Jedna od najpoznatijih je kada pripadnik crnogorske divizije govori kako će sljedeću kafu popiti na Stradunu. Brojni Crnogorci, zajedno sa Srbima i Jugoslavenskom narodnom armijom sudjelovali su u ubijanju, razaranju, pljački i maltretiranju civila na južnom bojištu. Nakon rata, Crnu Goru sam prvi put posjetio 2008. godine i nikad neću zaboraviti što sam doživio. S ekipom sam otišao na Cetinje, sjeli smo u jedan restoran i naručili platu njeguškog pršuta i sira. Stari vlasnik konobe ljubazno nam ju je donio i pitao odakle smo. 

-Iz Dubrovnika – rekosmo ne znajući u kojem će smjeru dalje ići razgovor. 

-Kako su vas napali – kratko je rekao stari Crnogorac njišući glavom. 

Pogledali smo se u čudu. Koji mu je, što trkelja stari, je li se možda druži s Alzheimerom? Čuj oni nas napali. Tko oni? Crnogorci. A što si ti nego Crnogorac? No, tada sam po prvi put shvatio da Crnogorci s Cetinja nemaju veze s Crnogorcima koji su bili na fronti. 

Ogromna muda 

I nije to moj neki osobni dojam, nego postoje dokumentirane snimke. U jeku ratnih razaranja, Crnogorci na Cetinju, predvođeni Slavkom Perovićem, utemeljiteljem Liberalnog saveza Crne Gore, organizirali su antiratni prosvjed protiv napada na Dubrovnik. Ono što se tamo spontano dogodilo zauvijek se urezalo u svijest ovdašnjih naroda. Deset tisuća prosvjednika spontano je krenulo pjevati pjesmu od koje se svaki put naježim: 

-S Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče! 

Evo ovih dana, nakon 33 godine od one izjave crnogorskog rezervista, pijem kafu na Stradunu s Crnogorcem Šorom Mitrovićem, čovjekom koji je bio na tom prosvjedu i pjevao legendarne stihove. Čast mi je sjediti s osobom koja je sa svojim sugrađanima pokazala ogromna muda kada je najviše trebalo, a ti ljudi, čini mi se, nikad nisu dobili adekvatno priznanje za njihov herojski čin. Priču krećemo iz bliske prošlosti. Naš automobilistički as Maro Franić nedavno je na svom Facebook profilu stavio sliku transparenta s ulaza na Cetinje na kojem su ispisani legendarni stihovi: „S Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče!“ Pitamo Mitrovića kojim povodom je postavljen taj transparent. 

-Nije bio nikakav poseban povod, nekome je samo došlo da ga postavi i da podsjeti ljude na ta vremena. Moj prijatelj Maro Franić se oduševio, pa ga je slikao i objavio na Facebooku. Poslao sam fotografije i Nikši Stahoru. Uglavnom, Cetinjani još uvijek suosjećaju s Dubrovnikom – govori nam Šora odmah dodajući da netrpeljivost autohtonih Crnogoraca iz Cetinja i Srba iz drugih krajeva Crne Gore traje dugi niz stoljeća. 

-Ima jedna anegdota kada je Tuđman došao na Cetinje i sastao se s predstavnicima bivših republika da pokušaju mirnim putem riješiti jugoslavensku krizu. Ja sam pitao Tuđmanovog vozača da mi pokloni šahovnicu, a ovaj me u čudu gleda i pita se jesam li lud ili bezobrazan. Na kraju mi govori da će mi je pokloniti, ako je neću baciti. Govorim mu da neću i pokloni mi je. Trideset godina sam je čuvao. Eto kako smo se mi na Cetinju osjećali spram velikosrpskih težnji na početku devedesetih godina. Bili smo prilično ekstremni – smije se Šora. 

Slobodanu Miloševiću i njegovoj lutki na koncu Momiru Bulatoviću, prisjeća se Mitrović, Cetinje je bilo trn u oku. Stalno su pokušavali slomiti antiratni otpor, ali nikad nisu uspjeli. Autohtonih Crnogoraca i onda i danas na Cetinju je bilo preko 90 posto za razliku od drugih dijelova Crne Gore, poput Bijelog polja ili Herceg Novog gdje je ogroman broj Srba. Neke je planski dovodio Milo Đukanović kako bi glasali za njega, odmah bi im dao papire samo da ima glasove. Tako su se naselili. Milo je klasični suncokret, stalno se okretao kako mu je odgovaralo.

Marko Popović smislio stihove 

Taj dan kada se organizirao veliki antiratni prosvjed na Cetinju, pamti Mitrović, sjedio je s ekipom u jednom kafiću, prije nego što će se uputiti na skup. 

Šora Mitrović na cetinjskom prosvjedu

-To je bio lokalni kafić gdje su se okupljali razni društveni staleži, od šanera pa sve do doktora, nešto poput Roxyja u Dubrovniku. I nekako, dok smo se spremali otići na prosvjed, pojavili su se stihovi „S Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče, to su bili sve četnici, Momirovi plaćenici!“. Stihove je smislio Marko Popović, još je živ, mogu vas upoznati. I potom krećemo iz kafića na prosvjed i tamo smo spontano zapjevali stihove. Ništa to nije bilo organizirano, Perović nije imao pojma da ćemo pjevati. Od toga dana, svi smo bili obilježeni, izdajnici svoga naroda – govori nam ovaj hrabri čovjek. 

Imali su probleme na poslu, prijetilo im se otkazom, kada bi s registracijskim oznakama Cetinja išli bilo gdje u Crnu Goru, strahovali su da će im slomiti auto, jer je stav ostalih dijelova Crne Gore bio da su izdajnici na Cetinju, točnije rečeno ustaše. 

