Smrtne kazne u Dubrovačkoj Republici izricale su se za najtzeže zločine – ubojstva i pobune protiv vlasti. Plemićima su tako javno odrubljivane glave što se smatralo manje srammotnim od vješanja.
Javna pogubljenja u Dubrovačkoj Republici bila su popraćena ritualiziranim ceremonijalom kako bi se izazvao jaki odjek u društvenloj zajednici.
Plemićima su odrubljivane glave što se smatralo manje srammotnim od vješanja. Glave su padale u atriju Kneževa dvora, na glavnom gradsko trgu pored Orlandova stupa i na zaravni ispred crkve sv. Antuna na Pločama.
Vješanja su obavljana na predjelu Danača kod nekad potpuno stjenovitog brežuljka Gradac. Na tom mjestu isticao se monumentalni mramorni križ do kojeg su se osuđenici uspinjali.
Dok je išao u službenoj povorci osuđenik je mogao posljednji put razmisliti o svom grijehu i tražiti milost Božju.
Mramorni križ uništen je od strane rusko-crnogkorskih agresora 1806. godine, a vješala su još neko vrijeme ostala u službi.
Ako je osuđenik izvršio osobito okrutno ubojstvo, presudom je bilo određeno da se nakon obavljanja smrtne kazne vješanjem njegov lijes isiječe na četiri dijela, s tim što je dio s glavom ostavljan da visi na vješlima Gradca. Ostala tri dijela objesila bi se na improviziranim vješalima postavljenim pred kućom pogubljenog te na otičićima Grebenim i Bobara odakle ih nitko nije smio ukloniti dok se truljenjem sasvim ne raspadnu ili ih životinje ne pojedu.
Dubrovačkim propisima bila je određena smrtna kazna spaljivanja zločinaca koji bi nekoga na smrt otrovali.
Jedna od rijetkih tjelesnih kazni bila je sakaćenje. Njima su bili izloženi počinitelji teških krađa i pljačkaši. Ženama koje bi počinile tešku krađu odsijecan je nos.
Tekst je preuzet iz knjige 'Dubrovački kurioziteti' Suada Ahmetovića.
