Netko će kazati kako je na naplatu došla ona 'ako ti nećeš raditi, ima tko će', no to je samo dio cijele slagalice. Fenomen je to koji nije ni jednostavan, ni jednoznačan, zapravo je tema doktorskih radova i nemoguće ga je u cijelosti obraditi i raščlaniti na nekoliko novinskih stranica. No, ono što je najvažnije jest – strani radnici nam trebaju i to je nešto što se izbjeći ne može. Trebaju nam zbog privrede i gospodarstva, zbog toga što bi ih nedostajalo sve i da se zaposle svi domaći kadrovi po atraktivnim plaćama, zbog toga što netko treba zaraditi mirovine ljudi koji žive ovdje. Dakle, više nije pitanje zbog čega je do toga došlo ni kako se vratiti 20 godina unatrag, i trebamo li se uopće vraćati u prošlost. Strani radnici nam trebaju. Ne možemo bez njih. U protivnom bi nam se ekonomija jednostavno urušila.

PRVO TREBA BITI ČOVJEK

Imajući to na umu, trebamo biti dobri ljudi i dobri domaćini. Na to nas ne obvezuje samo moralna i ljudska komponenta, nego i ona zakonska. Ne smiju se strani radnici trpati u neadekvatne prostore gdje će njih 50 biti zbijeno u 100 'kvadrata', čak ni onda kada ne znaju za bolje. Treba ih naučiti boljemu.

Kad bi inspekcije izašle na teren, zasigurno bi imale pune ruke posla. Svaki taj strani radnik trebao bi biti uredno i po zakonu primljen, smješten i, u konačnici, plaćen za svoj vrlo često krvavi rad. Treba imati na umu kako su ti ljudi tamo negdje daleko ostavili svoje obitelji, djetinjstvo, sredinu, navike kako bi na nekom drugom mjestu započeli neki novi život. To nikada nije jednostavan potez. Znaju to brojni Hrvati koji su bili primorani seliti u Njemačku, kasnije u Irsku, pa i Skandinaviju, a naši stari, prije masovnog turizma, u Ameriku. To su ljudi koji su napustili svoje domove jer su bili gladni. Biti okrutan prema takvim ljudima, takvim sudbinama, u najmanju je ruku neljudski.

NE TREBA ŠUTJETI KAKO BI SE OSTAO 'POLITIČKI KOREKTAN'

Nadalje, treba imati na umu kako će stranih radnika u Dubrovniku biti sve više, a oni će ovdje i ostajati. U najavi su i izmjene zakona prema kojima bi radne dozvole za strance vrijedile tri godine. Dakle, neće tu dolaziti radnici iz egzotičnih zemalja kako bi odradili sezonu i eventualno se vratili sljedeće. Oni će tu dolaziti i zapošljavati se na dulje vrijeme, a s njima će dolaziti njihove supruge, djeca, obitelji...

Dio građana je na dočeku Nove godine u Zagrebu 'padao u nesvijest' jer je bilo jako puno radnika iz egzotičnih zemalja. Govorili su kako 'nisu znali da ih je toliko'. Bit će ih i više. To je stvarnost pred kojom ne treba zatvarati oči, o kojoj ne treba šutjeti kako bi se ostalo 'politički korektan' i o kojoj treba promišljati.

Ogroman priljev stranih radnika u Dubrovnik, u Hrvatsku, bit će još izraženiji u vremenu koje slijedi i posljedično će se, kako ovdje, tako i u mnogim europskim gradovima, donekle i mijenjati struktura stanovništva. Izgledne su promjene i u kulturama, jer su razlike između Europe i Južne odnosno Jugoistočne Azije ogromne – između Dubrovnika i Nepala ili Filipina. Što je i logično, s obzirom kako se radi o potpuno drugim krajevima svijeta.

