Ako biste neku ženu, prije nego što bi postala žrtva nasilja, pitali može li joj se to dogoditi u životu, vjerojatno bi svaka rekla da je takvo što nemoguće. Vjerojatno bi rekla kako bi na prvi šamar, nasrtanje ili grubo ponižavanje napustila svog zlostavljača. Pa ipak, događa se često, događa se kontinuirano i žene vrlo često ostaju. Bez obzira na to što su prije svega toga govorile kako nikada ne bi ostale i kako to nikada ne bi tolerirale.

To je tako zato što je napustiti svog zlostavljača teže nego što se čini. Zlostavljači često nisu jednostrane osobe. Često će svoju žrtvu grubo povrijediti, a onda se praviti kao da se ništa nije dogodilo. Često će negirati da se išta dogodilo ili jednostavno omalovažavati ono što su učinili. Često će jednostavno svaliti odgovornost na žrtvu. Bio je umoran, nije mu dan, ona ga je izazvala svojim ponašanjem, nerazumijevanjem, glupim pitanjem. Često će svoju agresiju predstaviti izoliranim ispadom koji se 'neće ponoviti', nakon čega će je obasipati pažnjom, izjavama ljubavi i poklonima, da bi se sve vratilo na staro kada osjeti kako je oprostila. Uz konstantne, ali perfidne uvrede, često će svoju žrtvu uvjeriti kako ne vrijedi baš ništa, kako je sve to ona zaslužila i kako bi trebala biti bolja, dovoljno vrijedna, dovoljno dobra da zasluži svoj mir, svoju sigurnost i njegovu ljubav. No, to je ljestvica koju ona nikada neće dosegnuti. Jer na početku, povod njegovoj agresiji će možda biti neko njeno ponašanje koje mu se neće svidjeti. Kasnije za agresiju neće ni biti povoda. 

Istina je kako zlostavljača, ali i žrtava, ima kod oba spola. No, u ulozi zlostavljača u obitelji daleko najčešće će se naći muškarac, a u ulozi žrtve daleko najčešće – žena. Ovo je priča o njima.

NASRTAO BI NA MENE ZBOG NAJOBIČNIJEG PITANJA 

„Sve je počelo s psihičkim zlostavljanjem. Dakle, omalovažavanjem, grubim riječima, uvredama, psovkama... Govorio je da sam kurva, proklinjao me na najgore moguće načine, uvjeravao me da ne vrijedim baš ništa. No, to je bio tek početak“, govori nam jedna hrabra žena s juga Hrvatske koja je bila žrtva nasilja vlastitog supruga.

Govori kako ga nikada nije bilo doma, volio se zabavljati, a njeni prigovori, pa i obična pitanja o tome gdje je bio, završavali su udarcima, cipelarenjem, premlaćivanjima...

„Često je dolazio doma pijan, a svako moje pitanje završilo bi njegovim nasrtanjem na mene. Nekad bi to bio šamar, nekad gađanje predmetima, nekad i cipelarenje pred djecom... Da ne spominjem guranje, pljuvanje, čupanje za kosu i slično, što se događalo još i češće. Dosta puta se ne bi ni sjećao što je napravio, negirao je da se išta od toga dogodilo“, govori nam ova hrabra majka koja zbog svega ima ožiljke koji je podsjećaju na sve ono što je doživjela, ali i preživjela.

No, udarci nisu boljeli ništa manje nego ružne riječi i uvrede, na koje joj nije dao priliku ni da se obrani, jer bi uslijedilo fizičko nasilje. Kako kaže, kad te netko konstantno uvjerava kako ne vrijediš, kako si glup, nesposoban i manjkav, u to naposljetku i povjeruješ.  

Zlostavljanje se događalo svakodnevno. Naučila je u jednom trenutku radije prešutjeti i povući se. No, i takva, nešto 'nevidljivija', bila je zlostavljana. Naposljetku je skupila hrabrosti i učinila tešku, ali jedinu ispravnu stvar – prijavila ga je policiji, razvela se i zaštitila sebe i svoju djecu. 

