Svjedoci smo kako se svakim danom u Dubrovnik doseljava sve više radnika iz dalekih zemalja poput Nepala, Indije, Filipina… Mnogi se boje hoće li se uklopiti u domicilno stanovništvo odnosno kako će za 10 ili 20 godina izgledati društvena slika Grada. Naravno ne znamo što će se dogoditi s doseljenicima iz dalekih zemalja, ali zato znamo što se dogodilo s doseljenicima iz bliskih zemalja. Naime, prije 150 godina započeo je dolazak muslimana u Dubrovnik. Svi dobro znamo zakone Dubrovačke Republike – u to doba muslimanima i pravoslavcima nije bilo dozvoljeno noćenje podno Srđa. Sada Dubrovnik ima nekoliko tisuća žitelja islamske vjeroispovijesti. Kako je tekao taj proces od nula stanovnika tijekom Dubrovačke Republike do četverocifrene brojke danas? O cijeloj povijesti naseljavanja muslimana u Dubrovnik, koje se događalo u nekoliko valova, porazgovarali smo s Fehimom Vukotićem, dugogodišnjim predsjednikom, a današnjim tajnikom Medžlisa Islamske zajednice Dubrovnik.

Mnogi ljudi će reći da se ondašnji dolazak muslimana iz istočnih dijelova Bosne i Hercegovine te današnji dolazak Nepalaca i Filipinaca nikako ne može uspoređivati, jer je onda jezik bio isti, ali ja sam nekako dojma da se itekako može povući paralela. Jest, s jezikom se moglo puno više, ali opet prije 150 godina svijet je bio puno veće mjesto, muslimanski običaji su im bili jako daleki, jer nije bilo medija koji bi im ih približili. Što vi kažete?

Reći ću vam odmah jedan primjer iz moje obitelji. Moja majka, koja je tada tek došla na Svetu Mariju, jedno je jutro razgovarala sa susjedom. Ova ju je zamolila da joj u trgovini kupi kilo muke. Mojoj majci bilo je neugodno pitati što je muka, na kraju nekako shvatila da je riječ o brašnu. To je bila samo jedna od riječi koju moja mater nakon doseljenja nije znala. Sve je onda bilo puno talijanštine, neusporedivo više nego danas, skoro da bih mogao kazati da je jezik bio skroz drugačiji. Teško bi današnji Hrvati razumjeli stare Dubrovčane, a kamoli ondašnji muslimani iz Istočne Hercegovine. Njima je u to doba bilo kao da su došli na drugi kraj svijeta baš kao što je danas slučaj nekome iz Nepala ili Filipina.

Dolaze li Azijci islamske vjeroispovijesti kod vas na molitvu?

Itekako. Petkom (sveti dan za muslimane, kao kod katolika nedjelja op.a.) ih bude jako puno posebno onih koji su iz Indije, Bangladeša, Egipta... Poslodavci ih petkom puste na molitvu, iako je riječ o 13 sati kada većina njih radi neku smjenu.

Pa to su odlične vijesti. Proces integracije je živ.

Svaki dan napreduju. Moj poštar iz daleke zemlje već sa mnom priča na hrvatskom. Bez obzira što su muslimani onda bili u nešto boljoj startnoj poziciji što se tiče jezika, mogu konstatirati da je riječ o skoro identičnoj situaciji. Kao što je bilo teško mojoj majci i ocu uklopiti se u ondašnje društvo, tako je i njihovoj prvoj generaciji teško danas. Ali već njihova djeca, a pogotovo unučad, krupnim koracima ulaze u punopravno članstvo društva. Uvijek prvo dolaze samci, pa tek poslije njihove obitelji. Tako je bilo i kod muslimana, tako je i sada.

Kada počinje doseljavanje muslimana u Dubrovnik?

Tek tamo oko 1870. godine počinju dolaziti prvi samci iz područja Trebinja, Bileće, Gacka, Stoca i drugih dijelova Hercegovine, a prvi pravi val događa se početkom 20. stoljeća. Zašto baš tih godina? Dubrovnik i muslimani iz Istočne Hercegovine se nalaze u istoj državi Austro-Ugarskoj, što hoće reći da za preseljenje ne trebaju nikakvi posebni dokumenti, a u to doba počinje s radom i željeznica. Dubrovnik je isto tako teretna luka što znači da ima posla. Prvi muslimani pretežno žive po podrumima i kolibama u Gružu. Jedva da je netko mogao stanovati unutar gradskih zidina uslijed velikog otpora konzervativnijeg dijela njegovih mještana koji su teško podnosili pridošlice u centru grada. Podsjeća li vas to na danas?

Naravno.