TROJIĆ PREDLAGALA UKLJUČIVANJE U FESTU, DUBROVAČKU TRPEZU…

I dok se Dubrovčani po Facebook grupama pitaju 'đe nam je nestalo naše adio' i kako to da nitko na kasama više ne zna što je to pomadora, malo je onih koji spominju konkretne poteze. Kako očuvati tradicijske i kulturne vrijednosti sredine, a Dubrovnik ih ima 'na izvoz'? Kako sačuvati europske vrijednosti, koje su simbol društvenog napretka, demokracije i civiliziranosti? Kako izbjeći sudbinu brojnih europskih gradova u kojima su migranti iz afričkih i azijskih područja oformili 'geta' bez ikakve volje i namjere za bilo kakvom asimilacijom? Kako sačuvati sigurnost destinacije, što je najjači adut dubrovačkog, ali i hrvatskog turizma?

Odgovor leži u uključivanju stranih radnika u lokalnu zajednicu pri čemu bi oni prihvatili najbolje od zajednice, a zajednica najbolje od njihove kulture, kako bi zajedno išli naprijed, u korist i jednih, i drugih, ali i cjelokupnog društva. Stvaranje jaza između lokalne zajednice i stranih državljana koji tu dolaze kako bi radili, uvijek je dovodilo do prostorne i svake druge odvojenosti. Tada, umjesto da se ide u istom smjeru i da se zajednički 'raste', svatko vuče na svoju stranu, što neminovno stvara još veću kulturološku i svaku drugu distancu. Stranac se tu ne osjeća dobrodošlo, a lokalna zajednica s predrasudom gleda na stranca. Dubrovnik stranim radnicima treba pokazati kako je dobar domaćin i dati im priliku da postanu dio lokalne zajednice u kojoj će se osjećati dobrodošlo.

Malo je onih koji su prepoznali kako o ovoj stvarnosti treba i progovarati, i razmišljati, a jedna od njih je predsjednica HGK Dubrovnik Nikolina Trojić. Ona je, primjerice, u nekoliko inicijativa predlagala da strani radnici sudjeluju u procesiji za Svetog Vlaha, kako bi se osjetili dobrodošlima i dijelom zajednice u kojoj sada žive, kako su sastavni dio Grada. Nema veze što su druge vjeroispovijesti, Festa je prije dio lokalnog identiteta. Uostalom, i ljudi drugačijih vjeroispovijesti i iz drugih krajeva Hrvatske znaju se vjenčati za nekoga iz dubrovačkog kraja pa i oni, i njihova djeca, znaju nositi nošnje u procesiji. Predlagala je i uključivanje u različite manifestacije u kojima bi strani radnici predstavili svoju glazbu ili svoju kuhinju. Primjerice, predlagala je njihovo uključivanje u 'Dubrovačku trpezu', u sklopu koje bi mogli predstaviti tradicionalna azijska jela. Tako bi se lako uključili u društveni život grada, a građanima njihova kultura ne bi bila tako daleka. 

'RAZMIŠLJAMO O UKLJUČIVANJU U DUBROVAČKE MANIFESTACIJE'

Pitanje je to kojim će se sasvim sigurno baviti službene politike i nije namijenjeno turističkim zajednicama, no zanimao nas je kontekst uključivanja u manifestacije. Upitali smo direktora Turističke zajednice grada Dubrovnika Miroslava Draškovića postoji li perspektiva za uključivanjem stranih radnika u neke poznate dubrovačke događaje kako bi ih se integriralo u dubrovačku svakodnevicu i društveni život grada uopće.

