'Igre u mom srcu' ili zašto je dječak u 'Tužnoj Jeli' natjerao ronioce da noću zaplivaju prema pučini
Posljednje proljetno predavanje kolege novinara i istinskog zaljubljenika u Grad Vedrana Benića, nazvano “Igre u mom srcu: Storije pasioniranoga gledatelja, ali i aktivnog sudionika“ ponovno je u Saloči od zrcala Dubrovačkih knjižnica okupilo brojne ljubitelje tih dirljivih sentimentalnih putovanja.
Saloča je postala “pozornica pozornici”, a četvrti je čin donio neke manje poznate storije koje će se teško naći i u osvrtima, da ne govorimo u nekoj od službenih monografija Dubrovačkih ljetnih igara koje ovog ljeta broje 77.izdanje.
Predavanje je predstavljalo i ekskluzivnu najavu skorog izlaska Benićeve istoimene knjige, u kojoj od zaborava otima dragocjene sličice i “zakulisne“ storije koje su oblikovale identitet Igara. Igre su samo godinu dana starije od Benića koji je Igre pratio prvo od dječjeg uzrasta te postao pasionirani gledatelj, što iz škuribande, što s tribina i kao aktivni sudionik festivalskog mehanizma kad je s kolegom Davorom Mojašem bio jedan od voditelja Press-ureda Igara.
U dvorani knjižnice u Ulici od puča, popunjenoj do posljednje raspoložive stolice, okupljeni su mogli čuti brojne manje poznate detalje o tome kako su Igre osnovane i kako su prebrodile najteža razdoblja, zadržale dignitet i umjetnički značaj unatoč nizu povijesnih i društvenih previranja. Posebno intrigantan dio predavanja odnosit će se na sudbine spomenika velikim Dubrovčanima.
Benić je otkrio javnosti niz nepoznatih detalja o ulozi Josipa Broza Tita kao doživotnog pokrovitelja Igara, o prvom izdanju Igara i “preklapanju“ termina Igara s prvom poslijeratnom Šahovskom olimpijadom u Dubrovniku 1950. godine, o prvim nastupima velikih umjetnika kao što su Ruža Pospiš Baldani, Lovro pl.Matačić, Ivo Pogorelić, Mstislav Rostropoivič (kojeg zbog straha da će odlazak na Igre sa suprugom Galinom Višnjevskajom i djecom iskoristiti da emigrira na Zapad, nisu htjeli pustiti iz SSSR-a) ili Andre Navarra, te nastupima glumaca kao što su Daniel Day Lewis, Izet Hajdarhodžić (koji je na Igrama debitirao kao svećenik), Miše Martinović (debitirao kao Maro Marojev), Tonko Lonza, Špiro Guberina, Milka Podrug Kokotović, Kruno Šarić, Rade Šerbedžija, Božidar Boban, Goran Višnjić, Pero Kvrgić, Predrag Vušović Pređo, Lino Šapro (kojem je uloga gospara Lukše u Trilogiji Iva Vojnovića, kojeg je glumac i osobno poznavao, obilježila cijeli život). Usput rečeno, Vojnović je Linovom bratu Ivu Šapru napisao maturalni rad koji- nije dobio prolaznu ocjenu!
Opisao je Benić i velika redateljska ostvarenja takvih veličina kao što su Kosta Spajić, Marko Fotez, Miše Račić, Branko Gavela, Ivica Prlender, Georgij Paro, Joško Juvančić, Krešo Dolenčić… Naravno, podsjetio je i na legendarne predstave Ljetnih igara kao što su Orlando furioso, Hamlet, Aretej, Kristofor Kolumbo, Oluja, Kafetarija (prikazivanje koje je 1987. prekinuto zbog nezgodnog pada glumca Vlada Štefančića kroz staru ceradu nadstrešnice) ili Tužna Jele. Govoreći o potonjoj predstavi, Benić je podsjetio kako je Kunčević u predstavi angažirao i male Pilare, te ispričao anegdotu:
“Kad su se upalili reflektori, djeca su trebala plivati prema središtu scene. Ali, jedan se dječak zaputio prema otvorenom moru! Skočili su ronioci angažirani za sigurnost i tad otkrili kako je dječak pod jakim svjetlom ugledao hobotnicu i nije mogao odoljeti da je - ne uhvati!“
