Neki od razloga češćeg i dužeg boravka ljudi u prirodi su šetnje, planinarenje, sakupljanja šparoga, uređivanje okućnice, poljoprivredni radovi i slično.

Jedan čitatelj obavijestio nas je kako je prilikom branja šparoga uočio kravosasa i poslao upozorenje sugrađanima koji vole boraviti u prirodi da pripaze na ove većini neželjene susrete. 

Inače, kravosas je neotrovna zmija koja može narasti i preko 200 cm, ali joj je prosječna dužina oko 150 cm. Temeljna boja s gornje strane je žuto do crvenosmeđa ili sivosmeđa, s po dvije tamne pruge na leđima sa svake strane tijela. Rasprostranjen je po čitavom obalnom području i otocima, pa iako nije otrovnica, ugriz kravosasa nije bezazlen. Naime, u njegovoj usnoj šupljivi nalaze se mnoge bakterije i gljivice koje se ugrizom mogu prenijeti na čovjeka, a neke od njih su bakterije Aeromonas hydrophila, Escherichia coli, Serratia marcescens i Stenotrophomonas maltophilia, gljivice Candida albicans, Aspergillus flavus i Cladosporium sp.

Važno je imati na umu da se mogućnost susreta sa zmijama može značajno umanjiti pridržavanjem nekih osnovnih naputaka ponašanja u prirodi i poznavanjem vrsta koje dijele svoj životni prostor s ljudskim.

NOSITE DUGE HLAČE I ČVRSTU OBUĆU 

Za što bezbrižniji boravak u prirodi preporuka je nošenje odgovarajuće odjeće i obuće - dugih hlača i visoke, čvrste obuće (npr. gojzerice, čizme), kako bi se noge zaštitile od eventualnog ugriza. Također, treba uvijek pripaziti gdje se staje, a prije odmora provjeriti mjesto na koje želimo sjesti te ne dodirivati nepregledna mjesta rukama (izbjegavati blizinu grmlja, nakupine kamenja ili granja i sl.).

AKO VIDITE ZMIJU NE PANIČARITE!

U slučaju nailaska na zmiju ne treba paničariti niti je slučajno pokušavati uhvatiti. Zmiju je potrebno polako zaobići ukoliko je to moguće ne uznemiravati ju, a ako se nalazi na putu koji to onemogućava može je se pošpricati običnom vodom ili zaplašiti udarcima (nogom) o tlo te pustiti da sama otiđe svojim putem. Zmije nemaju vanjskih slušnih organa pa slabo čuju zvukove koji se šire zrakom, no zato preko kostiju donje čeljusti vrlo dobro osjećaju vibracije tla te ih udaranje u tlo plaši. Treba imati na umu da zmije nisu agresivne životinje te da izbjegavaju kontakt, a pokušati će ugristi jedino ako se osjećaju ugroženo i prestrašeno - preporuke su Hrvatske agencije za okoliš i prirodu.

U HRVATSKOJ JE VEĆINA ZMIJA IZ OBITELJI NEOTROVNICA

Unatoč tome što susret sa zmijom može biti neugodan, vjerojatno ćete naići na neotrovnicu, s obzirom da u Hrvatskoj žive samo tri otrovnice (poskok, riđovka i planinski žutokrug) od ukupno 15 vrsta zmija. Preostalih 12 vrsta je neotrovno. Također, iako je strah od zmijskog ugriza velik, treba imati na umu da su statistički veće šanse da osoba smrtno strada od uboda pčele nego od ugriza zmije. 

ŠTO AKO VAS ZMIJA UGRIZE?

U slučaju zmijskog ugriza zmiju nemojte pokušati uhvatiti ili usmrtiti, kako bi je odnijeli liječniku, jer bi pri tome mogla ponovno nekoga ugristi. Ovo je posebice opasno ako se radi o otrovnom zmijskom ugrizu. Glavni simptom ugriza otrovnice je oticanje tkiva koje se brzo širi od mjesta ugriza, a kao lijek protiv trovanja zmijskim otrovom koristi se posebni protuotrov. Liječnici vrlo dobro znaju prepoznati ugriz otrovnice, a točno određivanje vrste otrovnice u Hrvatskoj nije potrebno jer se za ugrize svih triju naših otrovnica primjenjuje isti protuotrov.

Osoba koju je ugrizla zmija otrovnica trebala bi se smiriti koliko je god moguće te ukloniti odjeću i nakit s mjesta ugriza zbog oticanja tkiva, a ranu pustiti da slobodno krvari bez rezanja ili isisavanja otrova. Osobu koju je ugrizla zmija potrebno je što prije prevesti do najbliže medicinske ustanove (po potrebi zvati 112 ili HGSS), a poželjno bi bilo očistiti ranu i imobilizirati ekstremitet koji je zadobio ugriz pomoću nekog čvrstog predmeta i zavoja kako bi se što manje pomicao čime će se usporiti širenje otrova.

Zmija se ne treba bojati, već ih treba uvažavati jer su dio prirodnog bogatstva i važne su za očuvanje ekosustava. Izuzetnu ulogu imaju u kontroli glodavaca (miševi, voluharice, rovke itd.) i kukaca te tako umanjuju rizik od prijenosa zaraznih bolesti. Naime, pretjerano velike populacije glodavaca djeluju kao podloga za širenje raznih bolesti, ali uzrokuju i uništavanje prirodnih dobara (usjeva).