No, stasava i nova generacija, a jedan od onih koji kuca na ta vrata je Domagoj Milićević. Za sebe će kazati kako je rođen i živi u Dubrovniku, ima 32 godine i završio je Ekonomsku i trgovačku školu, obožava rap, a dosad je napisao nekoliko desetaka pjesama. “Mogu reći da sam slobodna duša i najbolje se izražavam kroz pjesme, stihove i rime. Jednostavno, vjerujem kako bi tako trebali govoriti svi ljudi”, kaže.

Jeste li zaposleni i što radite u slobodno vrijeme? 

- Trenutno nisam, ali evo imamo plan. U slobodno vrijeme sam se uhitio apartmana, a kad sam slobodan i nadahnut, napišem neku pjesmicu i volim sa svojim ljubimcem prođirati Gradom do Srđa, Babina kuka i Dubca, zato što je pejzaž jako lijep i sve je lijepo. 

“Kažu jebe nas corona 

a svijet pun morona 

koji misle da je zemlja 

karanten-zona 

I nemaju pojma kako se trune 

dok farmaceutske kompanije džepove pune 

Mogulske kompanije, trgovački lanci 

police pune sumnjive hrane 

sve je blizu isteklog roka 

Sve treba biti po planu i 

držat se svoga toka” 

Aktivni ste u Društvu prijatelja životinja?  

- Bio sam dosta aktivan preko svoga prijatelja, ali otkako su sestre Sambrailo pošle s vrha društva, nemam više toliki kontakt. Sad je preuzela neka druga sinjorina i kažu mi da je dobra. Inače uvijek ću pomoći životinji i bilo kojim drugome biću, ali to ne treba nužno da se radi preko nekih udruga, najviše možeš sam nešto konkretno učiniti.  

Dio svojih pjesama biste mogli dati, što ja znam, Vojku V., Grši i toj ekipi pa mi recite je li to vaš stvarni pogled na svijet ili je to iskazivanje neke svoje druge strane? 

- Počeo sam pisati zato što od petog razreda osnovne škole slušam rap glazbu. Tupac je jedan od meni najdražih repera i slušajući ga sam, zapravo, skontao da imam smisao za pisanje pjesama koje imaju društvenog smisla. Da, nekad znaju biti eksplicitne, ali je to moj slobodni izričaj i ne znači da je to potpuni pogled na moj svijet, ali se izražavam opisujući stvarnost kroz oblik sarkazma. 

Koliko ste pjesma dosad napisali? 

- Dosad više od trideset! Nisu baš kratke: svaka ima pet-šest strofa i kad bi se snimale, trajale bi do tri minute bez refrena. Nedavno sam pričao s osobom aktivnom u glazbenoj industriji… Rekao mi je da su zanimljive, ali da to nisu pjesme nego tek tekstovi koji iziskuju obradu. Stoga još ništa nismo uglazbili niti snimili. Čekaju aranžmane i još pokušavam naći nekog tko bi bio za takvu suradnju. Što se tiče Vojka i Grše, mogu reći da je Vojko V jako dobar. Nažalost, za Gršu nemam neko dobro mišljenje jer ono što on pjeva je “autotune“. 

“Bože ako si stvarao zemlju sedam dana 

Moram ti reć' da ti je djelo puno mana 

Od zemlje koja je trebala biti hrana 

Svakog dana strahujemo od sudnjega dana 

Bože poslušaj riječi moje 

Kao što ja slušam i pratim zapovjedi tvoje 

Prebojaj ovo sivilo i noćne more 

Daj nam radosti, veselja i življe boje” 

Čuo sam da na Grad gledate ‘republikanski’.  

- Dubrovnik je prvi put pripao Hrvatskoj u 19. stoljeću i vjerujem da je za svoje vrijeme bio iznimno napredno i društveno uređeno naselje koje je kasnije izraslo u grad. No, grad je izgubio svoju čar otkako je tu sve manje naših domaćih ljudi a sve više stranaca. “Republikanac“ sam jer još volim sa sugrađanima popričati o kako je bilo u Dubrovačkoj Republici i podijeliti znanje, zapažanja i ideje. Kao netko tko već 19 godina živi unutar zidina, iznimno cijenim i poštujem Grad i želim da se zaštiti na sve moguće načine, što je jednostavno kad su tu domaći ljudi koji ga poštuju i ukazuju na nepravilnosti. Republika je u ono doba bila fantastični oblik države ali danas, nažalost, s ovom politikom i načinom vođenja države ne bismo baš puno postigli, ali su ideje o drevnoj Republici slatka mašta. Ali, sretnici smo svi koji živimo u ovom gradu. 

Vratimo se na pjesme: što su im glavne teme? Ljubav, socijala, politika…? 

- Volim politiku, ekonomiju, staleže i nije mi teško da se uhvatim tih tema kao što je Beroš o kojem ću vjerojatno napisati pjesmu. Imam i ljubavnih koje uglavnom pišem svojoj zaručnici. Imam i par teoloških pjesama posvećenih Bogu. Sretan sam što sam se uspio i tako izraziti. 

“Kažu mi da sam slika i prilika tebe 

Visok, mršav,  ponosan na sebe 

Lud u glavi, u srcu jak 

Zajebant, luđak i neodgovoran đak 

Iako te nema više prokleti život ide dalje 

Pogledam u nebo svakog dana da skupim snage 

Čuvam uspomenu na tebe i sliku tvoju 

Nema lijeka, utjehe, ali to nekako liječi dušu moju” 

Namjeravate ostati u Gradu? 

- Svim sugrađanima, posebno mlađima koji odlaze zbog posla, poručio bih da uvijek zapamte odakle su. I da se kao Dubrovčani trude biti dobri ljudi gdje god bili. Da mi je vlast samo na pet minuta, uredio bih bolje život unutar zidina gdje živim, utvrdio maksimalni, “normalni“ broj ljudi istodobno mogu tu biti, a da se ne sudaraju. Sredio bih ceste ka Gradu, postrožio režim za kruzere, naredio ugostiteljima da smanje cijene ako ne nude kvalitetu koju o ovom gradu moraju, a ne da gledaju samo sebe. Da, dio toga uređuje tržište, ali i građani moraju iskazati otpor te ignorirati takve objekte i butige, pa i upoznati turiste gdje cijena ne opravdava kvalitetu. Tako ćemo najbolje sačuvati ime i ugled svog grada. Primjer je ista pekara unutar Grada koja burek naplaćuje 5- 8 eura, a u Zagrebu 2,5-3 eura. To nije tržište nego uvreda zdravog razuma, treba im reći: ne može tako! Tim “uštimavanjem“ cijena drže monopol, a to rade i neke butige koje više ne gledaju na građane, nego samo svoj profit. Za sve postoji rješenje, samo se trebamo svi udružiti u ime napretka, a ne okrenuti se jedni protiv drugih. 

“Jahtice, avioni, vile, milijuni 

Misle da je to poanta života 

Zbog krivih ideala svi pokažu lice skota 

I zar vas ekipa nije nimalo sramota 

Kitit se perjem iz nekog tuđeg spota? 

Hrana na slikama, odresci na tanjuru 

Restorančići, klubovi sve u nekom fulu 

Našmrkani i nadrogirani po VIP-ložama sjede 

Glume frajere i princeze, ah te duše bijedne”