Razgovarala: Alena Anđušić

Prošlo je godina dana od otvaranja dugo očekivane pedijatrijske ambulante u Mokošici. U Dubrovnik je iz Pule stigla pedijatrica i subspecijalistica za dječju kardiologiju Miljenka Crnčić Orlić. Trenutno ova pedijatrijska ambulanta brine o oko 700 pacijenata.

Kako to da ste iz Pule došli baš u Dubrovnik?

Radila sam najprije duži radni vijek, onda sam imala određene zdravstvene poteškoće zbog kojih sam prekinula s poslom. Kada sam se potpuno oporavila, zaključila sam da bih željela nastaviti raditi. Sasvim slučajno tada sam pročitala da se u Dubrovniku traži pedijatar. Tada sam sebi rekla 'pa zašto ja ne bih nekoliko godina odradila u Dubrovniku'. Tako sam s obitelji odlučila doći ovdje i raditi.

Kako je prošla prva godina rada?

Počeli smo s ambulantom kada nije bilo pacijenata pa smo krenuli s upisima, uspjeli smo upisati nešto manje od 700 djece. Ono što nas veseli je gotovo 200 novorođenčadi koje je stiglo. Dakle, u godinu dana se rodilo toliko djece, to je jako lijepi podatak koji nas veseli. Prostor u kojem radimo je zaista lijep, zasebne prostorije za zdravu i bolesnu djecu, prostorija za ultrazvuk, adekvatne čekaonice.

Primate još pacijenata?

Apsolutno da, ovo je neki minimum, primamo dalje djecu. Pretežno su djeca iz Mokošice i Primorja.

Možete li usporediti rad u Puli u bolnici i rad u ambulanti u Dubrovniku?

Radila sam u bolnici. Prije sam poimala ovo i činilo mi se zahtjevno. Kada sam počela raditi ovaj posao rekla bih da je jednako zahtjevan kao i rad u bolnici s tim da je pristup drugačiji. Ovdje je veći broj djece, treba diferencirati blaga i nezabrinjavajuća stanja u odnosu na ozbiljna koja morate na vrijeme prepoznati. Ono što mene zapravo jako veseli u ovom poslu, a to nisam imala priliku raditi u bolnici, je to praćenje djeteta. Sada imam 'svoju' djecu koja su se upisala kao novorođenčad, a sad su velika dječica, to praćenje djece je lijepa strana posla. Također, u bolesti, roditelj vas uvijek može nazvati za savjete što učiniti. Više živiš uz pacijenta u ambulanti nego pacijenta u bolnici. To je za mene novo.

Koliko je zahtjevno komunicirati i s roditeljima i s djecom?

Poštujem svako roditeljsko mišljenje jer ipak roditelj ima osjećaja za svoje dijete u smislu da osjeti i vidi intuitivno da djetetu nije dobro. Nastojim pogledati svako dijete bez obzira na to što se prema simptomima ne čini da se radi o ozbiljnom stanju. Bitno je razviti povjerenje s roditeljem, koji uvijek može nazvati i pitati, ali svakako volim pogledati djecu.

Utjecaj korone na posao?

Susretali smo djecu s koronom, nije bilo jednostavno jer trebate zaštititi prvenstveno pacijente, a i nas kako bismo nastavili raditi. Radimo uz pojačane higijenske mjere, a raspored pravimo tako da se pacijenti ne preklapaju već su odvojeni. Uspijevamo obaviti sav posao unatoč koroni.

Kako su prošla djeca s koronom?

Srećom, nitko nije imao teže simptome, uglavnom je su to bili temperatura, probavne tegobe, respiratorni blaži problemi. Kod djece je teže diferencirati radi li se o koroni ili ne jer izgleda kao uobičajena prehlada, virus. 

Za kraj, koji su vaši dojmovi o Gradu?

Uživam u gradu, lijepo mi je. Imam stan u Gružu. Prekrasan mi je Dubrovnik. To mi je bio i poticaj da dođem ovdje. Uvijek sam govorila da bi bilo lijepo prisustvovati Dubrovačkim ljetnim igrama, a onda me u tome spriječila korona, ali vjerujem da će biti prilike i za to.