Slučaj Bokeljske, gradilišta u Solitudu na kojemu bi trebala biti izgrađena luksuzna vila u kojoj su se stanovi prodavali za 10 tisuća eura po kvadratu, postao je simbol ne luksuza, nego velikog hrvatskog problema, sustava koji formalno postoji, ali u praksi djeluje sporo, tromo i bez ikakvog učinka na terenu. Posebno je to očito u Dubrovniku, gradu pod ogromnim investitorskim pritiscima, gdje svaki dan nepostupanja može značiti novu betonizaciju prostora ili gradnju protivnu dozvolama. 

Dubrovački dnevnik je prije više tjedana upozorio Državni inspektorat na sumnje u moguće postupanje protivno izdanim dozvolama i propisima na gradilištu u Bokeljskoj ulici. Tada još nitko nije uočio što se događa na tri metra od mora, nije se o tome pričalo na Gradskom vijeću, u priopćenjima političkih stranaka, niti u medijima, osim u Dubrovačkom dnevniku. Tada su se ograde tek 'sramežljivo' pojavile na gradilištu, uz pokojeg radnika. Kad su na gradilište pristigli bageri, od kada pod stijenama eksplodiraju mine, iste su prijave počeli podnositi i stanari obližnje zgrade, ali i gradonačelnik Dubrovnika Mato Franković, i to osobno kao građanin, ali i kao čelna osoba Grada Dubrovnika.  

Iz Državnog inspektorata 15. travnja su nam odgovorili kako će “građevinska inspekcija Državnog inspektorata sukladno planu rada za naredno razdoblje obaviti inspekcijski nadzor na gradilištu oznake k.č. 247/2 k.o. Dubrovnik Nova”, uz napomenu kako prije okončanja nadzora ne mogu komentirati nalaz niti iznositi detalje. 

Iz DIRH-a muk 

Mjesec dana poslije, odgovora na pitanje je li nadzor uopće obavljen, nema. Dubrovački dnevnik prošlog je tjedna Državnom inspektoratu poslao novi upit, a onda i požurnicu, tražeći informacije o tome je li nadzor proveden, što je eventualno utvrđeno te zbog čega se nije postupalo žurno s obzirom na ozbiljnost prijava i mogućnost nepovratne devastacije prostora. Odgovor nam do zaključenja ovog broja nije stigao.  

Istovremeno, radovi na terenu traju. Investitori su kopajući došli i do mora, pa su zemlju prebacivali s jedne na drugu stranu parcele, boreći se s prirodom na isti način kako se bore i s hrvatskom administracijom: uzmi ovdje, zakopaj tamo. Međutim, priroda ne prašta kao spore hrvatske institucije, pa su na kraju morali 'udariti' beton na jednom dijelu, kako bi mogli nastaviti radove na izgradnji vile koja će se nalaziti jedva šest metara od mora, s tim da će tarace i prilaz biti na tri metra od mora.  

~Inspekcija je prije više tjedana pozvana na gradilište u Bokeljskoj jer se gradi na tri metra od mora. Još nije došla~

Nije Bokeljska jedino mjesto gdje je Inspektorat zakazao 

Pitanje koje se pritom nameće nije samo što se događa u Bokeljskoj, nego što se događa s građevinskom inspekcijom u Dubrovniku općenito. Naime, ovo nije prvi slučaj u kojem se postupanje oteže mjesecima, a rješenja koja se donesu ostaju neprovedena.  

Jedan od najpoznatijih primjera posljednjih godina svakako je slučaj Atlant Batala Centra. Nakon inspekcijskog nadzora, investitoru je bilo naloženo uklanjanje dijela građevine u roku od 90 dana. Međutim, rušenje nije provedeno. U međuvremenu je cijeli slučaj završio na Upravnom sudu u Splitu gdje su investitori pokušali osporiti rješenje Inspekcije, tvrdeći kako su 'rušili što su morali', a 'ostavili što su mogli'. U isto vrijeme, investitori paralelno pokušaju ishoditi izmjenu građevinske dozvole, i to nakon što je objekt već izgrađen. Upravni Sud u Splitu u obrazloženju  presude kojom potvrđuje kako je Inspektorat zaista trebao naložiti rušenje, problematizira takvo postupanje, jer sama činjenica da se naknadno traže izmjene dozvole za već izvedene radove, pokazuje da su investitori i sami bili svjesni kako grade protivno ranije izdanim aktima.  

Sud je, dakle, dao za pravo DIRH-u, ispravno su postupili kada su utvrdili da rekonstrukcija objekta ne znači sravniti sve sa zemljom, pa i ispod zemlje i dignuti novih deset katova, uz ostavljen jedan 'bokun' staroga zida. Presuda je tek prvostupanjska, pa investitori imaju daljnji pravni put za nastavak razvlačenja postupka po hrvatskom pravosuđu, dok stanje na terenu ostaje nepromijenjeno.  