Drugi val naseljavanja muslimana u Dubrovnik je tijekom Kraljevine SHS. Agrarna reforma koju je proveo Beograd osiromašila je muslimane u cijeloj Bosni i Hercegovini koji su preko noći ostali bez mogućnosti obrađivanja zemlje odnosno ona im je oduzeta. Vlasti su prvotno govorile da će zemlju isplatiti u četrdesetak rata, ali već nakon dvije-tri isplate, prestali su otplaćivati dug. Oko dvije tisuće muslimana tada je trbuhom za kruhom došlo u Dubrovnik. Zemlja je sredinom 20. stoljeća bila jako važna. Kasnije mi je otac rekao da ne bi bio išao nigdje samo da je imao još dvije njive. Prvim generacijama muslimana u Dubrovniku život je bio jako težak, ali zasigurno bolji od gladovanja koji ih je zatekao na rodnoj grudi. Radili su kao lučki radnici po cijele dane, često i bez prava na bolovanje, a vrlo su se teško uklapali u tradicionalno zatvorenu dubrovačku sredinu, pa su svoj kulturni i društveni život uglavnom upražnjavali unutar svojih obitelji, rodbine ili pak međusobnih poznanstava. Podsjeća li vas to na današnje doseljenike iz Azije?

Naravno.

Tek je u trećem valu doseljavanje koje se događalo za vrijeme Titove Jugoslavije bilo ponešto jednostavnije. Već se prva generacija muslimana uspjela uklopiti u društvo, a bili su organizirani i na vjerskim, kulturnim i svim drugim poljima. Tada u Dubrovnik dolaze čitave obitelji.

Zašto baš Dubrovnik, a ne primjerice Split, Šibenik ili Zadar?

Istočna Hercegovina je još od doba Republike gravitirala Dubrovniku. U dubrovačkom Arhivu postoji 11 tisuća dokumenata koji govore o diplomatskim i trgovačkim vezama Dubrovačke Republike i Osmanskog carstva, a najstariji dokument iz 1430. godine, iz doba sultana Murata II, upravo potvrđuje slobodu kretanja i pravo na zaštitu dubrovačkim trgovcima po Osmanskom carstvu. Znači stoljećima su žive veze između Dubrovnika i muslimanskog zaleđa, pa je prirodno da se naseljavanje događalo upravo tu. Na kraju krajeva u Bosni je i postojao grad koji se zvao – Dubrovnik. Inače, moji roditelji su podrijetlom iz sela Cernica kraj Gackog. Zanimljivo da su dubrovački kamenoklesari kroz povijest dolazili raditi u Cernicu, a čak sam naišao na povijesni podatak da se pet dubrovačkih djevojaka udalo u Cernicu u vrijeme srednjovjekovne Bosne prije dolaska Osmanlija. Eto koliko dugo traje ta stalna veza Grada i zaleđa, pa ne čudi da Dubrovnik, uspoređujući ga s ostatkom Hrvatske, ima značajniji postotak muslimana.

Sada kada sve ovo govorimo, vidimo brojne sličnosti između ondašnjih muslimana i današnjih Azijata. Po meni najveća razlika između tih dvaju skupina nije jezik, nego mogućnost stanovanja. Muslimanima je onda ipak bilo puno lakše doći do nekretnine nego što je bilo kome danas kada cijena metra kvadratnog neprekidno luduje. Upravo bi ih nemogućnost kupnje vlastite nekretnine mogla natjerati da ne ostanu duže u Gradu. Vaš komentar?

Možda nije svim generacijama muslimana bilo jednako lako doći do nekretnine, ali slažem se kako vi kažete, svima je onda bilo puno jednostavnije postati vlasnik kuće ili stana nego danas kada je zaista preskupo. Možda je najlakše bilo onima koji su stanove dobili preko poduzeća u Jugoslaviji. Naravno, na početku se živjelo po nekoliko osoba u skučenom prostoru, često i bez grijanja. Sjećam se kao dijete da bi cvokotao od hladnoće. No bilo je više solidarnosti nego danas. Sada se sve gleda kroz prizmu novca, nema emocija, ljudskosti. Na kraju je moja obitelj uz pomoć druge rodbine uspjela izgraditi kuću. Danas su skroz druga vremena. Ono što moram istaknuti da brojni muslimani itekako moraju biti zahvalni Dubrovniku. Uostalom, da im nije bilo dobro, otišli bi dalje, jer svejedno ti je kad napustiš dom, gdje ideš. A na kraju su brojni muslimani ostali upravo u Dubrovniku baš zato što im je bilo dobro. Što će biti s ovom modernom radnom snagom, tek ćemo vidjeti.

Gledajući iz današnjeg kuta muslimani su se vrlo brzo asimilirali u društvo. Sigurno je i vjersko okupljanje u cijelom tom procesu jako pomoglo.