-Prijetili su nam i da će sedmi bataljon, sastavljen ponajviše od pripadnika iz Bijelog polja, kada dođe s bojišta, imati obračun s nama. Pripadnici tog bataljona bili su ljudi kockastih, ispraznih glava. To su nam govorili iz policije, koja je bila pod srpskom kontrolom, da dolaze po nas na okršaj. Sve je bilo puno Momirovih i Milovih uhoda na prosvjedu, sve su zabilježili. Govorili su nam i da moramo bježati, negdje se skloniti. Radio sam u trgovini, svaki dan mi je mogao biti zadnji na poslu, nije mi bilo nimalo ugodno. Svi smo imali probleme, ali Slavko Perović je najviše nafrknuo. Imao je ogromne pritiske, psihički je obolio, obitelj mu se raspala – govori nam. 

Koja tragedija. Perović je jedan od najvećih heroja ratnog vremena, čovjek koji je imao brutalnu hrabrost, sve je stavio na kocku, a nikad mu se nije odalo priznanje za sve što je napravio, pa čak ni od Dubrovčana. 

-Perović je bio glavni državni neprijatelj. I mi ostali smo se isto tako vodili, ali on je bio najprepoznatljiviji i najviše je stradao. Nimalo nam nije žao što smo zbog prosvjeda imali težak život, opet bismo sve ponovili. Kako nećemo ustati protiv napada na naše dojučerašnje prijatelje? Pa ja sam svako malo dolazio u Dubrovnik, spavao u Čilipima, dolazio u Roxy, poznavao brojne ljude i onda bih trebao pucati po njima. Nema šanse. Moram i ovo kazati. Dubravko Čikor je vozio za cetinjski Lovćen i bio nam je svima idol. I što bih ja trebao pucati po njemu? Nakon rata postao sam prijatelj s njim i njegovom obitelji – rezolutan je. 

Goebbelsove taktike 

Medijska propaganda je u to vrijeme odrađivala ogroman posao. Možda ni dio drugih rezervista ne bi išao prema Dubrovniku da ih mediji nisu omađijali, pa je posebno fascinantno kako Cetinjani nisu nasjeli na Goebbelsove taktike. 

-Mi na Cetinju smo stoljećima bili drugačiji, uzimali smo s rezervom sve što dolazi od Srba. Znam da nekad Hrvatima Crna Gora izgleda kao homogena cjelina, ali velika je razlika između Cetinjana i onih na sjeveru Crne Gore ili recimo Herceg Novi. Tu ima puno Srba i to onih koji su došli s kamenjara, bez da o ičemu misli. Zato smo uvijek gledali stvari s rezervom, pa tako i ratnu propagandu. Ja i dan danas kada dođem s crnogorskim obilježjima u Herceg Novi, ljudi me čudno gledaju – smije se i kaže da su brojni novinari ondašnjeg doba klasični ratni zločinci koji su huškali narod pričajući im svakakve bajke o ustaškim crnokošuljašima i slično. 

-Mi smo se smijali tim pričama, nismo im vjerovali. Ajde dobro da su napadnuti naši domovi, naravno da bi ih branili, ali da idem tamo, nema šanse. Kakav je to obrambeni rat na tuđem teritoriju? Na kraju krajeva, Dubrovnik uopće nije hrvatski grad, nego pripada svijetu, njegova kultura je iznad granica. Kako na takav grad itko može pucati osim pijanih budala bez mozga? Sigurno ste i vi gledali one snimke bezubih agresora. On na karti ne bi znao naći Dubrovnik, a kamoli prepoznati njegovu svjetsku važnost - govori. 

Mnogi se isto tako nisu željeli boriti, ali su mobilizirani, odnosno bili su primorani, često i uz prijetnje obitelji. Pitamo Šoru jesu li i njega pokušali mobilizirati. 

-Jesu, ali sam se izvukao, jer sam još u JNA bio oslobođen vojske – smije se i krene pričati kako joj je umakao izigravajući psihičkog bolesnika. – Nisam htio ići u JNA, ali su me poslali u Pulu. Kada su me tamo primili, stalno sam ponavljao da mi daju pušku i da hoću ići na stražu. Oni me u čudu gledali, kakva puška, kakva straža. Ja sam nastavio s tom pričom cijelo vrijeme, pa su me prebacili na psihijatriju. Čak su mi i propisali terapiju, no znao sam za trik da ne uzimam tablete. Žvakaću gumu bi zalijepio za zube, pa kada bi bila terapija, tabletu bih smjestio na to mjesto, pa je kasnije pljunuo. Uglavnom da skratim priču, ustrajao sam u ludilu i na kraju su me otpustili iz vojske. To mi je kasnije pomoglo da izbjegnem mobilizaciju – hihoće se. 

Nema većeg dosega čovjeka nego kada ostaneš svoj u ludim vremenima. Nisu oni na Cetinju bili jedini. Brojni su pokazali zube, od Srđana Aleksića u Trebinju preko Ramba Amadeusa do članova EKV-a u Beogradu. Mnogi od njih su dobili zaslužena priznanja za njihove herojske činove. Nekako se najmanje spominje tih deset tisuća hrabrih Crnogoraca na čelu sa Slavkom Perovićem koji su puno toga riskirali kada su mirne duše mogli pognuti glavu i ići linijom lakšeg otpora. 

Odavno sam odrastao, nemam više idola i ne vjerujem u njih, ali ogromna mi je čast i veliki ponos što sam popio kafu na Stradunu s ovim hrabrim Crnogorcem. Od srca ti hvala, dobri čovječe! I svima ostalima koji su bili tamo.