Mjesec studeni 1991. godine, mjesec je koji ostaje upisan zlatnim, ali i krvlju obojenim slovima u stoljetnoj povijesti Grada. Mjesec je to u kojem smo ostali bez najboljih, najhrabrijih naših sugrađana koje je vodila, tada iz sata u sat, neizmjerna ljubav prema obitelji, Gradu i Hrvatskoj. Iako je 6. prosinca proglašen Danom dubrovačkih branitelja, u studenom su se vodile najžešće borbe uz nadljudske napore othrvati se mnogoljudnijem i naoružanijem agresoru.

Paralelno, u isto vrijeme, na drugom kraju države, posljednjim snagama, ostavljeni bez ikakve pomoći bilo u ljudstvu, bilo u oružju, odupirali su se hrabri branitelji Vukovara. Ulične borbe, tenkovi, " krmače", tisuće projektila bili su svakodnevica braniteljima, ranjenicima, starcima i djeci posijedjeloj u skloništima.

Iz Vukovara, dijelom i u medijskoj blokadi, vapili su disati slobodu, uz zamolbu "nemojte mi ovo odsjeći", jer ne zaboravimo tada su pod blokadom bile čak i vijesti iz opkoljenog Grada heroja iz kojeg je upravo tih dana studenog 1991. godine upućena i Optužnica državnom vrhu. Za razliku od Grada žrtve Domovinskog rata, grada Vukovara, koji je izgubio bitku, jer je valjda tako trebao biti žrtvovan Dubrovnik je odolijevao. Živjelo se u zajedništvu, nikad doživjelom, strepilo za svaki povratak s položaja svojih najvoljenijih, gledalo prema Srđu, molilo nebo i Svetog Vlaha da "učini čudo od čudesa" i sačuva nas.

Teški su i bolni bili rastanci, od tate, brata, nona, rođaka, najdražeg susjeda, kao da se još čuju krik i plač u pretihoj noći. I danas s odmakom od 26 godina, jednako je teško, jednako bolno. Možda je čak i bolnije danas nakon svega u onom trenutku kad zastanemo u svakodnevici i uputimo pitanje jesmo li ih u danima i godinama koje su uslijedile razočarali, jesmo li skrenuli iz smjera u kojem su oni gledali, udišući posljednji put zrak. Naša ljubav za njih je beskrajna, bezvremenska i gorjet će kao i svijeća dok nas bude...

Najžešći napadi

U prvim danima studenog 1991. Zapovjedništvo obrane Općine Dubrovnik raspolaže ukupnim obrambenim snagama koje broje 923. pripadnika. Istodobno sa završenom ofenzivom na Vukovar, tijekom prve polovice studenog 1991., kulminirala su neprijateljska nastojanja da Grad prisile na predaju i na taj ga način zauzmu.  Početkom studenog obrambene snage uspijevaju uspostaviti i učvrstiti posljednju crtu obrane od Mokošice i Sustjepana, preko Nuncijate, Jadranske magistrale, Srđa i Bosanke do Hotela Belvedere.

Oslabljene postrojbe se pošteno popunjavaju svježim snagama, a posebnu ulogu u obrani okruženog Grada imale su 1. i 2. Pješačka bojna dubrovačke 116. Brigade ZNG-a. Značajnu ulogu u uspješnoj obrani užeg područja Grada imale su brojne borbene skupine iz Splitske 4. Brigade ZNG-a i njene 9. Bojne HOS-a, kao i 3. Omiške bojne 114. Brigade, koje su gliserima ONB-a prevožene u opkoljeni Grad. Od 7. do 15. studenog  tzv. JNA snagama 472.mtbr i 5.pmtbr, TO Herceg Novi i Odreda granične milicije Boka izvode napad kojim, uz potporu 107. Obalne artiljerijske grupe, mornarice i zrakoplovnih snaga, nastoji ovladati visovima iznad Grada.

Nikad zaboravljeni

U teškim bojevima agresor je uspio zauzeti Bosanku, Strinčjeru i prostor Dubrave, nanoseći dubrovačkim braniteljima velike i bolne ljudske gubitke. 

U jednom od tenkovskih napada 6. studenog smrtno je pogođen gardist Mladenko Čavara. U borbama s neprijateljem 12. studenog, na današnji dan, ginu pripadnici 9. Bojne HOS-a 4. Brigade ZNG-e Split Ante Jerko Landikušić, Vladimir Vuković i Božo Merčep.

U obrani Bosanke 9. studenog ginu Hamdija Kovač, Vedran Ivošević, Antonijo Vatović, Mario Pezzi, Franci Lazibat i Željko Raguž.

Sutradan, 10. studenog na Srđu gine Mato Damjanović, a na Strinčjeri Mario Matana. Braneći položaj na Strinčjeri 12. studenog poginuli suSiniša Tkalec, Zdenko Baričević, Tomislav Bender i Ivan Raić.Istog dana u neprijateljskim napadima na Komolac poginuli su Ivo Botica, Miho Klečak, Mario Mandić i Pero Nenada.

Premda su u vremenu od 12. do 15. studenog branitelji bili prisiljeni privremeno napustiti Tvrđavu Imperijal, neprijatelj je nije uspio zauzeti te je ostala jedina na cijelom izvangradskom području, od strane agresora, neosvojena otporna točka. Prema podacima Medicinskog centra tijekom ovih napada, kada je na Grad palo oko 6 tisuća topničkih projektila, poginulo 15 civilnih osoba i 19 branitelja, dok je teže i lakše ozlijeđeno više od 120 osoba. Radi iznimne težine stanja u kome se našla obrana Grada, Predsjednik RH dr. Franjo Tuđman izdao je 9. studenog Naredbu o općoj mobilizaciji na dubrovačkom području, a Dubrovnik je radi svoje sigurnosti odlučila napustiti i Europska promatračka misija. Nakon 15. studenog započinje kratkotrajno varljivo primirje, koje Zapovjedništvo obrane koristi kako bi što prije konsolidiralo i ojačalo oslabljenu obranu.

Danas se prisjećamo svih onih koji su branili Grad, posebno onih koji su za njega položili svoje živote. Neka im je laka hrvatska zemlja, počivali u miru!

(Podaci iz teksta 'Domovinski rat na dubrovačkom području 1991.-1995. Autora Varine Jurica Turk i Miša Đuraša)