Pri letimičnom pogledu na police, podove i zidove, može se tu raspoznati moćno protuavionsko oružje, mine i bombe iz oba svjetska rata, pa i stara gas maska iz vremena Franja Josipa. 

„Radi se tu u prvom redu o starim eksponatima iz oba svjetska rata. Kad je sezona šparoga, obično se povećavaju nalasci neeksplodiranih ubojitih sredstava, a građani ih potom dragovoljno predaju. Zanimljivo, tu je i stara gas maska iz vremena Franja Josipa koja je također sasvim slučajno pronađena u originalnom pakiranju, a bila je dio vojne opreme,“ priča Đuka – Alemani. 

OPASNU MINU IZ PRVOG SVJETSKOG RATA UČINIO BEZOPASNIM EKSPONATOM 

Njegov  posao zna biti iznimno rizičan i odgovoran, a kao takav i rijetko kad dosadan. Iza njega su brojne uspješne akcije u kojima je onesposobio opasno oružje, a najveći je zalogaj svakako bila talijanska protubrodska mina iz Prvog svjetskog rata koju je more 2017. godine izbacilo na Banje,a čiji se detonatori nalaze na policama među eksponatima. Podsjetimo, promet je dijelom oko Banja tada bio zatvoren, a o događaju su izvještavali i nacionalni mediji. No, Đuka-Alemani je sa svojim kolegom učinio posve bezopasnom. 

„Radilo se o oko 200 kilograma eksploziva. Vidio sam o čemu se radi, pogledao literaturu, prepoznao sam taj sustav i procijenio sam da je možemo rastaviti. Samo je trebalo preskočiti jednu 'zamkicu'. A zamka je bila u tome što je postojao lančić... U trenutku podizanja udarne igle, detonator pada i sam sebe aktivira,“ prisjetio se Đuka-Alemani koji je dodao kako su u akciji sudjelovali i vatrogasci koji su im pomogli oko alata. Kako kaže, na Banje su stigli u kasnim jutarnjim satima, a već sutradan je mina bila u potpunosti rastavljena, ispražnjena i oprana, a danas je dio postava u Tehničkom muzeju u Zagrebu. 

„To je bilo vrijeme Adventa, a dosta je ljudi bilo u Gradu. Da je eksplodirala na Banjama, prostor Banje Beacha bi nestao. Što se tiče dijela hotela Excelsior, sve lastre bi bile na podu. Stradao bi i dio Lazareta. I, naravno, nastala bi jedna velika rupetina,“ odgovara Đuka-Alemani na pitanje što bi se dogodilo u slučaju da se to zastrašujuće oružje aktiviralo. 

BOLJE JE RASTAVITI NEGO UNIŠTITI 

A kad se opasno oružje pronađe, potrebno ga je uništiti ili napraviti delaboraciju, dakle rastaviti ga, odvojiti eksplozivni od neeksplozivnog dijela te onesposobiti sredstvo. Kako kaže, njegov kolega Gleđ i on preferiraju delaboraciju koja je svakako teži, ali bolji izbor. 

„I kolega, i ja detaljno proučimo eksplozivno sredstvo te dobro promislimo i donesemo odluku o tome hoćemo li ga uništiti ili ne. Uništiti nešto je najlakše, tu nema puno razmišljanja. Stavite eksploziv, detonator, izvučete malo žica, odaberete siguran zaklon... No, mi smo u biti pristalice delaboracija, dakle rastavljanja jer u Dubrovniku nemamo poligon za uništavanje, a i na kamenu smo. U nekim situacijama, pukne mina, a čovjeka ubije kamen,“ kaže Đuka-Alemani. 

Na pitanje postoji li određeni strah kod takvih situacija, odgovara kako se 'samo budala ne boji'. Susresti s eksplozivnim sredstvom, prirodno, ne predstavljaju ležernu situaciju, pa je stoga, kaže ovaj policijski službenik, potrebno puno znanja, iskustva, ali i detaljno proučavanje te racionalno razmišljanje. 

