Grad Dubrovnik financira angažman zaštitara u osnovnim školama i uvodi Plan sigurnosti. Stručnjaci ipak naglašavaju važnost razgovora, prevencije i psihološke podrške učenicima.
Sigurnost u osnovnim školama postala je goruća tema nakon tragičnog događaja od 20. prosinca prošle godine, kada je u zagrebačkoj Osnovnoj školi Prečko 19-godišnji napadač nožem usmrtio jednog učenika prvog razreda, a troje druge djece i učiteljicu teško ozlijedio. Nakon tog incidenta, diljem Hrvatske postrožile su se mjere zaštite u školama, a pitanje sigurnosti učenika i nastavnog osoblja našlo se u središtu interesa roditelja, javnosti i lokalnih vlasti.
I dubrovačke osnovne škole nisu izuzetak. Grad Dubrovnik, kao osnivač sedam škola, izradio je Procjenu postojećeg stanja i analizu rizika te Plan sigurnosti, koji predviđa niz mjera – od povećanja broja zaštitara i edukacija djelatnika, do uvođenja dodatnih sigurnosnih sustava.
„Plan sigurnosti je za svaku školu predvidio detaljan plan daljnjih aktivnosti i Grad Dubrovnik će, kao osnivač sedam osnovnih škola, postupati po donesenim planovima sigurnosti“, odgovorili su nam na upit iz Grada Dubrovnika o dodatnim mjerama sigurnosti bez iznošenja detalja.
Nadalje dodaju kako je Plan sigurnosti za svaku pojedinu školu predvidio daljnje aktivnosti: edukacije djelatnika škola, uvođenje dodatnih mjera sigurnosti. U konačnici, Grad Dubrovnik će postupati sukladno propisanim uputama. Grad je potvrdio da će, do dobivanja potrebnih suglasnosti Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih, sam financirati troškove zaštitara u školama, a sve škole već raspolažu sustavom videonadzora.
Izazovi u školama
Svaka škola ima svoje izazove i rizike te svakoj školi se posebno pristupalo, pojašnjava pročelnik Upravnog odjela za obrazovanje, šport, socijalnu skrb i civilno društvo Dživo Brčić te dodaje kako je jedan od važnijih kriterija bio položaj škole u odnosu na lokalnu zajednicu.
„Primjerice OŠ Antuna Masle nalazi se u neposrednoj blizini šumskog predjela i rizici koje ta škola ima različiti su u odnosu na školu primjerice u Karmenu, koja nema šumu, ali ima neke druge izazove u smislu težeg pristupa. Škole i osnivači su dobili smjernice Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih i u određenom periodu morat će prilagoditi stvari koje nisu u skladu s dokumentom o procjeni sigurnosti“, najavio je pročelnik Brčić.
Sukladno navedenom, povećan je broj zaštitara u odnosu na prošlu školsku godinu, a upravo je to bio najveći izazov za dubrovačke škole.
„Svaka škola ima zaštitara, a brojke su vezane uz sigurnosne procjene tako da su neki u postupku ishođenja suglasnosti pa će u dogledno vrijeme dobiti osobu koja će biti zadužena za sigurnost. Sve dok ne dobiju ta sredstva, Grad Dubrovnik će osigurati financije za angažiranje zaštitarskih usluga. U Dubrovniku nije bilo lako naći zaštitare, jer su u jednom trenutku svi počeli tražiti te usluge, a i inače smo ograničeni s ljudskim resursima. Nekoliko puta smo raspisivali javne nabave, ali ipak u konačnici umiruje činjenica da je veliki broj ljudi, koji već rade kao zaštitari po školama, iskazao želju da se zaposle u školi, nakon što ona dobije suglasnost za financiranje“, kaže Brčić dodavši kako je važna i edukacija djelatnika koji moraju biti upoznati s planom postupanja u slučaju neželjene situacije.
Dodatne edukcije i psihološka podrška
Dok Grad Dubrovnik ističe kako provodi sve propisane mjere i osigurava sredstva za zaštitare, u javnosti ostaje otvoreno pitanje koliko sama prisutnost zaštitara doprinosi stvarnom osjećaju sigurnosti učenika, roditelja i nastavnog osoblja. Dio roditelja pozdravlja dodatne mjere, smatrajući ih nužnima u vremenu kada se nasilje u školama sve češće problematizira. Drugi pak upozoravaju da zaštitari mogu biti samo privremeno rješenje te da sigurnost djece prije svega počiva na preventivnim programima, psihološkoj podršci i edukaciji o nenasilju.
