Zapadna Crkva slavi ga od kraja 4. stoljeća u znak sjećanja na dolazak tri mudraca u Betlehem. Iz oba ova izvora naposljetku je nastalo bogatstvo blagdana: shvaćao se kao slavlje objave Kralja Krista. Dakle, u staroj Crkvi bio je blagdan Krista Kralja.

Mudraci prinose djetetu zlato i tamjan, kako je vidio Izaija. Ovi su darovi na Istoku pravni čin, znak priznavanja jedne osobe kao Boga i kralja, znak podvrgavanja pod njegovu vlast.Treći dar kojeg su donijeli bila je gorka smirna koja je u davnini bila vrlo cijenjena kao medicinska tinktura i mirisno ulje. Crkva ju je shvaćala kao ukaz na Isusovu spasiteljsku moć, ali i kao predznak njegovog gorkog trpljenja.

Mudraci su bili u potrazi za temeljem – za ciljem i smislom postojanja, za razlogom zbog kojeg se isplati živjeti. Kako su istraživali prastare predaje, vjerovali su u židovskog kralja koji se trebao roditi, te da će konačno naći najvišeg kralja kojemu su jedinom željeli služiti. Kada se pojavila neobična zvijezda, odmah su se uputili – u povjerenju u mudrost predaje – na mukotrpno putovanje, a njihov je cilj dakako bio Jeruzalem. Jer gdje bi se inače moglo roditi kraljevsko dijete? Ipak, Jeruzalem za njih postaje mjestom novog i na početku zbunjujućeg naputka: novorođeno dijete dakle nije bilo dijete kralja Heroda? Tek kada su čuli ovaj nalog i uputili se na put za Betlehem, ponovno su vidjeli zvijezdu, a kroz vanjsku neuglednost – prepoznali su Svetu Obitelj, objavljeno je na stranicama Župa Poreč.