Klara Šćepanović rođena je u Engleskoj, ali je posao prije dvije godine doveo u Dubrovnik. Tu je, sad bi se moglo reći i sudbinski, upoznala Đanija Cumeljana. Zajedno su radili u engleskoj firmi na aerodromu, najčešće se susretali vikendom, a u pauzama koje im je pružalo kašnjenje letova pričali o tome kako žele putovati.

„Tu smo kliknuli. Bila je zanimljiva situacija, rekao sam joj – tražim nekoga tko će sa mnom na kraj svijeta, a ona je rekla odmah: Ja ću!“, smije se Đani, javljajući se s ‘kraja svijeta’, odnosno s Novog Zelanda.

„Kroz godine čujete kako je vanka, ali nikad ne znaš dok se ne uvjeriš sam. Išli smo provjeriti kakve su nam opcije i našli smo vizu za working holiday, koja je veoma jednostavna za dobiti. Čeka se možda tri dana, a košta oko 150 eura. Ima limit rada tri mjeseca za jednog poslodavca, kako bi se steklo što više iskustva rada u različitim sektorima. Kolegica nam je također preporučila Novi Zeland, rekla je da bila tu i da se oduševila. Promislili smo da je malo daleko, ali i da ćemo još vidjeti. Planirali smo gdje ćemo provesti zimu, htjeli smo negdje gdje je toplo. Jer svaku sezonu rintamo, pa ljeto proleti i nikad ga nemamo vremena iskoristiti“, pričaju Klara i Đani.

Kako je Đani prije pet godina bio na Tajlandu, predložio je da se otisnu tamo, zato što je predivno, ali i cjenovno jako pristupačno. Išli su s osmero prijatelja, od kojih su neki ostali dulje, a neki kraće. Klara i Đani ostali su skoro dva mjeseca, a obišli su i Kambodžu i Vijetnam.

„Krajem siječnja razmišljali smo što ćemo, hoćemo li se vratiti doma. Ali što ćemo doma? Nije još počela sezona, možda bolje poći negdje vanka i probati raditi. Ako ne, u najgorem slučaju izguštati se još malo i onda se vratiti doma. Kako nam je taj Novi Zeland zapeo za oko, malo smo istražili, vidjeli da je standard života u redu. Jest, riječ je o jednoj od najskupljih zemalja, ali kad smo došli ovdje vidjeli smo da nije ništa posebno skuplje. Šok je bio nakon Azije, ali Dubrovnik je ipak skup i nekako smo navikli na visoke cijene. Svugdje gdje je lijepo je skupo!“, govori par koji se odlučio ravno iz Azije poći na Novi Zeland, pa i zbog toga im je to bilo isplativije.

„Jedan od razloga zašto smo se odlučili otići sada iz Dubrovnika jest taj što u cijelom svijetu vlada inflacija, a u Dubrovniku je to pogoršalo uvođenje eura, gdje su svi morali promijeniti cjenike i povećali cijene. Dubrovnik je trenutno u situaciji gdje se plaće moraju povećati, mora se sve to izbalansirati, pa smo razmišljali – hoćemo li istrpjeti tu prilagodbu ili ćemo poći, pa se vratiti kad se to sve izbalansira? Dubrovnik pruža dobre uvjete i zaradu ako imaš dovoljno iskustva i stvarno imamo dovoljno turista ako imaš volju i plan, može se čak zaraditi više nego vanka. Ali smatramo da je dobro vidjeti malo svijeta, skupiti iskustva i onda se vratiti doma i postaviti se malo bolje. Kad nema mame i tate, moraš se snaći sam i vrlo brzo se oslobodiš“, govore Klara i Đani.

Išli su s motom „što bude, bit će“, neopterećeni, jer su znali da se, ako se ne snađu, jednostavno mogu vratiti doma. Na put su otišli s dvoje prijatelja, ali su se našli u malo škakljivoj situaciji, prvenstveno jer su htjeli biti spontani te nisu puno istražili, a spontanost nekad dođe s cijenom. Čuli su da će im otprilike trebati dva tjedna za pronaći posao i stan, međutim, kad su oni kročili u Auckland, baš je počinjao fakultet i tisuće studenata je došlo tražiti stan u isto vrijeme, pa su bili „osuđeni“ na 20-tak dana hotela. No, posao su našli relativno brzo, za početak – u restoranu.

