 godina (ovdje se podrazumijeva da vi nećete pobijediti, te da će ideje provoditi netko drugi s kim se ne slažete)? 

Anita Bonačić Obradović - Negativni scenarij Dubrovnika 2035. godine, ako nastavimo istim putem kojim idemo sada, jest onaj u kojem Grad postaje kulisa bez života. U kojem se još više ljudi iselilo, a centar grada pretvoren je u set za masovni turizam bez duše. Grad u kojem je sve više ljudi koji ovdje žive samo dok rade sezonski posao, a sve manje onih koji ovdje planiraju život. To je Dubrovnik u kojem nema mjesta za domaće pogotovo ne za mlade obitelji. Gdje je javni prostor komercijaliziran, a gradske odluke se donose u interesu pojedinaca ili kapitala, a ne zajednice. Promet je u rasulu. Gradske gužve, nedostatak parkinga i garaža postali su svakodnevna sramota. Dubrovčani su stranci u vlastitom gradu, građani drugog reda. Većina mladih ne može riješiti stambeno pitanje. Dostojanstvo umirovljenika je pregaženo. Sportska infrastruktura je neadekvatna i u raspadu. Cijena života raste van svake mjere, a gradska uprava na to ostaje gluha. 

Viktorija Knežević - Dubrovnik će nastavit propadati, gradit ćemo jednu autobusnu stanicu odnosno popravljati je po mjesec dana, ulagat ćemo u kanalizaciju desetke milijuna, a onda se gušiti u fekalijama, nećemo i dalje imati kanalizaciju i vodu u brojnim dijelovima grada, zaostajati ćemo za Splitom, Šibenikom i Zadrom u svakom pogledu. Lokalna ekonomija koja podržava stanovnike Dubrovnika će biti potpuno uništena, a veliki igrači će i dalje nastavljati iznositi profit. Građani će se iseljavati jer neće moći živjeti i raditi u takvim okolnostima. 

Maro Kristić – Nadam se da se crni scenarij o kojemu sam govorio u prošlom pitanju neće dogoditi, jer sam uvjeren da su ljudi konačno otvorili oči i odlučili biti hrabri i biti svoji u zaštiti interesa sebe i svoje djece. Svi znamo što je realnost ukoliko se ne okrenemo sebi. Grad bez duše, identiteta, zdravstvene usluge, sveučilišta, Grad u kojem će živjeti više stranih stanovnika nego naše čeljadi je nešto što ne mogu niti želim prihvatiti ni zamisliti. 

Marko Dragičević - Negativan scenarij za Dubrovnik 2035. godine bio bi nastavak sadašnjeg trenda masovnog i nekontroliranog turizma, zbog kojeg bi naš Grad sve više podsjećao na kulisu, a sve manje na mjesto života građana. To bi bio Dubrovnik u kojem ljudi ne žive nego samo prolaze, gdje se lokalno stanovništvo osjeća otuđeno i suvišno u vlastitom gradu, potpuno podređenom kratkoročnim interesima turističke industrije. Takav scenarij doveo bi do daljnjeg iseljavanja mladih zbog nepodnošljivo visokih troškova života, uništavanja javnih prostora radi komercijalnih interesa, te ozbiljnog gubitka autentičnosti grada. Uz nedostatak promišljenog planiranja infrastrukture i održivog razvoja, grad bi postao zarobljen u prometnom kaosu, zagađenju i padu kvalitete života, što bi dodatno ubrzalo odlazak stanovništva, osobito mladih i obrazovanih. To je Dubrovnik koji ne želim vidjeti – lijep izvana, ali prazan iznutra, grad bez perspektive i budućnosti za svoje stanovnike. 

Željko Raguž – U pesimističnom scenariju za deset godina vidim Dubrovnik koji još uvijek nema sportsku infrastrukturu. Nažalost, zadnjih četvero gradonačelnika vjerojatno nikad u životu nije otrčalo krug na igralištu, pa im je zbog toga valjda teško pojmiti što sport predstavlja za širu zajednicu i koja je njegova važnost. Po pitanju prometa, napravilo bi se samo još pokoje parkirno mjesto, nikakvi veći infrastrukturni zahvati, niti garaže, niti podzemni promet. Croatia Airlines još uvijek nije uvela povoljnije karte za Dubrovčane, djeca plaćaju treniranje, i dalje brojne javne ustanove bezveze postoje i ničemu ne pridonose. Turistička zajednica i dalje inertna. Nema ni filmova, a pogotovo ne onih u rangu Robin Hooda i Game of Thronesa. Nema igraonica za djecu, tržnica je takva kakva jest, noćni život je dosadnjikav. Uglavnom, Dubrovnik u pesimističnom svjetlu vidim skroz obrnuto od onog mog optimističnog Dubrovnika. 

Valentin Dujmović – Sve kontra od onog gore optimističnog pogleda.