Kako stoji u samom Zakonu o pravu na pristup informacijama, tijelo javne vlasti je u roku od 15 dana nakon slanja zahtjeva za pristup informacijama dužno poslati odgovor. Taj se odgovor može prolongirati i na 30 dana, ali nadležno tijelo dužno je informirati podnositelja zahtjeva o produljenju roka, kao i o razlogu zbog kojeg je to tako.

Dubrovačkom dnevniku svakodnevno se javljaju brojni građani koji imaju određene probleme koje ne mogu riješiti ili se nadležne institucije na njih oglušuju. Posljednju slamku spasa obično predstavljaju mediji koji po razgovoru s čitateljem šalju upite nadležnim institucijama koje su im dužne odgovoriti u roku od 15 dana. Bespredmetno je spominjati koliko je i taj rok dugačak s obzirom na samu prirodu online medija kod kojih se informacije vrlo često objavljuju u realnom vremenu i na kojima se vijesti objavljuju tijekom 24 sata, sedam dana u tjednu. No, to je zakon i zapravo sam rok nije toliko sporan koliko ignoriranje propisanih rokova i oglušivanje od strane ravnatelja, direktora, glasnogovornika i službenika čija je dužnost komunikacija s medijima jer svaki građanin ima pravo na informaciju.

Dolaskom nove gradske uprave, u Gradu Dubrovniku su se dogodile određene promjene i po pitanju ekipe zadužene za davanje informacija. U posljednjih nekoliko mjeseci, Dubrovački dnevnik je više puta na odgovor čekao dulje od 15 dana, bilo da je riječ o tome kako je 'zahtjev negdje zapeo' ili su 'morali kontaktirati još neke institucije da bi mogli uputiti odgovor'. U ovom trenutku Dubrovački dnevnik čeka odgovor na novinarski upit od strane Grada, premda je rok probijen još jučer, bez ikakve isprike ili objašnjenja. No, ekipa je nova, a svakoj novoj ekipi uvijek treba vremena da se i posloži pa će se situacija po pitanju davanja informacija od strane gradske uprave u skorije vrijeme zasigurno poboljšati.

Otegotna je okolnost i novo nepisano pravilo i praksa prema kojoj novi direktori tvrtki u vlasništvu Grada više ne daju službene izjave bez odobrenja gradske uprave. Konkretno, ako na Pločama pukne kanalizacijska cijev, jedino što preostaje jest zazvati dispečera koji će reći kako njegov posao nije davati izjave za medije. Dok direktor kontaktira gradsku upravu, a gradska uprava odobri izjavu, cijev će se popraviti 20 puta, problem se sanirati, a javnost neće pojma imati što se tu zapravo dogodilo. Isto vrijedi i za ignoriranje novih tehnologija u 21. stoljeću. Internet postoji kako bi se ubrzao proces plasiranja i dolaženja do informacija. Ipak, to ne vrijedi i za Sanitat Dubrovnik. Kod njih se na 'osjetljive' upite poslane elektroničkom poštom odgovara preko Hrvatske pošte, dakle težim i sporijim načinom.

Novinari već dulje vremena muku muče i s Elektrojugom koji nema svog glasnogovornika. Kad jedan dio grada ostane bez struje, čitatelji vrlo često zovu redakciju Dubrovačkog dnevnika kako bi doznali o čemu se radi, a Dubrovački dnevnik dalje nema koga kontaktirati jer ne postoji osoba zadužena za komuniciranje s medijima. Jedino što može jest obratiti se nekome od dispečera pa ili dobiti informaciju o čemu se radi, što je manja mogućnost, ili dobiti neku zanimljivu dosjetku u maniri 'da ja znam u čemu je problem, igrao bih Loto,' što se već događalo.

