Kad netko spomene posao taksista, to možda može zvučati suhoparno. Prva na pamet pada vožnja klijenata od jedne do druge lokacije. Čini se kako se to ponavlja, iz sata u sat, i kako u tome ustvari nema ništa osobito zanimljivo ni uzbudljivo. 

No, rad s ljudima obično je sve, samo ne dosadan. Taksisti rade i u kasnim noćnim satima kad se obično događaju i najzanimljivije stvari. Zbog toga je važno dobro znati čuvati tajne... A još je manje poznata njihova ljudska uloga. U javnosti često percipirani kao djelatnici kojima je stalno što više zaraditi od sezone, oni vrlo često pomažu ljudima, a pravovremena vožnja do bolnice nekima je znala i spasiti život. 

KAD SU SVA VOZILA HITNE NA TERENU, RAZVOZIMO MI

„Baš nas je neki dan zvala žena u polusvjesnom stanju. Došao sam do nje, ukrcao je u auto, odveo u gruške nebodere gdje živi kad je malo došla k' sebi. Nebrojeno puta smo ljude iz nebodera vozili iz i u bolnicu. Tamo očito živi starije stanovništvo i stalno nas zovu. A koga će drugoga zvat'? I tako ih odvezemo, pomognemo do lifta ili do stana,“ govori nam Ivica Smoljko, prvi čovjek Plavog taksija. 

Takve vožnje se u pravilu ne naplaćuju. Kako kaže Smoljko, nemaju srca. A često umirovljenici ni nemaju tih 35 ili 40 kuna koliko ih košta vožnja. No, nisu to samo umirovljenici. Kako govori Smoljko, opisujući svoj posao, često ih nazovu ljudi koji su imali prometnu nesreću. Nemaju se čime vratiti doma pa zovu taksi, ali ponekad nemaju novca uza se. No, i te se vožnje odrade. 

Kod pacijenata koji imaju zakazane dijalize u Općoj bolnici Dubrovnik često se rade nalozi kako bi taksisti u točno određeno vrijeme bili pred njihovim domovima i kako bi mogli navrijeme biti u bolnici. 

„Takve pacijente vozimo gratis. Vrlo dobro znamo kojim se danima ide na dijalizu i u kojim periodima. Napravimo naloge koji se onda aktiviraju kako taksi vozilo ne bi kasnilo,“ govori Patricia Delija, dispečerka 'Plavog taksija'. 

A bilo je tu i slučajeva kad bi vozili pacijente jer bi sva vozila Hitne pomoći bila na terenu.  

„Baš smo neki dan imali situaciju u kojoj smo zaprimili poziv te smo zamoljeni da dođemo po čovjeka u Lapadu kojemu je pozlilo, jer su sva vozila Hitne na terenu, te da ga dovezemo na Hitnu. To smo i napravili,“ kaže nam Delija, dok Smoljko dodaje kako su primjerice jednom prilikom vozili čovjeka koji je imao srčani udar. 

'DONESITE MI KRUH I SIR'

Umirovljenici u Hrvatskoj ne žive bajno, a onima koji su slabije pokretljivi ili imaju nekih drugih zdravstvenih problema prijevoz je itekako nužan. No, kako kroz mjesec 'kopni' mirovina, tako se smanjuju i pozivi prema 'Plavom taksiju'. 

„Kad dođe penzija, onda nas ti ljudi obično zovu. No, nakon 10,15 dana, pozivi izostaju. Onda te ljude srećemo po gradu, pogotovo po placi, pa ih odvezemo besplatno. Ili neki kolega javi drugome pa on dođe po njih,“ govori Smoljko.

Ima i onih kojima su potrebne namirnice, ali im je teško doći do butige. 

„Bila je jedna gospođa koja nas je često zvala, a sada je domu. Ona bi cijelu noć zvala i govorila kako joj nema tko donijeti kruh i sir. Pa onda kupimo i donesemo,“ kaže Delija. 

No, sve to postavlja pitanje čime refundiraju te vožnje. Smoljko kaže kako im to ne predstavlja neki značajan trošak, a učinili su dobro djelo.

„Sad će netko kazati kako se hvalimo i kako vozimo domaće ljude, ali istina je kako mi ustvari nemamo puno 'praznih kilometara'. Mi ne šaljemo prazan auto na Pile da pokupi nekoga kome treba pomoć, nego je on pun. U ljetnom periodu odradimo sigurno 90 posto vožnji tako. Nije to neki gubitak,“ izjavio je Smoljko dodavši kako nisu dizali cijene i kako to zasad ne namjeravaju napraviti. 

„I dalje držimo startnu cijenu od 12 kuna, uz šest kuna za svaki prijeđeni kilometar i po tome smo među najjeftinijima u Hrvatskoj. Kako bi to zvučalo kad bismo uslugu poskupjeli za kunu po kilometru? Nama to nije nikakva zarada, a ljudima bi zvučalo grubo. Vidjet ćemo što će biti dogodine, hoće li cijena goriva malo pasti, ali zasad ih ne mislimo mijenjati,“ dodaje Smoljko. 

GDJE STE  MI ISKRCALI MUŽA? 

No, nisu oni stariji i bolesni jedini sugrađani koje prevozi 'Plavi taksi'. Ima tu mladih, zdravih i veselih, a posebno tijekom vikenda. Tada njihov Centar zna zaprimiti neke zanimljive pozive.

