„Za koji dan bit će godina dana od biskupskog ređenja. Bogu hvala na svakom danu koji nam je darovan. Bilo je mnogo izazova s kojima se trebalo susresti, ali i mnogo radosti koju smo međusobno dijelili,“ kaže nam biskup Glasnović.

Zaređenje za dubrovačkog biskupa u njegovom slučaju nije samo nova dužnost nego i promjena sredine. Biskupa smo pitali koji su mu bili najveći izazovi i kako se u njima snašao.

„Najveći izazovi bili su mi vezani uz to kako najbolje odgovoriti na potrebe i očekivanja vjernika, ljudi, Crkve. Kako na najbolji način naviještati Kristovo evanđelje, što mi je dužnost? Kako biti most koji spaja dvije stvarnosti, onu nebesku i zemaljsku? Razumio sam da je važno prihvatiti vlastito obraćenje kao proces mijenjanja nabolje, sazrijevanja i rasta u Kristu. Ova godina mi je bila poprilično dinamično i intenzivno razdoblje. Toliko novih stvari sam trebao upoznati i uz to pokušati što odgovornije vršiti svoju službu. Za mene je ovo nova životna sredina, novi ljudi. Iako se osjećam kao doma, potrebno je upoznati nove ljude, nastaviti s kontinuitetom, a onda i napraviti neke promjene. Poput sv. Pavla svima biti sve da sve pridobijem za Krista,“ odgovorio je mons. Glasnović.

Naravno, puno je tu i puno lijepih trenutaka.

„Kad si s Bogom, s braćom i sestrama, sve je lijepo. Međutim, ne treba bježati ni od teškoća, jer upravo u teškim trenucima zajedno rastemo. Važno je dopustiti Bogu da se posluži i našim nesavršenostima,“ poručuje mons. Glasnović koji se prisjetio nekih od ljepših trenutaka kojih se rado sjeća.

„Slavio sam liturgijska slavlja u našim prekrasnim crkvama diljem biskupije i s vjernicima koji lijepo i rado sudjeluju. Posebno je bilo biti dionikom radosti naših obitelji kojima sam imao radost krstiti peto dijete. Pamtit ću i otvaranje Pelješkog mosta koji sam blagoslovio,“ odgovorio je mons. Glasnović.

Kako kaže, zahvalan je i za mogućnost koju imamo u Gradu, a to je trajno euharistijsko klanjanje u crkvi sv. Josipa gdje navrati i gdje svi ljudi mogu uvijek doći i zaustaviti se u tišini i molitvi pred euharistijskim Isusom. „Tu su i svakodnevne male radosti, susreti s ljudima, osmjesi,“ dodaje mons. Glasnović. Naposljetku osvrće se i na svoju temeljnu ideju vodilju u životu i onome što radi.

„Pokretale su me i motivirale božanske kreposti, vjera, nada i ljubav. Želio sam i želim služiti Bogu i ljudima i tako ispuniti caritas pastoralis, pastoralnu ili služeću ljubav. Kao što sam rekao u govoru na ređenju: '…ljubiti pravom pastirskom ljubavlju, pravom Kristovom ljubavlju, i da stoga u ljudima može rasti sigurnost, smirenost, a onda iskrenost odnosa prema Bogu i iskrenost odnosa prema ljudima. To humanizira, to uzdiže ljude, to smiruje strasti, to ulazi čak u podsvijest, to liječi bjesove. Isusova je ljubav ljekovita'. Neka Gospodin učini da se po nama ostvari njegovo djelo ljubavi,“ poručio je mons. Glasnović.