"S 12 godina dijagnosticirali su mi astmu. Dugo to nije predstavljalo veći problem. Redovito sam išla na kontrole, koristila pumpicu prema potrebi i nastavila živjeti aktivno. Ozbiljnije komplikacije počele su 2020., kad sam imala 20 godina. Tad sam počela često dobivati infekcije pluća, razina kisika u krvi počela mi je padati, zbog pogoršanja stanja više puta sam završila u bolnici", govori Doris za 24 sata.

Tad je počela voditi nešto poput osobnog dnevnika na društvenim mrežama, u kojem je opisivala bolje i lošije dane. Pojasnila nam je kako se s vremenom, od one početne, bezazlene astme, njeno stanje sve više kompliciralo i pluća su sve više slabjela, stalno je bila na kisiku, padao joj je plućni kapacitet, a i od visokih doza kortikosteroida dolazile su prve nuspojave i druge dijagnoze, kojih sad ima čak 13.

"U Zagrebu sam provela mnogo vremena na Jordanovcu. Počela je korona, nisu bili dozvoljeni ni posjeti, tako da sam već tad bila praktički u izolaciji. Boravila sam u bolnici po nekoliko mjeseci u komadu, gdje bi pokušavali raznim lijekovima, kisikom, biološkim lijekovima te rehabilitacijom. Nakon preboljene korone u bolnici vrlo sam oslabjela i 2022. sam nakon postavljanja centralnog venskoga katetera, koji je rizičan za slab imunitet, dobila prvu sepsu, koja je trajala pet mjeseci. Temperaturu sam imala svaki dan 40 stupnjeva, treskavice, bolove... Tad sam bila u potpunoj izolaciji. Slijedilo je još šest sepsi po nekoliko mjeseci u dvije godine, uz plućnu emboliju, upale pluća…", prisjetila se Doris za 24 sata.

Bolest joj je dokazala da može mnogo više nego što je nekad mislila da može.

"Mislila sam da je užasno kad imaš gripu pa ne možeš sedam dana ni jesti, dignuti se iz kreveta, imaš temperaturu, bole te mišići… A onda sam dobila sepsu na dva i pol mjeseca, bakterije i gljivice koje se samo izmjenjuju u krvi, temperature i do 40 koje ne padaju ispod 38,5, groznice, grčevi, strahoviti bolovi, upala pluća, ostale dijagnoze, litre infuzija, nuspojave, totalno sam bila druga osoba u licu, tijelu, mjeseci u bolnici, izolaciji... Pitala sam se kako uopće tijelo više može izdržati i fizički i psihički. Nekad sam mislila da je piti antibiotik i još neki lijek puno za mene, a sad primam sedam antibiotika istodobno i tko zna koliko lijekova i infuzija", dočarala je svoju transformaciju zbog bolesti Doris.

Kaže da joj je najteže bilo prihvatiti da je bolesna.

"Bila sam ljuta na sebe i na sve, nisam razumjela što se događa. Teško mi je padala izolacija i ležanje u krevetu nakon aktivnog života, a zatim sama bol i cijeli proces", kaže Doris.

A onda je prvi put pogledala smrti u oči i sve se promijenilo.

"Najviše snage i volje sam dobila kad sam zapravo dobila prvu sepsu i kad sam više puta bila korak do smrti u kratkom roku. Tad sam pomislila kako nisam sve ovo prošla samo da se sad predam", kaže djevojka.

U mislima joj je, sjeća se, prolazilo kako joj je sljedeća sekunda posljednja.

"Gubila sam svijest. Nakon pada kisika na 50, posivjelog lica, panike svih oko tebe koji misle da te gube, puno lijekova za disanje, maski za disanje, maksimalan protok kisika, tu si. Ta toliko slaba pluća ipak su nekako prodisala. Onda vidiš doktore i medicinske sestre koji ni ispod maski ne mogu sakriti radost jer si tu, jer su te vratili, čak i suze u očima nekih od njih. Život je samo jedan i događa se i završava u trenutku. Živi. Nikad ne znaš kad je zadnji trenutak", poručuje ova djevojka hrabrost.

S obzirom na beskrajno vrijeme provedeno u bolnici, posebno su joj se u srce urezala mnoga lica.

"Pomogle su mi priče drugih ljudi sa mnom u sobi, od kojih su, nažalost, mnogi preminuli. Provedeš puno vremena s tim ljudima, pričate o svemu, svašta vidiš, vežeš se i mnogi od tih ljudi su našli snagu u meni, pa sam i ja u njima. Naravno, tu su prijatelji, obitelj i neizostavna doktorica", rekla je Doris.

Kad kaže "doktorica", misli na profesoricu Sanju Popović Grle, koja je otišla u zasluženu mirovinu početkom ove godine. Riječ je o osobi koja je doslovno obilježila život ove djevojke te je o doktorici naša heroina svojedobno pisala i na Facebooku.

"Profesorica, šefica odjela, doktorica, ma sve moguće titule, ali ne mogu nadmašiti jednu, a to je najveća podrška i čovjek s velikim srcem. Uz toliko posla, obaveza, ta žena prije svega ima jednu veliku empatiju. Meni izoliranoj trenutno, a i posljednjih godinu dana, ovo jako puno znači: razgovori, dodir, zagrljaj i ona to prepoznaje. Svaki dan je tu, u svakom smislu se trudi. Nebrojeno puta smo se i ja i ona rasplakale od nemoći kad sve pokušavaš, od loših nalaza, ma, svega", napisala je tada Doris, a danas kaže da su još u kontaktu.

Teška vremena danas su iza nje, iako, ozdravila u potpunosti nije, a liječnici kažu da, nažalost, nikad ni neće.

"Danas sam puno bolje u odnosu na to kako sam bila. Primam na Jordanovcu biološku terapiju za pluća jedanput mjesečno. Imam puno posljedica od lijekova, kortikosteroida najviše, npr. osteonekrozu kostiju, koja mi trenutno najviše otežava jer mi otiču zglobovi, pa radimo punkcije itd.", kaže Doris.

Od ostalih dijagnoza tu su i epilepsija te problemi s bubrezima. Funkcija pluća nekad joj je bila na 25 posto samo, a danas je, kaže, u porastu.

"Želim zdravlje dovesti do što bolje razine. Trebam se oporaviti i fizički, a i psihički. Prije sam studirala, poslovnu ekonomiju smjer IT u Dubrovniku, ostalo mi je još malo do završetka preddiplomskog. Naravno da bih htjela završiti, ali zdravlje je na prvome mjestu. U Zagrebu sam još, zbog svih kontrola, terapije... I osjećam se trenutno sigurnije tamo, ali odlazim češće u Dubrovnik", zaključuje Doris Bender u razgovoru za 24 sata.