I on i kolega sigurni su u svoje znanje, pa i zato  što detaljno prate sve događaje koji se tiču oružja te vrijedno proučavaju njegove mehanizme i način rada. Tako posjeduju veliku bazu podataka i pozamašnu literaturu kojima se služe pri proučavanju svih sredstava, a ne samo protubrodskih mina. 

„Proučavamo literaturu i tu tematiku, pratimo kad negdje nešto ispluta, poput bombe u Dortmundu. Tamo su zbog toga iselili mali milijun ljudi, a najsmješnije je to što bismo je Ivica i ja sami rastavili na mjestu. Daj mi nacrt, a ja ću s Ivicom rastaviti atomsku bombu. Samo me pusti da radim u miru,“ izjavio je Đuka-Alemani posebno naglasivši povjerenje njihovog nadređenog, Nikole Nalbanija, inače voditelja Službe policije, ali i cijele Policijske uprave dubrovačko-neretvanske na čelu s načelnikom Ivanom Pavličevićem. 

OPREMA OD 60 KILA 

Uz prirodu posla, zahtjevna je i sama zaštitna oprema koju nose na teren. Ona zna težiti i do 60 kilograma! 

„Imamo jako dobru opremu za rad s takvim sredstvima. Udar do pet kilograma bismo preživjeli. Kod hidroudara bih možda natukao koje rebro, bacilo bi me ili bih letio zrakom. Odijelo, sustav za disanje i kaciga zajedno teže oko 60 kila. Zaštitno odijelo upotrebljavamo kada idemo na, kako mi kažemo, 'sigurnu minu'. Kad znamo da je to – to. A kod manjih mina uglavnom upotrebljavamo pancirke, šljemove i slično,“ istaknuo je. 

No, ne bave se Đuka-Alemani i Gleđ samo rastavljanjem oružja, mada je to svakako najatraktivniji dio posla. Tu su i mnogi drugi, srodni poslovi poput zaštite štićenih osoba ili preventivni protueksplozijski pregledi. Iza svega toga stoji vrijedno iskustvo i znanje. 

ŠTO SMO DIGLI U ZRAK PRIJE 30 GODINA, I DANAS KLIZI 

Informiranje oko mina je, kaže, krenulo dok je služio vojni rok u tadašnjoj JNA, ali tek s 27 godina, što je bio posljednji rok za odlazak u vojsku. Kako kaže, vojsku nije volio, a od dva izbora koja su mu se tada nudila, on je odabrao mornarički sustav u Lori, kako je završio Pomorsku školu. Tamo je, praktički, morao učiti jedino dio vezan uz mine jer je s mornaričkim znanjem već raspolagao, a imao je i čin poručnika vojnog broda. Potom je uslijedio Domovinski rat, a Đuka-Alemani je bio pripadnik Odreda naoružanih brodova. 

„Ono što sam digao u zrak tada, i dan danas klizi. Pitao sam zapovjednika, pokojnog Miljenka Bratoša, koliko nešto treba dići u zrak. A on mi je kazao koliko i još toliko da padne neprijateljski tenk ako dođe u blizinu.  Mladen Đović, pokojni Mato Zumbo i ja smo digli onu veliku okuku poviše Zlatnog potoka kad su tenkovi išli prema Dubrovniku. Ostali su na Žarkovici, nisu mogli dalje. Ni dan-danas se to ne može okrpiti jer stalno klizi,“ kazao je dodavši kako mu je znanje koje je stekao u JNA poslužilo u Domovinskom ratu. 

U poratnom razdoblju zaposlio se kao policijski službenik protueksplozijske zaštite, što radi i danas. 

