Oni su prva pomoć Grada: Mladi u crvenim majicama čuvaju sigurnost Dubrovnika

Ponukana željom da otkrijem više o Crvenom križu u Gradu, zaputila sam se unutar zidina kako bih saznala tko su mlada lica iza projekta, ali i što ih je motiviralo da mu se pridruže. Učinila sam to u jedno, za srpanj neobično vjetrovito, jutro. U maniri pravog turista, krenula sam previše obučena, uz pojedena tri keksa, s pogonom od jedne kave i vrlo malo vode. Ipak, bezbrižna jer me čeka razgovor s mladima koji su itekako educirani za pomoć. Naime, projekt obuhvaća djelovanje timova prve pomoći unutar Grada, na zidinama i na Lokrumu, uz svrhu rasterećenja Hitne pomoći, a susret s 'prehukanom' i izgladnjelom osobom im, zapravo, predstavlja rutinu.

S obzirom na to da sam malo uranila na naš susret, prošetala sam Gradom, kojeg je bura očistila od oblaka, ali, čini se, i turista, jer gužve nije bilo na vidiku. Odveo me put do izloga jedne knjižare gdje sam, simbolično, ugledala slikovnicu 'Čudesan keks'.

U nadi da će se i moja tri keksa pokazati čudesnim i zadržati me na nogama, kako ne bih 'ad hoc' testirala djelotvornost timova Crvenog križa, odšetala sam do prve poste – ispred Sponze.

Tek što sam se približila curama na postaji, došla im se javiti i ravnateljica Državnog arhiva u Dubrovniku Nikolina Pozniak, uz kratko ispitivanje koji su razred i neizbježne pohvale. Rekla je i da se jave ako im bilo što treba, kao primjerice korištenje wc-a. Čudno je to spominjati u kontekstu ovog projekta, ali to su male stvari koje puno znače, a i pokazuju koliko se zapravo cijeni ono što moje mlade sugovornice rade, baš kao i ostali koji su se taj dan 'raspuhali' na brojnim lokacijama.

Veselo su me dočekale tri djevojke – koordinatorica projekta Nika Bračun, a i tog dana zadužene za čuvanje lokacije ispred Sponze – Nikol Begušić i Lukrecija Kulaš.

Nikol Begušić i Lukrecija Kulaš

Nikol ima 18 godina, a ovo joj je četvrta godina da je dio projekta.

„Crveni križ je dolazio u Gimnaziju Dubrovnik, pa tako i u moj razred. Dosta nas se prijavilo i većina nas je ostala ovdje”, kaže o svojim počecima.

Iskustva sad već ima, pa tako vrlo lako može objasniti što uključuje jedan radni dan.

„Ovisno kako koja lokacija, ali uvijek dolazimo deset minuta prije, da sastavimo cijelu postaju. Nekad ima posla, nekad malo manje. Naprimjer, na Lokrumu imamo dvije postaje – jedinicu i dvicu. Dvica koja je na stijenama je uvijek puna intervencija, ima dosta ogrebotina, porezotina... U Gradu se više radi o stanjima kao što su opća slabost i sunčanica”, govori Nikol.

IZAZOVNE INTERVENCIJE

Najdraža joj je ipak lokrumska 'jedinica', a najmrža Sveti Ivan. Upravo ova lokacija na zidinama zapravo će se pokazati kao najmanje omiljena svim sugovornicama. Ali zasad nastavljam razgovarati s Nikol, koja se prisjeća jedne intervencije koju neće lako zaboraviti.

„Imala sam jednu situaciju na zidinama, točnije na Minčeti. Žena je izvrnula zglob. Ja sam stvarno imala puno izvrnutih zglobova i to nije neka strašna intervencija, samo ga zamotamo. Ali žena se prepala, dobila je panični napadaj. Doslovno se na zidinama opraštala od obitelji, pitala me hoće li umrijeti. Bilo je malo izazovno, još je bila riječ o prvoj godini, ali uspjeli smo je smiriti i sve je bilo u redu na kraju”, uz osmijeh govori Nikol.

S vremenom se navikla na različite intervencije, ali i na različite ljude. Koliko cijeni ovo iskustvo vrlo je jasno iz odgovora na pitanje zašto bira raditi baš ovo, a ne neki sezonski posao.

„Ljetne poslove mogu raditi uvijek, ali ovaj projekt je baš jedinstven. Jedino mi u Hrvatskoj ga imamo i jedino ću ja u srednjoj moći raditi ovaj posao, i tako sam željela iskoristiti ove četiri godine. Uvijek na faksu mogu konobariti ili raditi u suvenirnici”, objašnjava.