„O toj smo temi već razgovarali s nadležnim gradskim Upravnim odjelom koji i jest glavni nositelj ‘Dubrovačke trpeze’, koja je uklopljena u Good Food Festival u organizaciji Turističke zajednice grada Dubrovnika. Razmišljali smo o tome da strani radnici koji rade u Dubrovniku predstave svoje lokalne kuhinje u sklopu 'Dubrovačke trpeze', no to zasad postoji kao ideja, jer program 'Trpeze' za ovu godinu se tek treba osmisliti. Što se tiče same ideje, treba vidjeti kako je provesti. Tu prvenstveno mislim na profiliranje stranih radnika jer je pitanju jesu li to radnici koji su  chefovi, kuhari ili barem pomoćni kuhari, koji bi onda mogli predstaviti svoju lokalnu kuhinju ili se ipak radi o radnicima na nekim drugim radnim mjestima koja nam ne omogućuju da provedemo ovakvu ideju.  Osim sudjelovanja na Good Food Festivalu i drugim manifestacijama, mislim kako je važno integrirati strane radnike kroz različita kulturna događanja, ali i različite edukativne programe putem kojih bi se obostrano i stanovnici i radnici educirali o kulturama, običajima i načinima života. Otvorenost prema drugim kulturama važan je dio identiteta Dubrovnika, a danas se ta tradicija nastavlja kroz različite inicijative koje promiču međukulturalnu razmjenu, turizam i suradnju s drugim gradovima i regijama diljem svijeta. Očuvanje te otvorenosti i prihvaćanje različitosti ključni su elementi koji čine Dubrovnik jedinstvenim i posebnim mjestom, a posebno sigurnim za svih“, izjavio je Drašković.

'TREBA OGRANIČITI BROJ RADNIKA, POSTOJEĆE NAUČITI JEZIK I OBIČAJE'

Kad se govori o službenim politikama koje bi se trebale pozabaviti ovim pitanjem, predsjednik Gradskog vijeća Marko Potrebica smatra kako je potrebno donijeti državnu strategiju koja bi, među ostalim, definirala i maksimalan broj radnika koji se mogu dovesti iz trećih zemalja.

„Prošle sezone je izdano nešto više od 3600 radnih dozvola, od toga gotovo tisuću za radnike iz Nepala, Filipina, Indije, Bangladeša… Potrebno je definirati koliko nam radnika treba, je li to tisuću ili dvije tisuće. Ali ne 20 tisuća jer ih toliko ima na tržištu“, izjavio je Potrebica dodavši kako je uvoznu radnu snagu potrebno držati pod kontrolom i kako ne bi došlo do rušenja vrijednosti rada tj. plaća kod postojećih djelatnika u sektoru ugostiteljstva.

Još jedno pitanje kojim bi se takva strategija trebala baviti je, kako drži Potrebica, integracija postojećih radnika u kontekstu učenja jezika, a potom i kulture i običaja ovog kraja.

 „To su radnici koji najčešće dolaze iz društava u kojima vrijede norme i pravila koje za Europu ne vrijede, i obratno. Kad naši ljudi idu u Aziju u sklopu turističkih tura, onda ih naši vodiči informiraju o tome kakvo je ponašanje u tim društvima prihvatljivo, a kakvo nije. Mi danas živimo pored tih radnika iz trećih zemalja, uglavnom iz Azije, i ne postoji nikakav oblik integracije. Smješteni su u neadekvatnim stambenih uvjetima, ne postoji interakcija, oni se ne mogu integrirati i smatram kako ne smijemo ponoviti grešku zapadnoeuropskih zemalja te potpuno i nepromišljeno otvarati granice, dopuštajući ogroman priljev radnika s tog tržišta koje je neiscrpno. To vodi ka getoizaciji u kojoj ne znamo koga uopće primamo, iz zemalja u kojima pojam sigurnosti nije isti kao i kod nas, a prema posljednjim istraživanjima, Hrvatska je najsigurnija europska zemlja. Dakle, broj radnika koji dolaze treba ograničiti, trebali bi pohađati tečajeve učenja jezika, običaja i kulture, u protivnom ćemo imati ozbiljne probleme, premda se radi o legalnoj migraciji“, govori Potrebica.

'MOŽEMO UVESTI MILIJUNE RADNIKA. ŠTO SMO TIME ONDA NAPRAVILI?'

Pitamo ga smatra li kako bi tu integraciju trebalo provoditi uključivanjem radnika u određene događaje koji su poznati u dubrovačkom društvenom životu. Potrebica nije siguran bi li takvo što polučilo rezultata.

„Mislim kako bi te ljude bilo jako teško integrirati na način na koji bismo htjeli jer oni ovdje dolaze s drugačijim potrebama. Ne treba odustati od pokušaja društvene integracije i na takav način, ali mora postojati obveza pohađanja tromjesečnih edukacija preko kojih bi mogli dobiti sve potrebne informacije za korake integracije. O njoj ne možemo govoriti dok se ne ispoštuju određene obveze koje bi trebale postojati ako netko želi raditi ovdje, dakle učenje jezika, običaja, kulture…“, izjavio je Potrebica.

