U svijetu u kojem se sve češće juri za karijerom i uspjehom, rijetki su oni koji mogu iskreno reći da rade posao iz ljubavi. Jedna od tih sretnica je Ivana Lopin, prva groomerica u Dubrovniku, koja već više od desetljeća s osmijehom i strpljenjem brine o četveronožnim ljubimcima sugrađana. Za nju je svaki dan prilika da spoji svoje strasti, a to su ljubav prema životinjama i potreba da ih uredi i učini lijepima.

„Svako jutro zahvalim Bogu što radim posao koji volim“, kaže kroz osmijeh Ivona Lopin dok nježno češlja Zarinu njušku, prekrasni primjerak bijele pripadnice pasmine Coton de Tulear, koja je inače jedna od njezinih stalnih klijentica. Psi, čini se, to itekako osjete pa su u Ivaninim rukama mirni, opušteni i puni povjerenja, jer znaju da ih ona doista voli.

Goomerica je postala, kaže nam Ivana, igrom slučaja.

Cilj je bio posao koji voli

„Imala sam posao koji nisam voljela, radila sam u turizmu i nekako se čovjek tog posla zasiti pa sam željela promjenu. Rodila sam drugu kćerku, bila na porodiljnom i razmišljala da je možda sad vrijem za taj korak, a imala sam jedan cilj - raditi posao koji volim“, govori nam Ivana.

Njezina prijateljica je prije 11 godina kupila kovrčavog bichona kojeg nitko nije mogao ošišati jer u Dubrovniku to nitko nije radio.

„Samo je jedna žena dolazila povremeno iz Mostara i onda smo ga mi odvele kod nje i ona ga je obrijala. To je tad bilo normalno, ona nam je sve objasnila i bilo je to korektno odrađeno. Ali kad smo ga mi preuzele, to je bio mali štakor. E, tako sam ja došla na ideju da bih mogla šišati pse, jer to nitko nije radio. Otišla sam u Zagreb, završila tečaj, kupila opremu i vratila se u Dubrovnik“, prisjeća se svojih poduzetničkih početaka Ivana Lopin koja je tad šišala, kako bi se reklo, danonoćno.

Koliko je imala posla govori podatak koji nam otkriva – samo u pola godina isplatila je cijelu opremu i tečajeve. Radila je i subotom i nedjeljom, a šišala je pse s otoka, iz Konavala, grada pa sve do Primorja, išla je na terene, na izložbe pasa, šišala male i velike pasmine. Danas više ne radi toliko, organizirala je vrijeme i namjestila sve kako joj odgovara – u svom prostoru, sa 'svojim' psićima. I sve ide polako...

Psi uživaju u wellnessu

Opisala nam je kako izgleda jedan pseći tretman.

„Prvo uzmem tog psa i ako je zapetljan, onda ga temeljito raščešljam. Trudim se da psa to ne boli, jer nije ugodno. Nakon češljanja kupam ga, a to je pravi wellness - šamponiram ga, masiram, očistim šapice, okice, uši male, a onda ide regenerator pa ispiranje. Nakon toga ga feniram na stolu i gledam kako to što više ublažiti jer psi se boje buke pa im, ako je to potrebno, začepim uši. Sve to ide polako. Ne želim da je ijednom psu tretman šišanja stresan jer oni kod mene ponovno dolaze za nekoliko mjeseci i onda zapamte da je bilo bolno i stresno. Nakon sušenja opet ide češljanje, a sve uz jako puno maženja, poljubaca i dodira. Oni su kao mala djeca – vole kad je netko blag i nježan prema njima. Inače pas ne razumije niti jedan jezik, ali osjeti energiju pa kad im priđete s puno ljubavi, onda se opuste i dopuste da ih uredite bez problema. Na kraju im odrežem nokte i onda ide šišanje. Kad sve završim, stavim im malo parfema i onda oni čekaju nagradu, a to je keksić. Njima je to najvažnije i točno znaju što slijedi na kraju. To je znak da su bili dobri i da su zaslužili nagradu“, živopisno opisuje Ivana tretman koji prođe jedan psić kojeg vlasnici dovedu na uređivanje u Mokošicu.

Najviše posla ima, kao i svaki frizer – za blagdane.

„I psi se uređuju za blagdane pa budu na slikama za Božić i Uskrs. Inače mi je najdraži dio posla vidjeti kad su psi sretni jer i oni se vole uređivati. Itekako su svjesni da su nakon frizure lijepi i dotjerani pa se mnogi kao paunovi prešetavaju po dva-tri dana kada dođu doma. To su mi ispričali vlasnici koji su oduševljeni kako se njihovi ljubimci prave važni“, govori nam s osmijehom dubrovačka groomerica.

Svaki pas je poseban

Kada je sezona šišanja, onda dnevno ošiša šest do sedam pasa. Oni se kao i ljudi, govori Ivana, nakon ljeta pripremaju za zimsku sezonu pa je potrebno  da im se poddlaka regenerira. Svaka pasmina se drugačije šiša i njeguje, postoje različiti šamponi i frizure. Detalje svakog psića Ivana zapiše i onda kada se vrate zna što treba raditi ili možda uvesti neku promjenu.