Još je gora situacija s građevinskom inspekcijom koja nikada nije odgovorila na niti jedan upit Dubrovačkog dnevnika. Javna je tajna kako se već desetcima, pa i stotinama godina, gradi na moru diljem cijele Županije. Čitatelji se obraćaju Dubrovačkom dnevniku koji bi trebao dalje kontaktirati građevinsku inspekciju, no svaki put je bezuspješno. Rezultat je taj da se problem uporno ne rješava – inspekcija ignorira. Novinar, a naposljetku i čitatelj, nema se kome obratiti, a plaće onima koji bi im trebali dati informaciju redovno plaćaju i jedni i drugi.

Tu su svakako različiti glasnogovornici koji shodno svojim funkcijama imaju službene mobitele, ali su oni iz nekog razloga tajni premda su im oni u prvom redu dati da bi mogli komunicirati s medijima, što im je između ostalog i u opisu radnog mjesta. Glasnogovornik Županijskog suda u Dubrovniku Ante Vetma je osoba koja redovno odgovara na novinarske upite kvalitetno i brzo, poštujući sve novinarske rokove. No, problem nastaje kad ode na godišnji odmor. Onda novinar kao odgovor dobije rečenicu: 'Gospar nije u uredu, nema zamjenu, a njegov broj vam ne smijemo dati'. Još gora situacija bila je s nekadašnjom rektoricom Sveučilišta u Dubrovniku Vesnom Vrtiprah koja je teškom mukom davala svoj službeni broj mobitela, čak i onda kad je bila na radnom mjestu.

Vrijedi spomenuti i Lučku kapetaniju Dubrovnik na čijoj službenoj stranici stoji više različitih brojeva na koje se uglavnom javljaju osobe koje 'nisu ovlaštene dati informaciju'. Lučki kapetan Mato Kekez na svoj se mobilni telefon nikada nije javio novinarima Dubrovačkog dnevnika niti odgovorio na poruku tako da je i do jedne jedine osobe koja je ovlaštena dati informaciju nemoguće doći. Situacija očito nije bolja ni u Lučkoj kapetaniji Ploče. Naime, kada se 21. kolovoza pokvario trajekt između Trpnja i Ploča, što je Dubrovačkom dnevniku dojavio čitatelj, bilo je nemoguće doći do službene potvrde informacije jer se osobe zadužene za davanje informacija sat vremena nisu javljale na poziv. Razlog je bila pauza koja očito u Lučkoj kapetaniji Ploče traje i po sat vremena.

Naravno, ima i onih koji svoj posao shvaćaju ozbiljno i odgovorno, a pri tome vrijedi istaknuti glasnogovornicu Policijske uprave dubrovačko-neretvanske Andrijanu Biskup koja je uvijek dostupna za javljanje na svoj službeni mobitel u bilo koje doba dana i noći (jer tome službeni mobiteli i služe), za davanje brzih i točnih informacija, a njena priopćenja uglavnom ne zahtijevaju nikakvu novinarsku intervenciju. Pohvalu svakako zaslužuje i glasnogovornica Ljetnih igara Karla Labaš, kao i Renata Roman iz Dubrovačkog simfonijskog orkestra koje su također izuzetno dobri primjeri, barem što se tiče iskustava novinara Dubrovačkog dnevnika. Ravnatelj Opće bolnice Dubrovnik Marijo Bekić također odgovorno shvaća svoj posao te je medijima uvijek dostupan i spreman za izjave, baš kao i županijski vatrogasni zapovjednik Stjepan Simović. Gradski i županijski vatrogasci te OKC pri Policijskoj upravi dubrovačko-neretvanskoj su također na raspolaganju za brzo davanje općih informacija iz njihovih oblasti i koji bez obzira na gužvu i odgovoran posao imaju razumijevanja za medije.

Javnost ima pravo znati, oni kojima je to posao imaju obvezu toj istoj javnosti davati informaciju, a kanali su mediji. Barem bi to trebalo biti tako, posebno dok ta ista javnost i mediji plaćaju poreze i prireze temeljem kojih se pune proračuni, između ostalog, i za njihove plaće.