„SKAKAO JE SVAKI DAN!“

„A onda sam ja našao jedan jako zabavan posao. Šetali smo i prošli kraj Sky Towera, to je najveći toranj na Novom Zelandu. Vidjeli smo kako ljudi skaču od gore i ja sam rekao – to je to! Ušao sam unutra, pričao s radnicima, raspitivao se o situaciji. Nisu tražili radnike, ali rekao sam da me zovu čim se otvori prva prilika. Ostavio sam im svoj CV i nakon tri tjedna su me zvali, što sam jedva dočekao jer mi je bilo dosta rada u restoranu, to mi je čak bio prvi put da radim kao konobar. Nije bilo loše, ali ima puno zabavnijih poslova. Tako sam počeo raditi na Sky Toweru za AJ Hackett, firmu koja se prva počela baviti komercijalnim bungee jumpingom na Novom Zelandu, to je bilo baš uzbudljivo“, kaže Đani, dok Klara uz smijeh dobacuje: „Skakao je svaki dan!“.

U Aucklandu su proveli ljeto, a onda su se u lipnju uputili na južni dio otoka, koji je udaljen otprilike 1500 kilometara. Objašnjavaju da je to „kao da idete iz Dubrovnika za Pariz“. Trebalo im je 25 sati vožnje, koju su podijelili na tri dana. A zanimljivo je da su putovanje odradili u kamperu.

„Trebao nam je auto, ali mi je kolega rekao da je ovdje jako popularno kampiranje. Navodno jako puno ima besplatnih kampova. Zapravo, 25 posto površine Novog Zelanda su nacionalni parkovi i zaštićeni parkovi prirode, koji imaju besplatne kampove koji su opremljeni s WC-ima, tuševima… Stvarno dosta ljudi kampira, a nama je to u početku bilo neshvatljivo, jer smo uvijek imali stav prema kamperima i smatrali smo da nije to baš to lako, ali odlučili smo probati. Riječ je i o jednoj dobroj prilici jer se može jako dobro i zaraditi na kamperima – kupite kamper na zimu, prodate ga na ljeto i možete dosta zaraditi. Zato što je oko sto tisuća working holiday viza odobreno svake godine“, kaže Đani i objašnjava da je nakon korone bilo jako teško naći radnike, pa su kvote povećane i jako veliki broj mladih ljudi se odlučuje isprobati život na Novom Zelandu.

Dosta njih je čulo i za „van life“, što je jako pristupačni način putovanja, jer se izbjegavaju hoteli i hosteli, a zanimljivo je da su ljeti kamperi puno skuplji. Tako da primjerice kamper koji košta 15 tisuća dolara, zimi možete naći za 4-5 tisuća.

„Došli smo dolje i svi su čuli da je zimi najbolje poći na južni otok i dolje je bilo na tisuće ljudi koji su tražili posao. Što ćemo sad? Još je bilo hladno, -3… Shvatili smo da nije idealna situacija“, pričaju Đani i Klara, koja se prijavila za rad u slastičarni gdje su joj rekli da je prijavljeno još 150 ljudi.

RESTAURACIJA HOSTELA VLASTITIM RUKAMA

No par se vrlo brzo odlučio prilagoditi situaciji i raditi nešto korisno. S obzirom da u Dubrovniku rade kat kuće, shvatili su da je najbolje naći posao vezan za renovaciju.

„Baš je izašla objava na Facebooku da neki investitor restaurira stari hostel i da traže nekoga tko će biti tu, pomagati. Radilo se o Bay of Islands, što je bilo daleko, 1700 kilometara udaljeno, ali gledali smo to kao avanturu. Oduševili smo se kad smo stigli. Ovo je „backpacker heaven“, prepuno je pješčanih plaža. Iako je ovdje zima, ovo je najtopliji dio Novog Zelanda, pa se ljudi i kupaju“, govore Đani i Klara.

Ispostavilo se da hostel restauriraju dva starija para, s bogatim iskustvom. Jedan par se bavi preprodajom kuća, cijeli život se sele s mjesta na mjesto, a otkrili su im da su počeli s kombijem.

„Trebao im je netko od povjerenja tko će tu biti 24 sata, brinuti se da sve prođe po planu. Mi smo napravili tako dobar plan da su se oni oduševili i pitali nas bismo li ozbiljnije radove počeli sami rješavati, a mi smo rekli – zašto ne? Dobro se poklopilo jer je ovaj drugi par, koji su isto investitori, drži hostele 30 godina, a on radi u građevini. Tako da nam je došao tri-četiri dana objasniti što treba, čuli smo se s njime više puta i krenuli u renovaciju! Doveli smo i prijatelje da nam pomognu, dali su nam potpunu slobodu da radimo što hoćemo. Ima nas osam, atmosfera je odlična. Imamo bar kojeg smo prvo renovirali, zanimljivo je da je tu bio najpoznatiji disko u cijelom gradu“, kažu i naglašavaju da su naučili biti transparentni, pa im je zahvaljujući detaljnom planu dato toliko povjerenje.

