Sad je dio Hrvatskih navijača, kao odgovor, na utakmici razvio transparent na kojim je ispisano: "Iz Dubrovnika čuju se vici, pušite nam kurac četnici. Oprosta nema!". Staviti u istu rečenicu četnike i časnu crnogorsku cetinjsku pjesmu suludo je iz više razloga. Za oni koji ne znaju što je bilo, donosimo gole povijesne činjenice. 

KAKO JE NASTALA PJESMA?

Naime, na Cetinju početkom 1992. godine organiziran je antiratni prosvjed na kojem je tisuće Crnogoraca spontano pjevalo: „Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče, to su bili sve četnici, Momirovi plaćenici“. Stihove je smislio pjesnik Marko Popović. Svim prosvjednicima ratnih razaranja na Cetinju život je kasnije u Crnoj Gori bio poprilično kompliciran, ali najgore je prošao organizator prosvjeda, Slavko Perović. Psihički je obolio i obitelj mu se raspala. 

Sudionik prosvjeda Šora Mitrović u razgovoru za Dubrovački dnenvik govorio je više o prosvjedu, ali i kako je nastala crnogorska pjesma. I da, to je prva i originalna verzija, koju su kasnije pristalice velikosrpske politike preinačili u jednu nakardanu verziju o 'srpskom Dubrovniku'.

Taj dan kada se organizirao veliki antiratni prosvjed na Cetinju, pamti Mitrović, sjedio je s ekipom u jednom kafiću, prije nego što će se uputiti na skup. 

"To je bio lokalni kafić gdje su se okupljali razni društveni staleži, od šanera pa sve do doktora, nešto poput Roxyja u Dubrovniku. I nekako, dok smo se spremali otići na prosvjed, pojavili su se stihovi 'S Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče, to su bili sve četnici, Momirovi plaćenici!'. Stihove je smislio Marko Popović, još je živ, mogu vas upoznati. I potom krećemo iz kafića na prosvjed i tamo smo spontano zapjevali stihove. Ništa to nije bilo organizirano, Perović nije imao pojma da ćemo pjevati. Od toga dana, svi smo bili obilježeni, izdajnici svoga naroda", kazao je za Dubrovački dnevnik.

AUTOHTONI CRNOGORCI SU ZBOG ANTIRATNIH STAVOVA IMALI OGROMNE PROBLEME 

Slobodanu Miloševiću i njegovoj lutki na koncu Momiru Bulatoviću, prisjetio se Mitrović, Cetinje je bilo trn u oku. Stalno su pokušavali slomiti antiratni otpor, ali nikad nisu uspjeli. Autohtonih Crnogoraca i onda i danas na Cetinju je bilo preko 90 posto za razliku od drugih dijelova Crne Gore, poput Bijelog polja ili Herceg Novog gdje je ogroman broj Srba. I upravo je tamo organiziran masovni prosvjed protiv napada na Dubrovnik. 

Zbog toga su sudionici i organizatori imali probleme na poslu, prijetilo im se otkazom, kada bi s registracijskim oznakama Cetinja išli bilo gdje u Crnu Goru, strahovali su da će im slomiti auto, jer je stav ostalih dijelova Crne Gore bio da su izdajnici na Cetinju, točnije rečeno ustaše. 

"Prijetili su nam i da će sedmi bataljon, sastavljen ponajviše od pripadnika iz Bijelog polja, kada dođe s bojišta, imati obračun s nama. Pripadnici tog bataljona bili su ljudi kockastih, ispraznih glava. To su nam govorili iz policije, koja je bila pod srpskom kontrolom, da dolaze po nas na okršaj. Sve je bilo puno Momirovih i Milovih uhoda na prosvjedu, sve su zabilježili. Govorili su nam i da moramo bježati, negdje se skloniti. Radio sam u trgovini, svaki dan mi je mogao biti zadnji na poslu, nije mi bilo nimalo ugodno. Svi smo imali probleme, ali Slavko Perović je najviše nafrknuo. Imao je ogromne pritiske, psihički je obolio, obitelj mu se raspala"; opisao je Mitrović. 

"Nimalo nam nije žao što smo zbog prosvjeda imali težak život, opet bismo sve ponovili. Kako nećemo ustati protiv napada na naše dojučerašnje prijatelje? Pa ja sam svako malo dolazio u Dubrovnik, spavao u Čilipima, dolazio u Roxy, poznavao brojne ljude i onda bih trebao pucati po njima. Nema šanse. Moram i ovo kazati. Dubravko Čikor je vozio za cetinjski Lovćen i bio nam je svima idol. I što bih ja trebao pucati po njemu? Nakon rata postao sam prijatelj s njim i njegovom obitelji", kazao je, a cijeli intervju pročitajte OVDJE.

ČETNICI NISU TRAŽILI OPROST, TRANSPARENTOM SE PONIŽAVA ČASNI NAROD CRNE GORE

Dakle, ti ljudi, mahom autohtoni Crnogorci, su u jednom mračnom vremenu stavili svoje živote na kocku kako bi ukazali na agresiju na Dubrovnik, za razliku od stanovnika područja s većinskim srpskim stanovništvom odakle je stizalo najviše pripadnika agresorske vojske. Danas, ti isti ljudi i njihova djeca dolaze na naše tribine i mole za oprost, uime dijela stanovnika svoje zemlje čijih se postupaka srame, mada s njima nemaju veze. Također, danas ti isti ljudi imaju problem zbog velikosrpskih pretenzija na njihov prostor, pri čemu im se pokušava oduzeti njihov jezik, nacionalnost, crkva i identitet. Imaju problem s onim istim dijelom Crne Gore, koji s pravom Crnom Gorom ima jako malo veze, a koji je sve to, od jezika do identiteta, prije nekoliko desetaka godina htio oduzeti Dubrovniku i Hrvatskoj uopće. 

Cetinje i danas često na ulazu u Grad zna izvjesiti transparente sa slavnim crnogorskim stihovima. To nisu četnici, nego Crnogorci. To je Crna Gora koja nije napadala Dubrovnik nego je zbog napada prosvjedovala. 

Ako ekipa s tribina dosad nije naučila što je bilo, sada bi trebala. Staviti u istu rečenicu 'vilu s Dubrovnika' i četnike zlonamjerno je, nepravedno i pogrešno. Kako prema Crnogorcima, koji s ponosom nose transparente, tako i prema Dubrovniku.