Nekad se mora čekati u redu, sastavni je to dio života. Ali, jedno je kad čekaš u zubara ili frizera, uračunato je to u strpljenje, međutim čekati dvadesetak minuta kako bi platio račun za kruh ili sladoled već je ruganje tom strpljenju.

Tako se jučer u Tommyja dogodilo da je na jednoj kasi čekalo petnaestak ljudi, dok na drugoj nije bilo blagajnice. Pritom, djelatnici trgovine slagali su već nešto po policama, bez da je netko preuzeo blagajnu.

Jasno, ne radi se tu samo o Tommyju, problem je to ama baš svakog trgovačkog lanca koji operira u Dubrovniku, gdje  svatko tko je tu jednom nabasao će tražiti druge puteve do cilja.

Ne pomažu situaciji niti kupci koji nisu u stanju pripremiti novac na vrijeme već za takujinom posežu tek kad dobiju račun, a ne pomažu niti same blagajnice što i ne haju za nagomilani red, pa i svaki pregovor s mušterijama završi se zna se kako: slijeganjem ramenima.

No, u blagajnicama je uistinu najmanji problem, unatoč tome što se ponekad kao dosta hrvatskih radnika drže načela kako ne mogu biti malo plaćene koliko mogu malo raditi, težište je ovdje na nekim drugim stvarima.

Dakle, prvenstveno prisutan je ogroman manjak radnika, onih koji bi u sezoni radili za fiksnu plaću od maksimalno četiri tisuće kuna dok u drugim oblastima povezanima s turizmom može se zaraditi puno, puno više novca.

Drugi problem je povezan s ovim prvim, a uporište ima u turizmu, onom na dubrovački način, znači masovnom, uz koji se ne može reći da gosti baš vole potrošiti, već se tako hrane u trgovinama, a ne u restoranima. Upravo oni i rade ogromne redove, koje menadžmenti trgovina nisu u stanju regulirati jer nema dovoljno radne snage.

Epilog svega su uistinu neizdržive gužve.

U inozemstvu, poznato je to, takvo što je nedopustivo jer više od tri osobe ne mogu biti u redu, a da se ne otvori drugo naplatno mjesto, a da ne govorimo i mogućnosti "self" naplaćivanja. No, takvo nešto je uračunato u lakoću življenja što je za Hrvate umotano u devet kora prostoproširene misaone rečenice.

Šteta, jer problem nije lako riješiti. Bilo bi lako da se tiče tu samo dobre volje poslodavca da zaposli radnike, no koga zaposliti kad malo tko želi raditi? Ovako, moraju se jahati postojeći radnici koji se istovremeno moraju baviti i  naplatom, čišćenjem ili skladištenjem namirnica na police.

I tu dolazimo do rampe zrelog rasuđivanja s pitanjem: što je radnik danas u uvjetima na hrvatski način?  

Kad se to shvati i kad se zagrebe po suštini stvarnosti koja nas je odavno tresnula o pod, onda ćemo barem pronaći malo pravde i za one koji gomilaju red pred blagajnama, a koji nisu krivi za brutalni nedostatak kadra i ogromnu potrošnju ne baš izdašnih gostiju.