ORUŽJE SE MOŽE PREDATI ANONIMNO I BEZ IKAKVIH SANKCIJA 

Služba policije Policijske uprave dubrovačko-neretvanske velike napore ulaže u nacionalnu akciju 'Manje oružja-manje tragedija', u sklopu koje svi građani potpuno anonimno mogu predati oružje koje posjeduju, bez straha od ikakvih sankcija. Kako kaže Đuka-Alemani, takvo oružje, uglavnom zaostalo iz prethodnih ratova, građani pronalaze prilikom obnova starih kuća, obrade zemljišta, u međama... Po izlasku na teren, policijski službenici znaju detektorom pregledati okolne površine kako bi provjerili da se u blizini ne nalazi još zaostalog oružja. 

„Stalno apeliramo i vrijedno radimo na tome. Osobno sam zadovoljan odazivom građana s područja pod ingerencijom Policijske uprave dubrovačko-neretvanske, a posebno Dubrovnika. U Neretvi se jako malo predavalo, no sada se i oni rado odazivaju akciji i predaju oružje. Mlađe generacije kod kuće nalaze puške, metke, municiju iz prijašnjih ratova... Ti ljudi shvaćaju da im to doma ne treba,“ kaže ovaj policijski službenik upozorivši kako takvo oružje može biti opasno. Navodi tako da se i danas predaje barut tvrtke 'Jelen' koja već pola stoljeća ne postoji, a barut ima rok trajanja. Problematični su i neadekvatni uvjeti skladištenja ili vlaga, a sve to povećava mogućnost samoaktiviranja tog oružja što može biti kobno. 

„Nedavno je jedan čovjek donio dvije njemačke ručne bombe tipa 'egg' iz Prvog svjetskog rata. Našao ih je u međi oko kuće. Hoću reći,  za bilo što, što su ljudi našli, kopajući po ormarima, po međama, prilikom sadnje biljaka, mogu nas u podne i u ponoći nazvati, a mi ćemo doći. I to onda kad ta osoba želi, ne kad ja želim. Nema sankcija i sve je anonimno. Meni treba samo lokacija i broj mobitela,“ izjavio je. 

'KAD RASTAVLJAMO EKSPLOZIVNO SREDSTVO, NIŠTA DRUGO NE POSTOJI' 

Među eksponatima, uz metke, bombe i puške, u prostorijama Službe policije mogu se pronaći i izložene petarde – nešto manje od prethodno nabrojanih, ali ipak opasna sredstva, a žrtve su obično djeca. 

„Da se mene pita, ne bi se prodavala niti jedna. Ako se petarda ne zapali kako bi trebala, ona, umjesto tri sekunde, tinja sedam ili osam. Korisnik je uzme u ruku i ona pukne. Petarda nije barut, ona je mješavina više kemijskih elemenata i sastojaka. Ako vam pukne na dlanu, oparit će vas. Ali ako zatvorite ruku, raznijet će vam šaku,“ izjavio je upozorivši kako je posebna opasna praksa u kojoj djeca petarde ubacuju u kontejnere kako bi stvorili snažniju buku pri eksplodiranju, posebno ako se u njima nalaze lako zapaljive tvari. 

Veliki je to dijapazon odgovornosti, dužnosti i poslova, a na pitanje voli li svoj iznimno zanimljiv posao, Đuka-Alemani odgovara potvrdno.

 „Godine su učinile svoje. I kolega Ivica i ja radimo gotovo 30 godina. Kad je neko ozbiljnije stanje, onda uvijek oboje izlazimo na teren. Tandem smo! Oboje imamo dobro znanje, znamo raditi svoj posao, nitko nam se ne miješa u posao i imamo veliku podršku od strane šefa Nalbanija koji u nas ima povjerenje jer smo ga zaslužili svojim radom. U momentu kad idem rastavljati neko sredstvo, ja se isključim. I mobitel i stanicu dam nekom drugome. Zanemarim sve druge obveze ili probleme, privatne, poslovne, bilo kakve vrste... Ništa me taj momenat ne interesira. Interesira me samo hoćemo li ići na delaboraciju, dakle rastavljanje na proste dijelove, ili na uništenje tog sredstva,“ zaključuje Đuka-Alemani.