Nakon objave teksta o lošem stanju dječjeg igrališta pokraj crkve sv. Mihajla, Dubrovačkom dnevniku javila se Lapađanka koja je reagirala na dio teksta koji se odnosi na to kako je ''nekoć 'prostor oko crkve bio mjesto susreta, igre i zajedništva''. Prenosimo reakciju s obzirom na to kako se radi o čitateljici čiji su podatci poznati redakciji, ali koja bi željela ostati anonimna.
Kako kaže, istina je da su se ranije ulagali napori kako bi to bilo mjesto druženja, međutim, kako navodi, ta su druženja, nakon odigranih turnira, ''često znala prerasti u vrištanje do ranih jutarnjih sati, glasnu muziku sa zvučnika, psovke i nered, zbog čega su stanovnici obližnjih kuća i zgrada nerijetko negodovali. A negodovali su jer se to znalo događati gotovo svaku večer tijekom ljetnih mjeseci, i trajati do 2, 3, pa čak i do 4:00 sati ujutro. Zbog buke bi na teren i više puta tijekom noći znala izlaziti policija'', piše čitateljica te dodaje kako pritom ne proziva bivšeg župnika, nego ekipu koja je sudjelovala na turnirima, bilo kao igrači, bilo kao gledatelji.
''Don Robert je potaknuo neka lijepa druženja, turnire, proslave, akcije i naravno da to svima koji su u njima sudjelovali nedostaje. Međutim, tada su trebali paziti i poštovati činjenicu da, dok stvaraju nesnosnu buku za koju ni zatvaranje prozora usred ljeta nije davalo nikakve rezultate i ne daju ljudima spavati do 4:00 ujutro, netko ustaje u 6:00 na posao, netko je bolestan, netko ima malu bebu...'', piše čitateljica iz Lapada. ''Svi oni bi dolazili 'na Mihajla', vrištali i puštali glazbu sa zvučnika, a onda bi ujutro samo otišli svojim domovima koji su puno dalje od 'Mihajla' i spavali, vjerojatno do podne, ostavljajući za sobom neispavane radnike, majke s djecom, starije osobe (jer na tom području žive mahom stariji sugrađani), koji bi spavali u noći po dvije ili tri ure'', dodaje.
''Na kraju, mišljenja sam da su Lapađani sretni što su imali priliku u svojoj župi imati dva takva 'pastira'. I don Robert, i don Frano su kvalitetni župnici, svećenici i, što je najvažnije, osobe. I oboje čine velike stvari, i oboje vrijede. Ono što nije vrijedilo je što su pojedinci iskorištavali tuđe napore i dobrotu kako bi ljeti svakodnevno organizirali zabave kakve nije bilo moguće u niti jednom dubrovačkom kafiću. Jer dok naši ugostitelji usred sezone već u ponoć i po' moraju gasiti muziku i zatvarati vrata, i to u zatvorenim prostorima, nipošto nije trebalo biti moguće ni dozvoljeno zabavljati se uz glasnu muziku i vrištanje do jutra, kako na otvorenom, tako i u objektu uz samu crkvu. Stoga, jedan dio Lapađana negoduje jer više nema takvih zabava. A drugi dio je zadovoljan jer se ljeti napokon mogu naspavati. Za to, naravno, nisu krivi ni odgovorni župnici. Za to su odgovorni pojedinci koji bi trebali imati sluha i za druge, osim za sami sebe'', zaključuje čitateljica.
