Nastojeći uspostaviti potpunu informativnu blokadu Dubrovnika agresor je zrakoplovima raketirao zgradu Centra za obavješćivanje te repetitor i relej na Srđu, što je uzrokovalo prekid telefonskih i oštećenje radijskih veza, a Grad je ostao bez vode i struje. I dok su se pred neusporedivo nadmoćnijim neprijateljem malobrojni branitelji postupno izvlačili, radi izvođenja obrane na užem prostoru, bezobzirno su razarani civilni objekti, a u požarima izazvanima djelovanjem agresora gorjele su tisuće hektara šume. S topovnjače jugo–mornarice 3. listopada zapaljen je nadaleko poznati 'Arboretum' u Trstenom.

O težini napada svjedoči činjenica da je samo u prvom tjednu listopada bilo 100 ranjenih i 27 poginulih dubrovačkih branitelja i građana. Neprijatelj je već u prvim okršajima doživio neočekivane poraze i gubitke od preko 150 poginulih i više stotina ranjenih, posebno na Čepikućama, Osojniku, Brgatu i u Prapratnu, gdje su bili raspoređeni pripadnici 1/116. “A” bojne ZNG i Policijske uprave Dubrovnik. Mobilizacijom i prijemom dragovoljaca u sastav 116. brigade ZNG–a ustrojavaju se i popunjavaju prateće postrojbe. Početkom oružanih sukoba na dubrovačkom području, s pripadnicima Odreda Narodne zaštite i dragovoljcima, bilo je ukupno od 700 do 750 branitelja.

Kada vidimo kakav je bio odnos snaga i raspoloživog naoružanja moramo odati priznanje svima koji su u to vrijeme branili Grad. Očito puno važnije od broja i oružja bilo je srce i inat.

Tijekom agresije na dubrovačko područje poginula su 184 branitelja i 92 civila, a ranjeno je više od 1500 osoba, u srpskim koncentracijskim logorima bile su zatočene 423 osobe, a bilo je više od 33 tisuće prognanih i izbjeglih.

Na području od Stona do Konavala spaljeno je šreko 2 100 kuća, kao i zaštićeni Arboretum u Trstenom. Bez krova nad glavom ostalo je preko 7 770 stanovnik dubrovačkog područja, a ono što nije spaljeno i uništeno, opljačkano je.

Nasuprot neprijatelju stali su slabo naoružani pripadnici Narodne zaštite, Policijske uprave, postrojba ZNG Dubrovnik i malobrojni dragovoljci iz sastava Teritorijalne obrane, koji su podnijeli najveći teret i žrtve u početnom napadu na dubrovačko područje.

Ratna djelovanja na dubrovačkome ratištu, nakon niza manjih provokacija, otpočela su 22. rujna 1991. neprijateljskom minobacačkom vatrom po Đurinićima i Vitaljini, a učestale su i pucnjave pješačkim oružjem po Brgatu. Agresorski topnički napadi primorali su obrambene snage u Konavlima da se 26. rujna povuku do Molunta i Pločica.

Zapovjednik 2. OG general Jevrem Cokić 29. rujna šalje na odobrenje Generalštabu prijedlog „direktive” za opći napad na dubrovačko područje.

Prema njegovom svjedočenju slijedećeg dana održan je sastanak u Beogradu, koji je sazvao Savezni sekretar za NO general Veljko Kadijević, na kome je njegov prijedlog usvojen. Kadijević je vrijeme početka napada na Dubrovnik naredio riječima: ”Odmah, već sutra”. U zapovijedi za napad Cokić naređuje: „Većim dijelom snaga preći u napad glavnim snagama na pravcima: Ljubinje – Zavala – Slano; s. Ljubovo – Ivanica – Čibači i Grab – Dubravka – Molunat, a pomoćnim snagama obezbediti objekte i aerodrom Mostar u dolini Neretve, sa ciljem: uz avio, artiljerijsku i brodsku podršku jednovremenim i energičnim dejstvom razbiti snage na pravcima napada i izbiti na obalu, preseći jadransku magistralu na više mesta na odseku Slano – Prevlaka, blokirati sa kopna i mora Dubrovnik, aerodrom Čilipi i Prevlaku i onemogućiti manevar snaga neprijatelja, a zatim, obezbeđujući se sa pravca Ploče, pristupiti uništenju i razoružavanju okruženih snaga neprijatelja i biti u gotovosti za dalja ofanzivna dejstva u zapadnu Hercegovinu.”. Rok za izvršenje svih navedenih zadaća određen je u trajanju od 4-5 dana, što potvrđuje da su provoditelji agresije imali točna saznanja o malobrojnosti dubrovačkih branitelja te kako su priče o „30 hiljada ustaša koje su krenule u napad na Boku” bile smišljene laži namijenjene podizanju ratnog raspoloženja u crnogorskog javnosti. 

Istodobno Komanda VPS Boka upućuje Kriznom štabu Dubrovnika obavijest o uvođenju pomorske blokade kojom zabranjuje plovidbu izvan crte od rta Bat do rta Pelegrin. 

Izvor: službena Facebook stranica Muzeja Domovinskog rata