U Crnu udovicu došao je '85., svirao klavijature. Toliko bogat različitim talentima da bi u kratkom vremenu postizao uspjeh za koji je nekome trebalo godine rada. Klavijature je počeo "gledati" na našim probama dok je tada Srđan Kera svirao, a Teo gledao njemu preko ramena svaki ton i upijao do u sitni detalj što ovaj radi. U pauzi bi počeo nabadati tonove i sklapati akorde. Takva upornost... na svakoj probi tako dok nije sramežljivo prosvirao i na kraju kupio klavijaturu i vježbao.

No to nije jedino što je savladao. U jednom periodu primjetio je ljepotu oboe, puhačkog instrumenta koji ga je očarao. Nije se puno razmišljao... Krenuo je u osvajanje tog toplozvučnog instrumenta, a mentor mu je bio jedan od ponajboljih možda i svjetskih oboista toga vremena kako su to govorili kolege muzičari o pok. Mladenu Glavinoviću.Teo se pokazao kao vrlo sposoban i obećavajući talenat. No kako je bio (nama vrlo znan) nemiran duh, iako željan znanja i učenja umjetnosti bilo koje vrste, on se udaljava od oboe.

Krenuo je u kiparstvo i sam kod kuće radio i vajao umjetnička djela među kojima i bistu svoga oca koja je nevjerojatno bila vjerodostojna. Uz kiparstvo je i slikao tako da danas postoje prekrasna ulja na platnu koja je taj umjetnički čarobnjak slikao. Eh, trebalo je Tea znati,upoznati... Divan kao čovjek pun duha i znatiželje, zanimljiv, šarmantan. Uz to je i izgledao kao " slika". Žene su ga uvijek voljele ,a i taj njegov umjetnički gard je bio primjetljiv.

Puno divnih uspomena, izvrsnih svirki, putovanja i druženja. I eto...prošlo je 25 godina...već. Teo, prijatelji te se prisjećaju sa osmjehom na licu, ali i sjetom u grudima jer si bio naš jer si bio ljudina i bio si faca. Znaj da ćeš nam uvijek falit!

Počivaj u miru Božjem !

Voli te ekipa iz Udovice !