ZBOG DJECE SE NE OSTAJE, NEGO ODLAZI OD ZLOSTAVLJAČA

„Znam i druge žene koje su proživljavale jednake situacije. Muževi dolaze pijani doma iz provoda, a kad one zatraže objašnjenje o tome gdje su bili, oni na njih nasrću. I tako hodaju putem, u modricama, neke zbog djece, neke zbog životnih troškova, neke jer se jednostavno boje biti same,“ govori nam dodavši kako ni ona nije uvijek nailazila na razumijevanje kad je odlučila prekinuti taj zlostavljački krug. Pitali su je zašto je pošla, kako će sama, slušajući opaske kako je trebala ostati. Zbog djece. No, ona je znala kako upravo zbog djece treba otići.

„Ne želim da moja djeca to gledaju, da vuku traume i da iz toga uče kako je normalno tako se ponašati prema partneru, odnosno to trpjeti od partnera. Nitko to nije zaslužio. A same smo ionako. Bila sam sama i dok sam bila u braku, sve sam morala sama“, govori nam ova hrabra majka koja je skupila dovoljno snage i doslovno spasila sebe i djecu. Bez toga, ne zna kakva bi bila njena budućnost i budućnost njene djece.

„Ne znam što bi sa mnom bilo da sam ostala s njim. Vjerojatno bih bila živa, ali ne znam u kakvom bih stanju bila, kako bih mogla funkcionirati, kako bih se mogla pobrinuti o djeci i o sebi. Mislim kako se takvi likovi ne mijenjaju nikada, ti manipulatori, narcisi... Mogu imati sto žena, ali mislim kako će sa svakom sljedećom postupati jednako jer oni ni ne razumiju da imaju problem“, govori nam ova sugovornica dodavši kako je prekid tog začaranog kruga bio težak, ali ispravan potez nakon kojeg se preporodila. Danas snažno apelira na sve žene koje trpe slično ili jednako što i ona – skupite snage, prijavite zlostavljača i učinite ono što je jedino ispravno za sebe, ali i djecu, ukoliko su i ona uključena.

POSTAO BI NASILAN ZBOG RUČKA ILI BI NAPROSTO IZMISLIO RAZLOG

Druga žena s kojom smo razgovarali bila je žrtva nasilja vlastitog oca, ali i njena majka. Čini se kako se sličan patern često ponavlja. I ovdje je zlostavljač, kao i u prethodnom slučaju, osoba koja pijana dolazi doma, a nakon pitanja o tome gdje je bio, bijesni i iskaljuje se na fizički slabijim članovima svoje obitelji.

„U našoj sredini se često obiteljsko zlostavljanje romantizira. Zna se tko je glava obitelji i onda ta glava razmišlja i odlučuje uime svih - određuje što će se i kako raditi, što će se i kako razmišljati, živjeti, govoriti... Tu je onda majka koja se boji, on razmišlja umjesto nje, uvjerava je kako je bolji od nje, kako je normalno da ga nema po cijeli dan, da dolazi pijan, da to majka prihvaća, jer će u protivnom dobiti batine ili biti izvrijeđana. Ako se tome suprotstavite, onda ne poštujete svog oca“, govori nam naša hrabra sugovornica.

Prisjeća se kako bi nekad tukao majku, no dominiralo je omalovažavanje, svakodnevno grubo vrijeđanje i psihičko zlostavljanje.  Zbog najbanalnijih stvari, poput ručka koji nije dovoljno slan. A kad razloga ne bi bilo, onda bi ga izmislio.

Kako nam kaže, majka, koja i danas živi s njim, bi se na sve to skamenila. Na svakodnevno zlostavljanje se već navikla, a svog se supruga boji i danas. Njegovo se zlostavljanje često znalo opravdavati u očima njima bliskih ljudi – tobože jer je zapustila izgled i ne izvršava redovito svoje bračne obveze.