Da, prva vjerska okupljanja muslimana događala su se 1929. godine u privatnoj kući Ramadana Karamehmedovića. Možda je nešto bilo i ranije, ali nema službenih zapisa do ovoga. Islamska zajednica u Dubrovniku službeno je registrirana 1933. godine. Prvi imam ovdje nam je bio Derviš ef. Korkut. To je bila ogromna sreća za nas, jer je riječ o visokoobrazovanom čovjeku i intelektualcu koji je od prvog dana vodio arhiv. Zbog njega imamo jako puno zapisa, bolje rečeno zapisanu čitavu povijest muslimana u Dubrovniku. U to njegovo vrijeme ukazala se potreba za prostorom. Prvi zakupljeni prostor pretvoren u molitvene potrebe bilo je prazno skladište zlatara Josipa Kirlića na adresi Ranjina 9 gdje se zadržavamo do 1941. godine nakon čega dolazimo u Ulicu Miha Pracata i ostajemo sve do danas. Do 1964. bili smo u najmu, nakon čega smo ga i otkupili.

Spominjete preseljenje 1941. što hoće reći da za vrijeme NDH muslimani u Dubrovniku nisu imali nikakvih problema s vlastima, je li tako?

Ne. Štoviše vlast NDH u Dubrovniku brinula se za muslimanske izbjeglice iz Hercegovine koje su protjerale četničke snage. Postoji zanimljiv povijesni podatak – muslimanska djeca iz okolice Bileće koja su preživjela četnički pokolj bila su smještena na Lokrumu. Mlađa djeca školu su pohađala na otoku, dok su stariji bili svaki dan prevoženi na Ploče.

Kako je bilo za vrijeme Tita?

Vjerske zajednice tada nisu bile dobrodošle, ali nisu bile ni proganjane. Ali opet u njegovo vrijeme potiče se naseljavanje gradova u sklopu industrijalizacije tako da je tada na snazi još jedan val naseljavanja Dubrovnika.

Onda dolazi Domovinski rat. Muslimani su dali veliki obol u obrani Dubrovnika.

Naš kućni, ali i vjerski odgoj nalaže da branimo zemlju u kojoj živimo ako je napadnuta. Tako je bilo i u Dubrovniku 91. Muslimani su se u velikom broju uključili u obranu. Pogledajte ovaj podatak. U ukupnom broju stanovnika u Hrvatskoj muslimana je tek oko 1 posto, a u Domovinskom ratu više od 15 posto branitelja bilo je islamske vjeroispovijesti. Također, i visok postotak muslimana je u ukupnog broju poginulih.

Postoji plan gradnje džamije u Gružu odnosno islamskog centra. Što se trenutno događa po tom pitanju?

Džamija će se graditi na našoj parceli u Gružu. Naravno, sve mora biti u skladu s prostornim planovima i mi trenutno radimo na pripremi dokumentacije. Kada čitav proces bude gotov, odnosno ishodujemo potrebne dozvole, krećemo s gradnjom. Džamija će biti u mediteranskom stilu rađena od bračkog kamena. Vrlo nam je važno da estetski bude prekrasna i u skladu s ovim ambijentom, podnebljem i tradicijom grada. Ona sama po sebi neće biti velika, nije prezahtjevan objekt, ali nama će biti od velike važnosti, jer sada nije lako ljudima, posebno onima starije dobi, dolaziti u naše sadašnje prostore unutar zidina. Velike su gužve, ne može se pristupiti automobilom. Dnevne molitve kojih svaki dan ima pet, bit će puno posjećenije kada se jednom izgradi islamski centar na dostupnijoj lokaciji.

Islamski centar će možda valjati i ovim novim doseljenicima. Za kraj nam recite trebamo li ih se bojati?

Ne da se ne trebamo bojati nego im moramo biti zahvalni što su došli raditi poslove koje nitko neće. Upravo se slična priča dogodila kada su muslimani radili u gruškoj luci. Vraćajući se doma s posla jedan se musliman vozio tramvajem, a uglađeni gospodin mu je ustupio mjesto. Kada su ga pitali zašto, rekao je da je lučki radnik sigurno umorniji nego on, te da mu je zahvalan što radi posao koji pridonosi napretku grada. Azijci će se, ako ostanu, s vremenom uklopiti u društvo, možda ne prva generacija, ali druga i treća svakako. Ni jezik neće biti problem, danas postoje brojne aplikacije koje jako olakšavaju učenje stranih jezika. Moji roditelji govorili su jakim hercegovačkim naglaskom, ja govorim dubrovačko-hercegovačkim naglaskom, a moja djeca rastežu čisti dubrovački (smijeh). Ne može se taj proces spriječiti. Baš kao što su muslimani dolazili u grad, jer su bili gladni i siromašni, tako je nevolja natjerala i ove generacije iz dalekih zemalja. Toga uvijek moramo biti svjesni.