Naravno, nije Dubrovnik usamljen primjer. U svim svjetskim turističkim destinacijama događa se isto. Turizam stvara prihode, ali akumulira i rashode, odnosno gdje god turistička noga kroči, tamo cijene stalno idu prema gore. Kako pomiriti turizam s narušavanjem života lokalnog stanovništva ne samo po pitanju financija? Svaka turistička država pokušava naći neke svoje, specifične odgovore. Najradikalniji primjer svakako je Kuba koja je godinama imala dvostruku valutu, jednu za domaće, a jednu za turiste. Cijene su se, s obzirom na valutu, višestruko razlikovale, odnosno turisti su istu stvar plaćali nekoliko puta više. Taj se dvostruki monetarni sustav ukinuo 2021. godine, ali neslužbeno se i dalje provodi. Turisti i dalje plaćaju znatno skuplje cijene za iste usluge.

Turisti ulaz u Taj Mahal plaćaju 22 puta skuplje od domaćih

Česta praksa po svjetskim turističkim destinacijama su dvostruke cijene za ulaznice u znamenitosti. Tako primjerice u Indiji stranci plaćaju ulaz u legendarni Taj Mahal 13 dolara, dok je ulaz za domaće samo 0,60 dolara što je 22 puta manje. Slično je i na Tajlandu – ulaznica u Nacionalni park Erawan je 300 bahti za strance i 30 za lokalce. Hram Wat Phra Kaew naplaćuje ulaznicu 500 bahti strancima, a besplatan je za Tajlanđane. Slično u Japanu – hram Kinkaku-ji u Kyotu stranci plaćaju 10 dolara, dok Japanci imaju popust, toplice Onsen su 1500 jena za turiste, a 800 za domaće. Hram Borobudur u Indoneziji 375 indonezijskih rupija za strance, a 50 za domaće.

U Egiptu domaći za piramide plaćaju 20-30 egipatskih funti, a turisti 100-200, a u dio znamenitosti postoje dvostruki redovi i ulazi. I u Africi je slično. Jednodnevna ulaznica za Nacionalni park Serengeti za strance iznosi 60-80 dolara, a za lokalce 10 dolara. Na Madagaskaru su ulaznice za strance čak 30 puta skuplje. Ista stvar je u Meksiku za arheološka nalazišta Teotihuacan i Palenque. Machu Picchu je pak 40 dolara za turiste, 15 dolara za domaće. U Jordanu je Petra besplatna za domaće. Građani Madrida pak nedjeljom mogu besplatno u Muzej Prado.

Osim ulaznica za muzeje i slične turističke atrakcije, domaći u pravilu imaju jeftiniji prijevoz ne samo za gradske i međugradske autobuse, nego ponekad čak i za taksije, primjerice, u Iranu. U Maroku u taksijima lokalci znaju pravu cijenu, a turistima se govori 'startna'. U Nepalu su trekking dozvole besplatne za domaće, a turisti plaćaju između 20 i 50 dolara.

U restoranima u Lisabonu dvostruke cijene

U Dubrovniku domaći imaju simboličan popust u ugostiteljskim objektima, no u Lisabonu postoje dvostruke cijene, točnije rečeno dvostruki meniji. Tako u nekim restoranima poput onih u povijesnoj četvrti Baixa turisti plaćaju 15 eura za jednostavan obrok, dok domaći plaćaju glavno jelo, desert i kavu 9,90 eura. Ova praksa nije legalna, jer je prema portugalskim zakonima zabranjeno imati različite cijene na temelju nacionalnosti, a Portugalska udruga za ugostiteljstvo kaže kako cijene trebaju transparentno prikazane za sve goste. No u praksi vrijede drugi zakoni. Ugostitelji ovim debelim popustom ostvaruju da im lokalci dolaze tijekom čitave godine, a lokalni stanovnici itekako su zadovoljni ovom praksom, jer smatraju da turisti trebaju plaćati više, jer u pravilu imaju veću kupovnu moć.

Jedan od najvećih posljedičnih problema turizma je svakako rast cijena nekretnina, odnosno sve manja priuštivost stanovanja domaćem stanovništvu. Razne države i protiv ove moderne pošasti se bore na razne načine. Tako na Tajlandu i Indoneziji stranci ne mogu kupovati zemljišta, ali mogu stanove. Na Filipinima stranci ne mogu kupovati zemljišta, ali smiju imati do 40 posto udjela u stambenim zgradama. U Vijetnamu su sva zemljišta u vlasništvu države. U Indiji stranci bez prebivališta ne mogu kupovati nekretnine bez posebnog odobrenja, a u Kini moraju prvo živjeti godinu dana da bi mogli kupiti samo jednu nekretninu.