„Bude tu svega. Ljudi zovu i žele nam poslati bocu vina. Znaju nam poslati čokoladu. Naši ljudi koji se s nama voze su pristojni, pa i kad popiju. Uvijek ima iznimaka, ali pretežno su naučili na nas, ponašaju se lijepo. Bude zanimljivo pa noć brzo prođe,“ govori Delija. 

Pitamo je ima li udvarača, a ona kroz smijeh odgovara potvrdno. 

„Toga uvijek ima. Zovu i govore kako imamo lijep glas, predlažu kafu, pitaju kako se zovemo… Ne govorimo imena, ali saznaju oni to nekako,“ smije se Delija. 

S druge strane, taksisti moraju znati dobro čuvati tajne koje se tiču onoga koga voze, s kime ga voze i gdje ga iskrcavaju. U protivnom bi razvoda bilo i više.  

„Žene znaju zvati u Centar i pitati gdje smo im iskrcali muževe. Muževi im obično kažu kako idu kod prijatelja, ali pođu na neka druga mjesta. Mi možemo vidjeti koja je to ulica pa nas ona moli da joj kažemo gdje je. A onda mi uglavnom navedemo neku 'prometnu' lokaciju, mada to nije ta gdje smo ga odveli. Ona zna da mi znamo, ali mi čuvamo privatnost. Zna se nekoliko puta mjesečno dogoditi da nas zovu žene i pitaju gdje smo im odvezli muževe. A znaju zvati i muževi za svoje žene,“ govori Smoljko. 

ZOVU NAS I S UGLJANA. PA SVIRAJU, PJEVAJU… 

Uz one kojima se sviđa glas dispečerke koju žele izvesti na piće i one koji traže gdje su im supružnici, često zovu i osobe koje su usamljene. Jednostavno nemaju s kime popričati pa nazovu dispečere kojima se požale. 

„Ima zanimljivih poziva. Ima ljudi koji jednostavno nazovu kako bi se ispričali jer nemaju s kime. To uglavnom budu stariji ljudi. Kažu kako su sami, kako više nemaju nikoga pa nam pričaju svoje probleme. Mi ih poslušamo i bude im lakše,“ kaže Delija. Govori i kako ih zovu čak i ljudi s Ugljana!

„Na naš odjel psihijatrije smo znali nositi cigare jer su nas molili da im donesemo. Ima i onih koji pođu na Ugljan pa nas otamo zovu samo da nas pozdrave. Pa nam sviraju, pjevaju… Kažu da zovu samo da znamo kako nas nisu zaboravili. Ti ljudi izađu otamo, vrate se u Dubrovnik i ponovno se voze s nama. Ne zaboravljaju nas,“ govori nam Delija.

U AUTU ZABORAVILA 75 TISUĆA KUNA 

U medijima često čitamo i o taksistima koji u svojim vozilima znaju pronaći velike svote novca koje potom vraćaju klijentima koji su ih u autu zaboravili. Kako kaže Smoljko,  jedna je žena u vozilu 'Plavog taksija' tako ostavila 75 tisuća kuna, no srećom, novčani iznos je vraćen i priča je imala sretan kraj. No, govori kako se najčešće ostavljaju mobiteli.

„Nalazili smo vrećice s robom koje bi ljudi koji idu s posla znali zaboraviti, ključeve, spenzu… No, najčešće su to mobiteli. Uglavnom se sve te stvari nađu i vrate. Ljudi često zaborave broj taksija, ali mi uz pomoć ostalih podataka, recimo polazne točke, pronađemo koje je to vozilo. Taksist provjeri je li u tom vozilu zaista nešto ostalo i onda to vratimo,“ kaže Delija. 

 U JEDNOJ SMJENI I PO 600 POZIVA

Kad se svi ti pozivi zbroje, samo u jednoj smjeni se nakupi troznamenkasti broj. Delija govori kako u smjeni od 22:00 do 6:00 sati znaju zaprimiti oko 500, 600 poziva. Gužva je, no sve se nekako stigne. 'Plavi taksi' trenutno ima 54 automobila koji obavljaju autotaksi djelatnost. 

„Nekad imam osjećaj kao da drugi taksiji ne postoji. Telefoni samo zvone, to je jako puno poziva. Odradimo jako puno i trudimo se svima ugoditi. Zovu nas domaći, zovu i stranci, ali i oni koji su došli raditi u Dubrovnik, a koje vozimo po tarifi za domaće,“ kaže Delija. 

Ponekad bi klijenti htjeli svoj taksi što prije, ali bude ogromna navala. No, kroz 15-ak minuta se uglavnom situacija raščisti. 

„Od Ilijine glavice do kapelice bude 17 naših vozila u gužvi. To su popodnevne špice kad je gužva, ali kroz 15-ak minuta se to sve odblokira. Ove godine zna biti nešto gužvi, ali nema velikih čekanja. Vjerojatno su prometni redari napravili reda, a tekući sustav na Pilama funkcionira fantastično,“ govori Smoljko.  

Sve što je naveo ovaj dvojac iz 'Plavog taksija' ustvari baca jedno sasvim drugo svjetlo na ovaj posao. On zna biti prilika za pomoć, a važno je i čuvati privatnost klijenata. 

„Te vam stvari u početku znaju biti zanimljive, ali one su ustvari naša svakodnevica. Odradimo jednu vožnju, pa onda ide druga, treća, deseta i tako u nedogled. Svaki klijent je specifičan, ima čudi onoliko koliko i ljudi. Ali naši su ljudi zbilja fantastični,“ zaključuje Smoljko.