Otkriva i da ih turisti povremeno koriste kao turistički centar, a najčešće ih pitaju gdje je apoteka, javni wc ili traže pomoć s pronalaskom apartmana. No fokus je ipak na samim intervencijama, koje obično imaju svoj tijek.

„Dolaze stranci po nas, Hitna pomoć ima naš broj. Ako dobiju poziv radi ne tako ozbiljne ozljede, kao što je opća slabost, onda Hitna zove nas da mi to riješimo. Većina turističkih vodiča ima naše službene brojeve mobitela, ljudi dođu do nas”, kaže.

Lukrecija pak ima 15 godina i ovo joj je prvo iskustvo s projektom, ali i prvi posao ikad.

„Prva mi je godina, sviđa mi se ovaj posao, mislim da steknemo dosta iskustva, upoznajemo se s raznim ljudima, svaki dan skoro radimo s drugim kolegama, mijenjamo se, družimo. Naravno, tu su i intervencije, ali zasad nisam imala nijednu baš težu”, objašnjava Lukrecija.

Svaki novi početak nužno nosi malo stresa, s kojim se ova tinejdžerica izborila.

„U početku je bilo stresno jer nikad ne znaš – može me nazvati Hitna, može se nešto dogoditi. Ali cijelu smo se zimu pripremale da možemo raditi ovaj posao, tako da se osjećam dosta sigurno. A pomažu i kolege”, kaže.

Očekivano, najmrža postaja joj je Sveti Ivan, a najdraža upravo ova gdje se nalazimo – Sponza. Odluka da bude dio ove priče bila joj je vrlo jednostavna.

„Prošle godine, kad sam šetala po Gradu, kad bih vidjela postaje Crvenog križa, uvijek mi je izgledalo jako zanimljivo. Došli su nam u školu, predstavili projekt i općenito Crveni križ i volontiranje. Svidjelo mi se, javila sam se. Kasnije bih se voljela baviti medicinom, a kako idem u gimnaziju, htjela sam steći iskustvo prije toga”, zrelo priča Lukrecija.

Iako nije imala teže intervencije, ona koja joj se zasad urezala u sjećanje je – turist alkoholiziranog stanja, jer je prvi put išla tražiti nekoga. A bit će ih sigurno još, jer planira i sljedeće ljeto provesti radeći ovaj posao.

DRUŽENJE I POMAGANJE

Završili smo tako priču ispred Sponze, a s koordinatoricom Nikom upućujem se na postaju od koje već sad pomalo strahujem – Sveti Ivan. Sad se već moramo zaobilaziti s turistima, uz rastuću vrućinu. Treba se popeti i uz skaline, što predstavlja lagani izazov, ali nasreću, ponovno bez potrebe za intervencijom.

Na tvrđavi nas čekaju još dvije djevojke – Mara Kakarigji i Lena Rakiđija.

Mara ima 18 godina i već je četvrtu godinu dio projekta.

„Volim pomagati ljudima, usput se i družimo, mislim da je ovo jedno lijepo novo iskustvo za steći”, kaže o razlozima zašto se priključila projektu, za kojeg naglašava da sigurno puno znači Gradu.

Od postaja su joj najdraže Sponza i Lokrum, a najmrža, pogađate... Upravo ona gdje se nalazimo. Što u trenutku kada vjetar nosi našu kosu posvuda i nije previše iznenađujuće. I Mara je u svom iskustvu već stekla veliki broj intervencija, od koje neke pamti, a neke ne.

„U stresnijem sjećanju su mi sve neke teže intervencije. Ali bude i smiješnih, kao što su pijani stranci. Toga ima, ali i njima treba pomoći”, kaže Mara.

Dan može proći jako mirno, a nekada može biti kaotičan, no sve je lakše u timu. Na zidinama vrlo često imaju slične, rutinske intervencije.

„Problem bude vrućina jer se turisti pođu penjati po zidinama u podne. Često padnu jer pođu u japankama ili drugoj neprimjerenoj obući”, objašnjava Mara, koja inače ide u Medicinsku školu, a plan za sljedeću godinu joj je raditi na istom mjestu ili – u bolnici.

Mlađi dio ovog tima je Lena, koja ima 15 godina.

„Ovo mi je prva godina. Lijepo mi je iskustvo, bolje nego što sam očekivala! Dvije cure, koje su radile prošlih godina, su došle u razred i prezentirale nam cijeli projekt. Super su to napravile i jednostavno me primamilo na prvu i tako sam došla ovdje”, kaže.

Sezonske poslove tako nije ni razmatrala.

„Ovaj posao mi se činio super jer mi se čini korisniji od primjerice konobarenja. Osjećam se kao da ovdje mogu više pomoći i mogu se družiti s ljudima”, objašnjava.

Ne treba ni govoriti koja joj je postaja najmrža, ali među najdražima su joj Sveta Klara i Minčeta. Zasad, srećom, nije imala ozbiljnijih intervencija.