BATINE ZBOG KOJIH NE BIH MOGLA IZAĆI IZ KUĆE

Naša sugovornica je, kao kći zlostavljača, znala dobiti brutalne batine, zbog kojih ne bi mogla izaći iz kuće. Majka bi joj tada držala obloge i pomagala joj, ali se nikada nije uspjela oduprijeti paklu u kojem se našla zajedno sa svojom kćeri. Zlostavljanje je, kaže, uvijek bilo tu, samo što je s vremenom postajalo 'sofisticiranije' ili 'ljepše umotano'.

„Redovito sam dobivala strašne batine, i kad bih nešto 'napravila', i kad nisam napravila ništa. U datim trenutcima svako dijete učini nešto što zahtjeva neku vrstu kazne, ali to ne bi smjele biti batine zbog kojih ne možete izaći vanka jer ste toliko ozlijeđeni. Nijedna obitelj se ne bi smjela osjećati da mora skočiti na noge ako sjedi, kad začuje kako se parkira auto oca, da ne bi dobili batine ili bili brutalno izvrijeđani. Stalno živite u strahu kakav će on doma doći. Pa onda slušate sat vremena plakanje, sat vremena vrijeđanje, sat vremena plakanje, sat vremena vrijeđanje... Pa o detaljima seksualnih odnosa koje ima s vašom majkom... Odrastala sam misleći kako je sve to normalno, jer se djeca u malim sredinama često tako odgajaju“, govori nam.

Često je u cijeloj toj situaciji opravdavala svog oca. Kako je to ipak njen roditelj, kako ga ona voli, kako on ima svoje razloge, kako bi majka mogla biti bolja, kako on nije kriv što je ovisnik o alkoholu...

Međutim, s vremenom je ipak osvijestila kako to nije normalno. Kako nije normalno bojati se kad otac dolazi s posla ili izvanka. Kako nije normalno tražiti opravdanje za batine, uvrede i emocionalne ucjene. Kako će 'glava kuće' zaštititi svoju obitelj, a ne joj konstantno nanositi zlo. Kako bi dom trebao biti mjesto sigurnosti, topline i ljubavi, a ne straha, hladnoće i agresije.

Djeca se u situacijama u kojima se njihovi roditelji svađaju ili se događa neka vrsta zlostavljanja, često postavljaju kao 'tampon zona'. Često žele pomoći i majci, i ocu. To je prirodno, no pritom ne treba puštati iz vida kako su roditelji tu kako bi zaštitili svoju djecu i kako otpor zlostavljanju ne znači nepoštovanje prema vlastitim roditeljima. Kaže kako je to ipak njen otac i kako ga voli kao roditelja. No, ujedno je osvijestila kako ne treba trpjeti ničije zlostavljanje, pa ni od onih koje voli najviše. Stoga je sve odlučila prijaviti policiji. Danas za sebe kaže kako nije žrtva. Jer ona je borac!

POLA SLUČAJEVA NASILJA NAD ŽENAMA DOGODI SE U OBITELJI

Policija uprava dubrovačko-neretvanska je, uz Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama, objavila statistiku koja se odnosi na ovaj problem.

Prema njihovim podacima, na području Policijske uprave dubrovačko-neretvanske od početka ove godine 115 osoba ženskog spola je oštećeno raznim kaznenim djelima, a najčešće se radi o tjelesnim ozljedama, teškim tjelesnim ozljedama, prijetnjama, prisilama, spolnim uznemiravanjima i nasilju u obitelji. Među navedenim kaznenim djelima nema evidentiranih najtežih kaznenih djela kao što su ubojstvo ili teško ubojstvo.

„Osim toga, u prvih osam mjeseci ove godine 52 žene bile su žrtve nasilja u obitelji koje se prema svojim obilježjima prekršajno sankcionira“, objavili su iz policije.

Iz navedenih podataka vidljivo je kako se polovica slučajeva nasilja nad ženama dogodi u njihovoj vlastitog obitelji. Tamo gdje bi se zapravo trebale osjećati sigurnima.

Ako  se prepoznajete u ovim redovima, ne oklijevajte. Pozovite pomoć, obratite se policiji. Težak je to, ali neophodan korak. Jer još je puno teže živjeti u domu u kojem nemate ono što biste trebali imati – sigurnost, poštovanje i mir.