“Hrvatska je na teži način spoznala ozbiljnost ove bolesti. Još uvijek ima otpora ideji cijepljenja, ali mislim da i to opada. U svakom slučaju, bit će nam i dalje potrebno stimuliranje javnosti radi što većeg odaziva. Ako treba, i uvođenje određenih sankcija, koliko god da s takvim rješenjima trebamo biti oprezni”, kazao je za Deutsche Welle dr. Stjepan Đuričić, šef Odjela za infektologiju u Općoj bolnici Dubrovnik.

A upravo taj grad bio je još do prije dvije godine žarište protivljenja cjepivu generalno, što se tiče Hrvatske. U međuvremenu je koronavirus osjetno utjecao i na to, pa se očekuje drukčiji stav javnosti. No još uvijek nije poznato hoće li Vlada RH makar neizravno vršiti i druge oblike pritiska na tzv. antivaksere.

‘Pristup cijepljenju treba sustavno razvijati’

Pritom dakako ne treba smetnuti s uma činjenicu da je upravo i sama Vlada, svojim kontroverznim ponašanjem i nekim dubioznim epidemiološkim mjerama, izazvala dodatno nepovjerenje građana. “A razvili smo povrh svega, nažalost”, nastavlja Đuričić, “neku vrstu mentaliteta koji uvažava najviše rezon sankcija. Pritom smo izabrali put demokracije koji ne dopušta olako uvođenje prinuda. No velika većina ljudi koji npr. voze motocikl, ne nosi kacigu zato što je ona dosad najbolje sredstvo zaštite u nesrećama, nego zato što se njezino nenošenje – novčano kažnjava. A sad zamislite virus koji nam je do ovih blagdana ubijao puna dva autobusa ljudi dnevno. Zamislite da vam svaki dan slete dva s ceste i svi poginu, a mi se ne pitamo o stanju šofera, vozila, ceste, prevoznika.”

Prvi čovjek dubrovačke infektologije prokomentirao je ukratko i raniju situaciju u svom gradu, kad je posrijedi cijepljenje, navodeći pojedine tada nesređene odnose između npr. primarne pedijatrije i epidemiologa.

“Uslijed nekih propusta došlo je tako do pasivnosti i popuštanja nakaradnom razmišljanju da se djeca ne trebaju cijepiti od ospica i drugih bolesti. Pojavila se generacija roditelja koji nemaju pojma što znači opasnost od užasnih zaraza koje su ne baš davno mijenjale demografske slike čitavih zemalja, nekad i svijeta. Osobno imam nultu stopu tolerancije prema tome, ali pristup javnosti cijepljenju treba sustavno nabolje razvijati”, zaključuje on.

Medicinsko osoblje o virusu uči ‘u hodu’

S druge strane, u anketama uoči dolaska cjepiva protiv koronavirusa u Hrvatsku, mnogo radnika u zdravstvu izjavilo je da se osobno ipak ne namjerava cijepiti. Stjepan Đuričić to objašnjava specifičnom pozicijom medicinskog osoblja koje još uvijek – a doslovno u hodu, na nogama – uči o koronavirusu i njegovim svojstvima, pa se to znanje dopunjava i mijenja iz dana u dan.

“Ne znamo pouzdano npr. koliko traju protutijela nakon oboljenja ako se razviju. Ali sad znamo da napokon imamo oruđe za borbu, jedino ciljano sredstvo koje je na raspolaganju. Tako reagira i medicinsko osoblje, pa se kod nas već cijepilo oko 200 od oko 900 ukupno zaposlenih, i mislim da će to vremenom ići sve laganije”, dodaje.

Kad je riječ o široj javnosti, ovaj naš sugovornik je i tu dosta optimističan. On smatra da su brojevi mrtvih ili onih koji imaju teške posljedice oboljenja, u međuvremenu postali toliki da itekako djeluju na opće mnijenje. A i da će se učiniti već dosta čim se procijepe najizloženije kategorije društva: korisnici umirovljeničkih domova njihovo osoblje, personal u zdravstvu, itd. Ostaje doduše vidjeti što će hrvatske vlasti učiniti na širem planu, i kako će ispraviti vlastite propuste. Primjerice onaj trijumfalni stav proljetos, kad su na sva zvona udarale da su “pobijedile ovu pandemiju”.

Veliki problem je neznanje

Govoreći pak o građanima, i onima antivakserski raspoloženima među njima, dr. Karmen Lončarek također stavlja naglasak na problem (ne)znanja o materiji. Ova profesorica s riječkog Medicinskog fakulteta, te pročelnica Zavoda za palijativnu medicinu Kliničkog bolničkog centra Rijeka, ističe da npr. internet – ključno sredstvo za povezivanje ljudi danas – ne služi samo širenju znanja: “Nego i međusobnom povezivanju neznalica, a antivakseri su upravo to. No oko pet posto naše populacije već je preboljelo Covid-19, a ti ljudi računaju da su stekli prirodni imunitet. Interes za cijepljenje bit će među njima očekivano manji nego među onima koji su se dosad sačuvali od zaraze.”

Anketa među zdravstvenim radnicima bila je, kako je napomenula Lončarek, samo orijentacijska, i više je služila informiranju, a cijepljenje se ionako ne provodi prema željama pojedinaca, već po redoslijedu epidemiološke važnosti. Tako se u bolnicama najprije procjepljuju radnici na Covid-odjelima, objedinjenim hitnim prijmovima i infektološkim odjelima.

“Ustvari, već je na djelu indirektna promocija cijepljenja”, procjenjuje Karmen Lončarek, “i sve je masovnija. Usprkos antivakserskoj halabuci, ljudi hrle na cijepljenje, osobito stariji, te zdravstveni radnici. Djeca starijih roditelja aktivno promiču cijepljenje jer je to za dobrobit njihovih roditelja. Domaći je Facebook preplavljen fotografijama ljudi koji se hvale cijepljenjem.” I ova liječnica stoga smatra kako je jasno da će zdrav razum na kraju prevladati – pa, nadajmo se.