„Bilo je stresno prvih tjedan dana, a onda sam shvatila da nije toliko teško, da se samo treba skoncentrirati u trenutku kad je intervencija, a inače se samo družim s ljudima i pričam”, uz osmijeh kaže Lena, koja će najvjerojatnije i sljedeće ljeto provesti na isti način.

RASTEREĆENJE HITNE POMOĆI

Bez zvonjave telefona, bauljavih turista i potrebe za intervencijom, napuštamo tako i tu svima pomalo mrsku lokaciju, a koordinatorica Nika otkriva više o sebi.

„Došla sam prije pet godina u projekt Crveni križ u Gradu, prijateljica me dovela i rekla da je to predobro. Kako sam bila Medicinska škola, bilo mi je stvarno super raditi posao koji je u mojoj struci. U osnovnoj školi sam se natjecala u natjecanju Crvenog križa u prvoj pomoći, osvojili smo prvo mjesto, što me također ponukalo da dođem ovdje. Upoznala sam prijatelje, novo društvo, imali smo razna druženja. Postoji puno toga čime se bavimo tijekom cijele godine, Crveni križ Dubrovnik nije samo ovaj projekt preko ljeta”, zrelo govori najstarija sugovornica koja ima – 20 godina.

Objašnjava da se ne može tek tako postati dio ekipe.

„Pripremamo se od trećeg mjeseca. Onda moraju položiti pismeno i praktično prvu pomoć. Tko to položi, može raditi, ali prije toga mora volontirati. Tako da mora skupiti otprilike 40 volonterskih sati da može pristupiti polaganju. Ovo je dosta stresan posao i moraju znati da dolaze tako nešto raditi, da mogu ovdje naići na svakakve ljude, povremeno čak i bezobrazne. Pripremamo ih da budu spremni na apsolutno sve – od toga da može netko doći s dva žulja, pa sve do reanimacije”, kaže Nika.

Sama je u pet godina rada prošla kroz jako veliki broj situacija, kako na Lokrumu i zidinama, tako i Stradunu. Turisti se, sigurno, osjećaju sigurnije, ali bit je zapravo nešto drugo.

„Ovaj projekt postoji najviše zbog toga da pomognemo Hitnoj. Jer se nama tijekom sezone podupla broj stanovnika i Hitna stvarno nema toliko puno vremena da dođe na apsolutno svaku intervenciju. Upravo smo zato tu, da im malo olakšamo. Surađujemo s njima, nazovu nas i navedu u kojoj ulici je nekome naprimjer došlo slabo, kako bismo otišli tamo i vidjeli je li njihov dolazak potreban ili možemo sami to riješiti. Većinu puta Hitna ni ne izađe na teren, jer se često radi samo o općoj slabosti. Ostanemo s tom osobom dok ne bude bolje i onda sve bude u redu”, govori Nika.

Iako posao nije lagodan, interesa ima.

„Trenutno ih 30 radi na projektu. Imamo čak i šest momaka, što je neobično, jer se uglavnom za ovaj posao jave djevojke. Nitko se ne žali, pa se nadam da će nas biti sve više i više”, ponosno objašnjava Nika.

Niz mladih tako posvećuje ljeto pomoći drugima, rušeći sliku da nove generacije nisu zainteresirane.

„Ovaj posao je velika odgovornost, ali na njemu zapravo nauče puno toga – o budućnosti, steknu iskustvo, znanje. Mislim da većina ljudi treba znati prvu pomoć, jer nikada se ne zna kad se može nekome nešto dogoditi. Onda je super da ovako mladi ljudi to znaju. Jer nije bit samo u tome da mogu pomoći dok su u smjeni, već mogu pomoći i ako u svakodnevnom životu naiđu na sličnu situaciju. Nažalost, dosta ljudi samo okrene glavu i pravi se da nisu vidjeli”, kaže Nika.

Inače, ovo je prva godina u kojoj je Nika koordinatorica projekta.

„Kako sam nova, malo mi je stresan posao, ali snalazim se. Stvarno su mi super moji volonteri i puno mi olakšavaju posao. Dani su mi različiti – ili sam u uredu ili ih obilazim. Nosim im materijale, sastavljam raspored, pripremam dežurstva”, kaže.

Život je možda odvede i u nekom drugom smjeru, ali planira ostati volonter Crvenog križa i ako se to dogodi.

S tim zaključkom, pozdravljam se s Nikom, i nastavljam šetati, sa sasvim drugim pogledom na crvene majice koje se mogu vidjeti po Gradu. Ponosna na mladost, koja čini Grad sigurnijim mjestom, mjestom u kojem se ne okreće glava u teškim situacijama.