Psihologinja Tena Erceg Milković naglašava kako prisutnost zaštitara i djelatnika za sigurnost koji su zaposleni radi očuvanja tjelesne sigurnosti učenika i zaposlenika, kao i druge mjere sličnog cilja kod određenog dijela učenika i osoblja zasigurno doprinose većem osjećaju sigurnosti i zaštite te šalje poruku kako škola poduzima mjere i kako ima netko odgovaran.
„No, prisustvo zaštitara bez potrebne pripreme djece, posebice mlađe, bez naglašavanja njegove uloge kao preventivne, može doprinijeti osjećaju anksioznosti, nesigurnosti i osjećaju kako je škola mjesto gdje uvijek treba biti na oprezu. Time se povećava vjerojatnost panike i šalje se poruka kako će se strašni događaji, o kojima su možda čuli, ponoviti. Nelagodu izaziva i upošljavanje zaštitara koji se često izmjenjuje, jer se tada ne razvija odnos s učenicima i osobljem. Sve to djeci i odraslima može otežavati svakodnevno funkcioniranje“, smatra psihologinja Erceg Milković.
Naglašava kako tjelesnu sigurnost neupitno treba osigurati i to dobro planiranim mjerama, a posebno ističe kako su važne smjernice imajući na umu psihološke posljedice uvedenih promjena i podršku u prilagodbi na njih.
Postupci moraj biti dobro koordinirani
Svakako pomaže, ističe psihologinja, kada znamo korake djelovanja u stresnim situacijama i što možemo očekivati ako se nešto dogodi, kako si pomoći i kome se obratiti za pomoć.
„Korisno je imati razrađene planove postupanje u situacijama opasnosti i krize s kojima su upoznati svi kojih se one tiču što iziskuje i vježbanje tih koraka. Korisno je i poznavanje načela prve psihološke pomoći, po potrebi uključivanje i vanjskih stručnjaka za edukaciju. Dobro koordinirani postupci svih uključenih šalju poruku da se zna što se radi i time se doprinosi osjećaju sigurnosti. Važno je podsjećati da se visoko traumatski događaji, poput onog u zagrebačkoj školi, zaista događaju rijetko i s jednakom vjerojatnošću kao i na bilo kojem drugom mjestu primjerice na ulici, parku, trgovačkom centru i sličnim mjestima“, navodi psihologinja.
Za nju je najvažnije da – „škola treba biti mjesto u kojemu se djeca osjećaju sigurno, prihvaćeno i slobodno se razvijaju sukladno svojim potencijalima.
„Potrebno je 'graditi' takvu školsku klimu u kojoj će djeca, ali i odrasli međusobno moći reći kako se osjećaju i dobiti podršku i resurse za dalje. Djeca će i nakon jednog ili više takvih razgovora na tu temu možda i dalje imati pitanja, nedoumice i neugodne osjećaje. Važno je da imaju prostor za izraziti ih kroz otvoren razgovor. To se ne događa preko noći i to ne može osigurati nekoliko stručnih suradnika koji, uz sve ostale poslove, često i sami ne primaju podršku i vođenje u tim procesima“, smatra Ercegović Milković.
Uz mjere zaštite, navodi psihologinja, koje bi trebale biti razrađene i djeci objašnjene uz učenje, potrebno je razvijati zaista podržavajuću školsku atmosferu koja doprinosi razvoju psihološke otpornosti, odnosno sposobnosti čovjeka da se nosi i uspješno prevladava životne izazove, teškoće i promjene.
„Takva se sposobnost razvija kada imamo dobre odnose s drugima, odnose u kojima se osjećamo prihvaćeno i podržano, od strane roditelja, nastavnika, vršnjaka, drugih važnih osoba, kada znamo prepoznati i imenovati svoje osjećaje, kada imamo osjećaj kontrole u svom životu i vjerujemo u rješivost problema. Zato je potrebno ulagati upravo u to - u osnaživanje i ulaganje u sve one koji čine jednu školu, a to su učenici, učitelji, nastavnici, stručni suradnici, ravnatelji i ostalo osoblje. Sve to treba jačati kroz aktivnosti i programe koji se tiču mentalnog zdravlja i prevencije nasilja, to jest socio-emocionalnih vještina“, zaključila je za Dubrovački dnevnik psihologinja Tena Erceg Milković.
Ostaje za vidjeti hoće li angažman zaštitara i pojačana sigurnost u dubrovačkim školama, zajedno s mjerama predviđenima Planom sigurnosti, dugoročno pridonijeti smanjenju rizika i većem osjećaju sigurnosti, ili će biti tek početni korak prema sustavnijim rješenjima.
