U 18. stoljeću to je bio dvodnevni događaj, a uobičajeni tijek slavlja mogle su poremetiti jedino izvanredne situacije koje se odnose na neprekidnu kišu ili snijeg, nadbiskupovu bolest, upad sjevernoafričkih gusara u luku i slično. Pripreme za samu Festu počinjele su ranije, a odnosile su se na slanje poziva uglednicima i sličnih aktivnosti. Podizanje jarbola koji označava moratorij i slobodan pristup dužnosnicima i prijestupnicima, a ta se zadaća povjeravala otočanima pomorcima, posebno Lopuđanima. Oni su tom prilikom tešku gredu dopremali i podizali na Orlandov stup. Za Festu se pripremalo i na način da su se spravljale grupe i pojedinci koji su sudjelovali u proslavi te su se šivale svečane odore i uvježbavali plesovi.

Po pitanju prijestupnika, i oni su u Dubrovačkoj Republici smjeli slaviti Svetog Vlaha zbog 'Sloboštine Svetog Vlaha' prema kojoj je svaki prekršitelj, prognanik ili kažnjenik mogao dva dana prije i poslije blagdana slobodno ući u Grad, bez da ga itko zbog toga prozove. Kasnije je taj period produljen na sedam dana prije i sedam dana poslije Svetog Vlaha, a blagdanska događanja započinjala su 1. veljače.

Na 3. veljače, već u svitanje, zaglušno bubnjanje i gromoglasna topovska paljba pronosili su vijest o najvažnijem državnom blagdanu u godini. Na ranoj jutarnjoj misi u crkvi Sv. Vlaha blagoslivljao se kruh, nakon čega je oko devet sati na klupici pod trijemom Dvora dolazio knez s Malim vijećem i otamo promatrao ples obilja, koji je izvodilo dvanaest starijih žena.

Nakon plesa, pomorci su, u znak iskazivanje počasti i zahvalnosti Sv. Vlahu, odlazili do Orlandova stupa, na kojem je već tjedan dana ranije podignut visoki jarbol gdje je mornarički admiral razvijao crveni parčev stijeg. Za to vrijeme su iz prostorija straže izlazili časnici Feste: kapetan i njegov paž, te četiri zastavnika, u pratnji slugu u svečanim nošjama.

Nakon toga pristupalo se pripremi vjerskog dijela proslave: procesiji i misi, a svečana povorka od plemstva i viših službenika kancelarija kretala je prema Katedrali. Svi su nosili upaljene svijeće.

U riznici su se, u isto vrijeme, vadile i pripremale relikvije koje će se nositi u procesiji i čije je nošenje bilo povjereno duhovnicima: biskupima dubrovačke metropolije, opatima mitronoscima, svećenicima, te dominikancima i franjevcima. Uz svakoga od njih, u povorci je hodao svjetovnjak, odnosno plemić i državni činovnik sa svijećom. I znalo se točno gdje je kome mjesto, plemići sprijeda, vjerojatno po dobi, a iza njih službenici prema profesionalnom rangu.  Pazeći na poredak željelo se naglasiti da su socijalne pozicije zadane, a hijerarhija prirodan poredak među staležima i ljudima.

Po završetku procesije  pristupalo se središnjem bogoslužju u crkvi Sv. Vlaha, gdje je misu služio nadbiskup, a odgovarali su mu zborovi franjevaca i dominikanaca. Nebeskom zaštitniku upućuvala se posebna himna i molitva, a laude nebeskim i zemaljskim vlastima pjevali su kanonici, sakristan i kapelani. Nakon mise plemstvo se privremeno razilazilo, a posebnim uzvanicima se u Dvoru i nadbiskupskoj palači služio svečani objed.

Poslije okrijepe, već u rano popodne služile su se druge vespere u crkvi Sv. Vlaha, na kojima je također prisustvovao i državni vrh. Po završetku bogoslužja knez je pozivao nadbiskupa da mu se priključi u promatranju vojnog mimohoda s klupice pod trijemom Dvora, a zdur je odlazio na Pile dati znak kepetanu smotre da se smije s četama uputiti u grad. Nakon što bi na Pilama ispucali salvu smotra je kretala u grad. Pri kretanju povorke pucalo se iz mušketa do mile volje jer je država svakome dodjeljivala obilatu količinu puščanog praha.  Pucalo se i pri prolazu mimo crkve sv. Vlaha, a također i pred Dvorom.

Nakon ceremonijalnog naklona zapovjednika knezu i ostalim uglednicima, svaki odred izvodio je uvježbanu vojničku figuru. Oni koji su nosili koplje ili zastavu pokazivali su vještine u baratanju, visokom bacanju, vrćenji i vijanju, prebacivanju iz ruke u ruku i slično. Nakon odlaska povorke pred predstavnicima državnog i crkvenog vrha plesale su maske: Turica, Vila i Čoroje, uz pratnju bubnja i svirala.

Posljednji dio proslave Sv. Vlaha ispunjavala je plesna bitka. Odredi bi se podijelili u dvije skupine, te je između njih započinjao boj kopljima i starinskim štitovima. Glumljeni napad, obrana i na kraju pobjeda, simbol su svih kušnji, teškoća i sukoba kroz koje prolazi zajednica na putu svog opstanka.

Crkve posvećene sv. Vlahu nicale su po svim djelovima dubrovačkog teritorija, podsjećajući stanovištvo na njegovu pripadnost. Kipovi svetog Vlaha zauzeli su dubrovačke zgrade, zidine i vrata. Isticanje parčevih kipova na javnim zdanjima i prometnim mjestima osobito je izraženo nakon stjecanja samostalnosti Dubrovnika 1358. godine. Najveći broj kipova postavljen je na prstenu zidina, čime je simbolično ojačana njihova zaštitna uloga. Unutar grada kipovi se postavljaju na upravne zgrade. Njegov lik krasio je i mnoge rukopisne knjige, povelje i plovidbene dozvole, ali i novac, pečate i zastave. Na prvoj stranici dubrovačkog statuta i na žigovima za žigosanje zločinaca, njegov lik je podsjetnik na obvezu i krivnju. Sjedeći na prijestolju i šaljući blagoslov, ujedinavao je poruku o nebeskoj zaštiti s onom o pravdi i samosvijesti zemaljske dubrovačke vlasti.

Izvori: Kazalište vlasti Nella Lonza

         Okvir slobode Zdenka Janeković-Römer