Ni u Saudijskoj Arabiji stranci ne mogu kupovati zemljišta, a u svetim gradovima Meka i Medina ne mogu imati nikakvo vlasništvo nekretnina. U Ujedinjenim Arapskim Emiratima strani državljani mogu biti vlasnici samo u određenim područjima poput Dubai Marine. Zemljište ne mogu posjedovati ni u Iranu.

I u Europi postoje određena ograničenja. Tako stranci u Švicarskoj mogu kupovati nekretnine samo u određenim turističkim zonama. U Danskoj, stranci izvan EU, trebaju posebno odobrenje Ministarstva pravosuđa. Isto je i na Islandu. Na Malti nerezidenti također trebaju posebno odobrenje za kupovinu nekretnina. U Amsterdamu stanove mogu kupiti samo osobe koje će tamo živjeti.

Problem u Europi je taj što članice EU ne mogu zabraniti kupovinu nekretnina državljanima drugih zemalja EU, jer bi to kršilo osnovna pravila jedinstvenog tržišta EU. No, u praksi se ipak mogu provoditi neki ograničavajući faktori za državljane EU. Ako se ima volje ograničiti kupnja nekretnina bilo kojim strancima uključujući one iz EU, onda se može i pronaći način. Tako Danska ima derogaciju koja joj omogućava zahtjev za posebno odobrenje Vlade ako nerezident želi kupiti nekretninu u obalnim ili turističkim područjima. Ove mjere također vrijede i za državljane EU, ali su opravdane zaštitom nacionalne baštine i demografskog balansa. Malta pak ne zabranjuje kupovinu, ali stranci (uključujući EU građane koji nemaju stalni boravak) moraju tražiti odobrenje za kupnju. Svrha je jasno zaštita tržišta za lokalno stanovništvo. Neke austrijske regije kao što su Tirol i Vorarlberg zahtijevaju da kupac dokaže kako će koristiti nekretninu kao primarno prebivalište kako bi se spriječio preveliki broj praznih stanova.

Prazni stanovi

U Kanadi je od 1. siječnja 2023. godine na snazi zakon koji strancima zabranjuje kupnju nekretnina kako bi se obuzdao rast cijena. Sličan zakon od 2018. godine provodi se na Novom Zelandu. Novi Zeland i Kanada su uveli ove zakone nakon što su shvatili da brojni stanovi koji se kupuju ne služe stanovanju nego isključivo kao investicija te takvi stoje prazni. Kanada je tako uvela i porez na prazne stanove. I druge države, pokrajine i gradovi uvode poreze na prazne stanove. U Beču on iznosi 300 eura za 60 kvadrata i 450 za 130 metara kvadratnih. Francuski porezi na prazne stanove su dvostruki – i na nacionalnoj i na lokalnoj razini što je rezultiralo time da je nakon njihovog uvođenja na tržištu 13 posto manje praznih stanova. I Slovenija je 2024. godine uvela ovaj porez te se očekuje dodatnih 372 milijuna eura prihoda proračunima.

Eto koliko problema zbog turizma. Hrvatska i Dubrovnik bi trebali ići u sličnom smjeru. Domaćim ljudima omogućiti razne pogodnosti, od jeftinijih usluga do ograničenja kupnje stanova za strance. Također, obavezno treba ošinuti ogroman porez na prazne stanove – i po nekoliko tisuća eura – kako bi se demotiviralo bogate investitore na štednju u nekretninama. Bilo bi sjajno kada bi u dubrovačkim ugostiteljskim objektima i cijene bile dvostruke baš kao u Lisabonu, ali ne sa simboličkim, nego pravim popustom. Ulaz na zidine, Lokrum, muzeje besplatan uz predočenje osobne iskaznice. Javni prijevoz u Dubrovniku, govorimo o normalnoj karti, a ne pokazu, također bi trebao biti jeftiniji za domaće.

Ima i nekih dobrih primjera suživota turističkih subjekata i lokalnog stanovništva. Neki hoteli poput Royal Princess tijekom zimskih mjeseci daju domaćima za povoljnu cijenu korištenje teretane, bazena i sauna, ali kad čovjek zbroji i oduzme, svega je toga malo, premalo.