Napominje kako bi stoga i priljev te radne snage trebao biti što kontroliraniji i kako ne bi trebao biti nagao, kako bi se proces integracije mogao provesti uspješno. Ne smatra kako bi sigurnosni problem bio i jedini kad se govori o radnicima iz trećih zemalja.

„Mi možemo uvesti milijune i milijune ljudi s tog tržišta koje je ogromno, no postoji li potreba za time i što bismo time napravili? Naš strateški cilj je održavanje Hrvata na krajnjem jugu Hrvatske. Nije strateški cilj taj da kapital upravlja turizmom i njegovim potrebama, da dovedemo 10 ili 20 tisuća ljudi iz tih zemalja. To moramo hitno zaustaviti jer ako to ne napravimo i ne podvučemo određene rezove, za 50 godina ćemo biti manjina. Postoje gradovi koji su takvim greškama promijenili svoj genetski kod. Ako to dozvolimo, nikada nećemo moći provesti ni pratiti integracijski postupak koji je nužan“, kazao je Potrebica.

'ZBOG NEPROMIŠLJENIH ODLUKA, ZA 15 ILI 20 GODINA BISMO MOGLI IMATI OZBILJNE PROBLEME'

Svako otvaranje pitanja opstanka kulture na određenom području, neminovno izaziva i optužbe kako se radi o rasizmu i ksenofobiji, strahu od drugih i od drugačijih. Potrebica naglašava kako to nije opravdano.

„Ne mislim kako je bilo koje društvo nazadnije u odnosu na neko drugo, to bi se dalo podvući pod teoriju o superiornosti rasa koja nije bliska mom svjetonazoru. No, činjenica je kako je riječ o radnicima koji dolaze iz kompletno drugačijih društava od našeg, iz društava u kojima je stopa kriminala i siromaštva znatno veća nego što je to u RH, činjenica je kako nisu došli naučeni na odgovarajuće društvene norme, koje nisu ni bolje, ni gore, ali mi gradimo svoje društvo. Nisam za to da grad ima 10 tisuća stranih radnika iz trećih, azijskih zemalja. Nisam za to da 25 posto ljudi koji služi kapitalu koji nije dubrovački, dođe u naš grad“, izjavio je Potrebica dodavši kako bi veliki priljev radne snage iz tih zemalja sasvim sigurno doveo do problema, i u vidu sigurnosti, ali i u vidu strukture stanovništva. A onda, i u vidu političke scene na ovim prostorima.

„Takav pristup je obično pristup mainstream politike i ljevice koja smatra kako je takvo što urbano i tolerantno. No, upravo zbog ovakvih pogrešaka, koje mi sebi ne smijemo dozvoliti, u Europi jača desnica, ali ne umjerena nego rigidna desnica. Ako se počnemo rješavati ovo pitanje, lako nam se može dogoditi da za 10 godina imamo zastupljene političke opcije s vrlo rigidnim stavovima oko pitanja useljenika. Sjetimo se Njemačke ih 50-ih, vrlo pogrdno su komentirali ljude koji su dolazili raditi, uglavnom s Balkana i iz Ukrajine. Imali su otpore, a sad bi vjerojatno dali sve da su im samo ti Balkanci ostali kao radna snaga. Nemojmo se skrivati iza floskula, misliti kako smo društvo koje ništa ne može ugroziti jer za 15 ili 20 godina ćemo imati ozbiljne probleme“, smatra Potrebica.

Odvajanje stranih radnika od lokalne zajednice i 'getoizacija' se nisu pokazali kao dobra praksa u europskim zemljama. Na nama je sada učiti na tuđim greškama i dobro promisliti o strategijama koje će stvoriti društvo koje je povoljno za lokalno stanovništvo, u kojem će se i radnici iz dalekih zemalja osjećati poželjnima i dobrodošlima.