~Sud je potvrdio rješenje Inspekcije o rušenju i ustvrdio kako su investitori znali da grade bespravno. Zgrada još stoji~

Naloženo rušenje prije više od godinu ipo, građevina još stoji  

Sličan obrazac vidljiv je i u slučaju bespravno izgrađene kuće u Zatonu, povezane s istim investitorima koji grade u Bokeljskoj ulici. I ondje je još u prosincu 2024. godine bilo naloženo rušenje objekta,  koji ni danas nije uklonjen. Naprotiv, za istu građevinu naknadno je podnesen zahtjev za izdavanje građevinske dozvole. 

Drugim riječima, praksa izgleda ovako: gradi se protivno izdanim dozvolama, potom se eventualno dobije rješenje inspekcije o usklađivanju i/li rušenju ako ista izađe na teren slijedom prijave, zatim slijede žalbe, upravni sporovi i pokušaji naknadne legalizacije ili izmjene dozvola, dok građevina u međuvremenu ostaje na mjestu. Sustav se tako pretvara u proces beskonačnog administriranja, gubi se vrijeme, a upravo vrijeme je ključna stvar u građevinskom nadzoru. Pitanje na koje DIRH treba dati odgovor, a nije, jest koji je smisao ako inspekcija reagira tek kada je objekt dovršen ili gotovo dovršen. Još jedno pitanje je koji je smisao izdavanja rješenja o rušenjima, ako se ona godinama ne provode? Nisu ovi gornji slučajevi jedini, oni su samo recentni, ali i ranije je u Dubrovniku bilo naloga za rušenje, od Lapada do Ploča, pa niti jednom bager nije okrznuo kuću, ili bespravno izgrađen zid.  

~Investitor koji minira Bokeljsku za izgradnju vile, u Zatonu već ima nelegalnu građevinu za koju mu je Inspekcija naredila rušenje. Objekt još stoji~

UNESCO grad, a zadnja rupa na sviralu  

Poseban problem predstavlja činjenica da Dubrovnik nema stalno prisutnog građevinskog inspektora, nego inspektori prema potrebi (ne)dolaze iz Splita ili Zagreba. U praksi to znači da se nadzori planiraju prema rasporedu, a ne prema hitnosti situacije na terenu, pa zgradu Atlantske uoče tek kad je bespravna gradnja došla do faze useljivosti.  

To je postalo jasno i tijekom nedavnog boravka premijera Andreja Plenkovića u Dubrovniku povodom Dana Dubrovačko-neretvanske županije. Novinari su ga tom prilikom pitali kada će Vlada imenovati novog glavnog državnog inspektora nakon odlaska Andrije Mikulića, bivšeg glavnog državnog inspektora koji je funkciju bio prisiljen napustiti nakon niza afera koje su pratile njegov mandat. 

Novinari su premijeru pritom ukazali i na konkretan problem, činjenicu da ni nakon poziva gradonačelnika i brojnih prijava građana, građevinska inspekcija nije izašla izvršiti nadzor na gradilištu u Bokeljskoj. Premijerov odgovor bio je kratak i bez konkretnog roka za imenovanje novog čelnika Državnog inspektorata, govoreći kako će glavni državni inspektor bit imenovan kada za to budu spremni. Upravo se u takvom vakuumu najbolje vidi stanje sustava. Institucija koja bi trebala biti jedan od ključnih mehanizama zaštite prostora, danas djeluje bez jasnog vodstva, kadrovski potkapacitirana i spora čak i u slučajevima koji izazivaju veliki interes javnosti. 

Dakle, Dubrovnik nema inspektora koji bi provjeravao dozvole i pratio gradnju u prostoru svojim očima, a čak i onda kad građani, mediji i institucije poput Grada Dubrovnika, budu prisiljeni biti te 'oči' koje gradu nedostaju, čak ni tada država nema kapacitet djelovati.  

Posljedice toga Dubrovnik već godinama osjeća. Iako je iz Dubrovnika više puta upućen apel da Državni inspektorat RH imenuje inspektora čije će stalno radno mjesto biti u Dubrovniku, to se do danas nije dogodilo. Tako grad koji je pod UNESCO-vom zaštitom, grad koji se desetljećima suočava s apartmanizacijom, agresivnom gradnjom i pritiscima na prostor, danas nema učinkovit inspekcijski mehanizam koji bi mogao pravodobno reagirati. Na kraju, čak kada reakcija i dođe, pokazalo se da ona jedino spriječi investitore u brzoj prodaji stanova ili otvaranju nekog novog apart-hotela ili kompleksa apartmana, a prostor ostaje devastiran. Što točno Dubrovnik treba još napraviti da ga prepozna vlastita država? UNESCO je prepoznao prostor Dubrovnika toliko vrijednim da ga uvrsti na listu najvažnijih prostora za očuvati, a odbijajući Dubrovniku dodijeliti stalnog građevinskog inspektora vlastita država ga degradira.