„Ponekad vlasnici dođu sa slikom i pokažu kako bi voljeli da ošišam njihovog psa. Ali to teško ide jer svaka pasmina zahtijeva šišanje koje je njoj prilagođeno. Male pse je najteže šišati, a veliki zapravo i ne trebaju šišanje jer se oni samo linjaju. Inače ne šišam više velike pse, od njih bole leđa. U mom poslu ima i ozbiljnih situacija. Naime, nedavno je došla jedna žena u nedjelju jer su joj psa slučajno zalili vrelim uljem pa je hitno morao kod veterinara, a tu dlaku je trebalo prethodno dignuti. Odmah sam ga primila jer uvijek izađem u susret svojim psićima“, brižno govori Ivana.

Ima i onih agresivnih, ali Ivana je za to prošla posebnu edukaciju.

„Budući da prije mene nitko u gradu nije bio groomer, psi nisu navikli na uljepšavanje. Imali su traume jer su taj posao raditi veterinari koje su oni percipirali kao bol. Pa zamislite da mi ljudi idemo u Opću bolnicu Dubrovnik na frizuru. Imali bismo traume i ne bismo išli, jer tamo ideš kad te nešto boli i kad imaš problem. Tako je i s psima. To im je bilo stresno i u početku mog rada 90 posto pasa je bilo agresivno, ljuto i režali bi. Nisu me grizli, ali bi dali do znanja da se boje. Onda sam ja shvatila da imam problem koji moram riješiti pa sam upisala dodatne edukacije koje će mi pomoći kako postupati s takvima. Zaključak je bio – naučiti biti strpljiva. I tako sam im prilazila s ciljem stjecanja njihovog povjerenja, a vlasnici mi moraju dati dodatno vremena. Ponekad bismo se gledali po pet sati oči u oči, i tko prvi skrene pogled, taj je izgubio. Ja na pse ne vičem jer to nema smisla, oni ne razumiju naš jezik. To su mali tvrdoglavci koje morate srediti na nekom drugom nivou i trebam ih naučiti da me poštuju“, objašnjava Ivana tehniku pomoću koje prilazi psićima nešto osebujnije naravi.

Ugriz je opomena, a šišanje igra

No, ipak otkriva kako su je tri puta ugrizli.

„Dva puta me ugrizao jedan te isti pas. Bio je to mali Shih Tzu koji je imao svoje traume iz djetinjstva. Tako je u svakom poslu – kad se čovjek previše uljuljka, onda napravi početničku grešku. To je sve normalno pa se onda ja vratim na početničke postavke. Nije ništa strašno kada te ugrize pas, a isto je ugrizao mali ili veliki jer svi imaju opasne bakterije pa kada čovjeku otvore ranu onda je potrebno dobiti injekciju“, pojasnila je.

Ivana sa sigurnošću može reći kako obožava svoj posao.

„Imam najbolji posao na svijetu! Svaku večer kažem – Bože hvala ti na mom poslu jer ga volim i volim svoje pse. Šišanje pasa je igra. Oni su kao mala djeca, mi se zabavljamo tijekom procesa šišanja. Moj posao nije stresan, ako i pogriješim frizuru nema veze, narast će za nekoliko mjeseci i idući put bit će bolje“, opušteno govori Ivana.

I s vlasnicima pasa ima jako dobar odnos.

„Oni svoje pse tretiraju kao djecu pa ponekad imam osjećaj da će zaplakati kad ih ostave na dva sata kod mene. Ali im objasnim da ih ne ostavljaju ako nemaju povjerenja, jer pas osjeti svog vlasnika. Oni koji često dolaze, navikli su se i kad se vrate po svoje ljubimce uvijek pitaju – je li bio dobar? Meni je super što se brinu za njih i ja im govorim da budu brižni i pažljivi kad već imaju psa i da mu daju sve što mogu. Jako je lijepo imati psa“, govori Ivana koja ipak nema svog kućnog ljubimca iako je njezina obitelj to uvijek priželjkivala.

„Nekako kroz ovaj posao nadomjestim tu ljubav. Pse je lijepo uređivati, mi se igramo i zabavimo i onda oni odu. Ali kad dođe bolest ili starost, onda je rastanak bolan i tu se očituje prava ljubav. Meni je to teško jer vidim kako je onim psima koji dođu na posljednju frizuricu i tada mi bude bolno. Vidim i njihove tužne vlasnike, a neki od njih sebi ne mogu doći po pet, šest mjeseci. Psi su tu da nam uljepšaju život“, kroz suze govori Ivana.

Keksić sve kupuje

Mace ne šiša, iako je imala upita.

„Jednostavno ne znam kako se to radi, a sa psima je malo lakše jer oni prvo reže pa vas tako na neki način upozore, a mace odmah ogrebu. Psiće 'kupite' keksom, a mačke ne možete“, kaže.

Keksići i razne poslastice za pse su joj glavni alat u poslu, uz škare i grickalice za nokte.

„To mi je glavno sredstvo za rad i kupujem ih na kante! Kad nemam keks, onda oni budu tužni, a zbunjeni su ako im dam keksić i onda još nešto odradim jer je primjerice ostala neka dlaka koja strši. Psi vole rutinu i keks za njih znači kraj tog procesa. Na kraju svake frizurice svoje psiće poljubim, kažem im: Hvala što ste bili dobri, vidimo se ubrzo i dam im poslasticu. Njima je to ostvarenje svih snova i želja“, zaključila je za Dubrovački dnevnik Ivana Lopin, vesela i pozitivna dubrovačka groomerica pasa.