Usput se uče i renovaciji, a plan im je tome se posvetiti još dva do tri mjeseca. Fleksibilni su, tako da mogu početi raditi ujutro, popodne, kako god im odgovara, bitno da slijede svoj plan. Što se tiče odnosa zajednice prema pridošlicama, kažu da su svi jako dragi i spremni pomoći.

„Svi su pristupačni. Na primjer, došao je čovjek dati ponudu za popraviti krov, međutim bila je malo prevelika za vlasnike. Onda je rekao da će doći jedan dan pokazati kako to možemo sami napraviti. Rekao je - popit ćemo pivu, poći ćemo na ribanje, sve ću ti objasniti. Dok bi te netko skinuo s dnevnog reda, ovdje stvarno žele objasniti, iako nemaju neke koristi od toga. Rekao je da mu je draže nekoga nešto naučiti nego nekome naplatiti. Baš predivno iskustvo, navikneš se na dobre ljude“, govori Đani, dok Klara dodaje da su postali – najbolji prijatelji!

„CILJ JE VRATITI SE DOMA“

Nije sve, naravno, bilo med i mlijeko, ali ovaj mladi par objašnjava da je sve onako – kako se postavite. Smatraju da svi imaju različita iskustva na Novom Zelandu jer puno toga ovisi o onome što sami nudite. Tako s njima trenutno surađuju i ljudi u sklopu „working for accomodation“, gdje mijenjaju 12 sati rada za sedam dana smještaja. No, oni ih se usput trude i naučiti svemu što sami znaju, tako da je to iskustvo – neprocjenjivo.

Na ovom putu, Đani i Klara imaju podršku obitelji.

„Meni su doma rekli – bravo, idi! Baba i đedo su komentirali da je malo daleko. Ali mama je rekla da uživamo dok možemo“, kaže Klara. Đani objašnjava da su bili malo zabrinuti, poglavito zbog daljine, ali čim im je pokazao kako je lijepo i sigurno, onda su se opustili i poželjeli mu sreću, ali i da se što prije vrati.

„Nisam nikada imao namjeru poći da bih ostao negdje. Cilj mi je pokupiti iskustvo, donijeti doma i prenijeti to znanje mlađim generacijama i da od našeg rada napravimo bolje. Jest bolja zarada, ali ništa to nije važno kad nisi doma. Doma je doma!“, kaže Đani.

Plan im je odraditi još nekoliko mjeseci, nakon toga još malo putovati, a vratiti se u Dubrovnik za Božić. Nakon toga će se vjerojatno zaputiti u Kanadu, gdje planiraju raditi godinu dana, ali i putovati. Planiraju posjetiti SAD, a možda i Južnu Ameriku, sve do konačnog povratka u Dubrovnik. Iako kažu uz smijeh – Europa nam je onda blizu!

A mnogi mladi sad razmišljaju o radu „preko granice“, ali im se teško odlučiti, a za njih ovaj mladi par ima motivacijske riječi.

„Mene uvijek gura ona – nije mene mati rodila da stojim na jednom mjestu!“, smije se Đani.

„Zašto ne? Teško jest i morate razmisliti da imate dovoljna financijska sredstva da možete pokriti nepredviđene situacije. Nikad ne znate što vam se može dogoditi, uvijek uzmite osiguranje jer ovdje na primjer, ako završite u doktora, 150 eura je samo da vas doktor vidi“, dodaje.

A uz ovo sve, naučili su uživati u malim stvarima i ne vezivati se za materijalne stvari. Tako će prije uživati u pikniku na plaži, nego u večeri u luksuznom restoranu. Puno je iskustava koja su stekli, a koja će utjecati ne samo na njihov profesionalni, već i na privatni život.

Nije se lako odlučiti na taj korak, ali ovaj mladi par je odličan primjer da ako o tome razmišljate, samo se morate baciti u avanturu. Jer tko zna, možda vas odvede i do bungee jumpinga na Novom Zelandu.

*Objavljeno u tiskanom izdanju Dubrovačkog dnevnika